Tačno prije dva desetljeća, u proljeće 1997. godine, mnogi regionalni mediji su objavili vijest kako je, u organizaciji nekoliko nevladinih udruženja, pokrenut prvi organizirani povratak u Hrvatsku, u selo Krbavica u Lici. Na čelu jednog od udruženja bio je i Krbavčanin Milan Mirić. Tadašnja vijest o organiziranom dolasku 32 mještana ovog sela, davala je nadu da će kroz ovakve programe većina prognanih ponovo pokrenuti živote na nekadašnjim ognjištima. U Krbavici se i danas prepričava da je u sklopu tog pilot programa Krbavicu posjetio Jacques Paul Klein, tadašnji prijelazni prijavitelj UNTAES-a za Podunavlje, a danas umirovljeni američki general
Selo se kao jedinstvena upravno-teritorijalna jedinica konačno uobličilo nakon osnivanja filijale bunićke kapetanije 1712. godine. Te su godine narodu podijeljena i omeđena zemljišta, te određena vojna obaveza. Srbi su tu nakon turske okupacije prisilno kolonizirani iz ekonomskih i vojno-strateških razloga. Naselili su se u svojim od davnina izgrađenim rodovskim organizacijama, sa uobličenom seoskom organizacijom i patrijarhalnom vojnom upravom. Može se gotovo sigurno ustvrditi da su u ustancima raje protiv Turaka od 1684. do 1689. godine Krbavčani ratovali pod komandom narodnih kapetana Dobrivoja Kneževića i Predoja Zaklana, vođa ustanka u Krbavi. Nakon pripajanja Vojnoj Granici, selo se u organizacionom pogledu ujedinilo.
Godine 1941. stvorena je organizacija za zaštitu samog sela, kojom je rukovodio odbor, koji je u tu svrhu izabran u mjesecu augustu iste godine. Seoskom samoupravom rukovodio je Narodnooslobodilački odbor sela koji se birao demokratskim putem na sastanku naroda. Široj javnosti je gotovo nepoznat podatak da je upravo u Krbavici osnovana i prva partizanska bolnica pod vodstvom narodnog heroja Marka Oreškovića. Tadašnja bolnica u kojoj su liječeni najteži tifusari bila je smještena u nekadašnjoj staroj školi, koja je danas zarasla u korov.
Krbavica je gubila stanovnike u brojnim kolonizacijama. Prva se zbila između 1920. i 1925. godine kada je značajan broj od tadašnjih 1.300 stanovnika napustio selo. Drugo veliko iseljavanje bilo je nakon Drugog svjetskog rata. Kako je u selu u toku NOB-a spaljen znatan broj kuća, mnogim porodicama je odgovaralo da se isele, pogotovo jer nisu imale sredstava da ih obnavljaju ili nanovo izgrađuju, a kao kolonisti mogli su dobiti zemlje, kuće i gospodarske zgrade. Ovi kolonisti naselili su se u Bačku, uglavnom u mjesta Kolut i Brestovac.
Početkom devedestih Krbavicu je naseljavalo 150 ljudi smještenih u 62 kućanstava. Gotovo su svi 1995. godine otišli u Srbiju. Nakon 1997. godine i pilot programa, mnogi su se vratili, ali projekt nije pratio ekonomski program, pa se broj povratnika zaustavio na 62, koliko ih je bilo prema popisu iz 2001. godine. Od tada pa do danas, ovo selo od izumiranja čuva tek 20 povratnika, gotovo svi treće životne dobi.
Jedan od njih je 91-godišnji Perica Prica koji nas dočekuje ispred svoje kuće u centru sela te nam prepričava historiju Krbavice sa tugom i sjetom za nekadašnjim vremenima.
- Moguće je da će ovdje opet početi bolji život, jer mnogo se toga mijenjalo kroz ovih mojih 90 godina boravka u ovom selu - optimističan je ovaj starac koji je nekada radio i kao lokalni trgovac. No ovdje više odnedavno ne dolazi ni pokretna trgovina, pa preostali stanovnici i za najmanju sitnicu moraju u 15 kilometara udaljenu Korenicu.
U komšiluku živi Bosiljka Grahovac (78) koja se upravo vratila iz posjete sinu koji živi u Beogradu. Rođena je u Krbavici, gdje je provela svoje najmlađe dane, a kasnije se udala u obližnji Trnavac. Nakon povratka u Hrvatsku obnovila je svoju rodnu kuću u Krbavici i kako kaže, u svom rodnom selu čeka smrt.
U samom centru sela je i crkva Svetog Ilije. Krbavica ima jedan od najljepših izvora, ali i nekoliko stotina hektara najkvalitetnijeg zemljišta u Lici koje obrađuju ljudi sa strane pošto stanovnici više nemaju snage za ozbiljnije poljoprivredne poslove. Napuštena škola u centru sela, zarasla u grmlje, podsjeća na nekadašnja sretna vremena kada je sve vrvjelo od dječijeg plača i igre. Danas služi kao skladište za košeno sijeno u zimskim mjesecima.
Po riječima Bosiljke Grahovac, prije Drugog svjetskog rata školu u Krbavici je pohađalo 98 učenika, a već nekoliko decenija, dječji smijeh može se čuti samo u snovima Krbavčana. U dvorištu škole nalazi se i oštećen spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu, a ruševne ploče čuvaju poduži spisak imena.
Poslijeratnih godina grupa entuzijazista je obnovila proslavu Svetog Ilije koja je okupljala Krbavčane iz cijelog svijeta u ljetnim mjesecima. Tada se događa spontano druženje nekoliko desetina ljudi, te služba u crkvi kao jednom od posljednjih simbola života ovdje.
Nedaleko od škole srećemo već spomenutog Milana Mirića, kako vrijeme provodi čuvajući svojih deset krava. Prepričava detalje iz godina kada su svi govorili o organiziranom povratku koji je trebao zaživjeti. Kaže i da će uskoro svemu tome napisati knjigu koja će donijeti puno nepoznatih detalja tog propalog eksperimenta. Milan se danas povukao iz javnog života. Slaže se da povratak nije uspio, te da u ovom selu život polako nestaje, što se osjeti na svakom koraku.
U Krbavici su rođeni mnogi velikani srpskog naroda koji su ostavili značajan trag. Jedan od njih je profesor političkih znanosti Jovan Mirić koji je dao nesebičan doprinos razvoju srpskih institucija u Hrvatskoj, te ostavio brojne knjige. Iz ovog sela je potekao i akademik Boško Kućanski, likovni umjetnik koji je prošle godine umro u Sarajevu, ali i brojni drugi istaknuti stvaraoci iz javnog i kulturnog života.
Ostaje zapamćeno da su u ovom selu nekada postojale i dvije škole, ali danas Krbavica nema ni tablu koja označava početak i kraj sela. Selo koje je televizijske priloge i stupce najčitanijih regionalnih medija obišlo kao pozitivan primjer iz prvog pilot-programa organiziranog povratka u Hrvatsku, danas od potpunog nestanka čuva preostalih dvadesetak staraca.
