Iako ih još od prvog mandata Baracka Obame karakteriziraju sve češći konflikti i nestabilnosti, američko-kineski odnosi u zadnjim mjesecima Trumpovog mandata dosegli su povijesno niske razine. Upravo godinu pandemije, u kojoj su prednosti i nedostaci globalne međuovisnosti razvidniji nego ikad prije, obilježio je proces tzv. razdvajanja (decoupling) SAD-a i Kine – dviju ekonomski, financijski, ali i socijalno snažno integriranih supersila. Zanimljivo je da je ideja o razdvajanju prvobitno nastala u Kini za vrijeme posljednje globalne financijske krize. Vizije samodostatnosti i minimiziranja odnosa sa SAD-om kako bi se mitigirale rizične ovisnosti, desetak godina kasnije američki nacionalisti počinju ozbiljnije razmatrati i odnedavno implementirati. Prvotni, kratkoročniji cilj američke administracije bio je natjerati Kinu na promjene konkretnih trgovinskih politika te onemogućiti dominaciju kineskih kompanija u naprednim tehnologijama. Nakon kineskog ustrajnog odolijevanja pritiscima u obliku tarifa i zabrana izvoza američkih proizvoda ključnih za proizvodnju i razvoj visokih tehnologija, inicijalno ekonomsko razdvajanje (koje je samo po sebi golema i ovdje gotovo nenačeta tema) nastavilo se po svim dimenzijama odnosa, s krajnjim ciljem izoliranja Kine od ostatka svijeta. Nastojanjima SAD-a da izgradi međunarodnu antikinesku koaliciju u svrhu ostvarenja tog cilja te obustavom razgovora između Pekinga i Washingtona razdvajanje je, prema mnogima, evoluiralo u novi hladni rat.
Rasplamsavanje nacionalizma i jačanje legitimiteta Xi Jinpinga, kao najautoritativnijeg kineskog vođe od Mao Zedonga, jedna je od važnijih posljedica procesa razdvajanja SAD-a i Kine, kao i Trumpove vladavine općenito
Prije nego što se pozabavimo uzrocima, povodima i mogućim posljedicama novog hladnog rata, valja podsjetiti na prirodu američko-kineskih odnosa koji su prethodili aktualnoj krizi. Naime, posljednjih 30 godina tim je odnosima dominirala kapitalistička logika suradnje iz vlastitih ekonomskih interesa, koja je bez dvojbe bila obostrano, ali i globalno korisna. Od normalizacije odnosa 1979. godine pa sve donedavno, neizbježni ideološki uzrokovani sporovi odvijali su se u pozadini ekonomskih odnosa i nisu se pokazali kao ozbiljnija prijetnja suradnji. Istovremeno, ekonomska pitanja uglavnom su se držala odvojena od pitanja nacionalne sigurnosti. Iako su SAD i Kina već dugo povezani i isprepleteni enormnom razmjenom kapitala, ljudi, robe i znanja, pitanje sigurnosti tek odnedavno ulazi u ekonomski, a potom i u svaki drugi aspekt odnosa. Time se proširio i raspon prijetnji sigurnosti, kojima se sada nastoji doskočiti udaljavanjem od Kine i njezinom izolacijom. U ime nacionalne sigurnosti onemogućeno je poslovanje mnogim kineskim poduzećima na američkom tržištu, kao primjerice trenutno najnaprednijoj kompaniji u informacijskoj i telekomunikacijskoj tehnologiji, Huaweiju. Zatvoren je kineski konzulat u Houstonu, zabranjen je izvoz brojnih proizvoda u sektoru visoke tehnologije na kinesko tržište, a crne liste kineskih poduzeća u različitim sektorima se proširuju. Dok se neke od tih mjera doista mogu povezati s prijetnjama sigurnosti i javnom zdravstvu, te poveznice nisu očite u slučaju mjera kojima se ograničavaju znanstvene suradnje, zabranjuju kineske društvene mreže WeChat i TikTok i suspektno pristupa etničkim Kinezima na rukovodećim pozicijama, kineskim studentima i turistima.
Kao što smo mogli vidjeti na primjeru nedavnog posjeta Mikea Pompea Republici Hrvatskoj, SAD ne samo što provodi prilično radikalne mjere, nego i vrlo oštro i otvoreno napada Kinu te pokušava odgovoriti ostale države od suradnje s tom zemljom. Koristeći se hladnoratovskom strategijom zadržavanja (containment), državni tajnik ukazuje na zloćudnost i nevjerodostojnost Pekinga te apokaliptično upozorava na prijetnje koje Kina predstavlja za pojedinačne zemlje, međunarodnu zajednicu i postojeći svjetski poredak. Neupućenom promatraču moglo bi se učiniti da je američka administracija upravo primila prva dramatična saznanja o kršenju ljudskih prava u Kini, opresiji muslimanske manjine i neistomišljenika, o nepostojanju nezavisnog pravosuđa i masivnim krađama intelektualnog vlasništva, dok, naravno, ništa od toga nije novost.
Mike Pompeo u Dubrovniku (Foto: Milan Šabić/PIXSELL)
Premda Xi Jinping od samog dolaska na vlast daje povode za zaoštravanje odnosa, napadi na Kinu orkestrirani iz Bijele kuće kulminirali su upravo u izbornoj godini. Nema sumnje da je Trump tim napadima želio uvjeriti Amerikance kako će Kina, kao prokazani krivac za gubitak radnih mjesta i preseljenje proizvodnih pogona, biti kažnjena. Međutim, znanstvena istraživanja, kao i rast popularnosti progresivnih ideja, a u nekoj mjeri i Bidenova pobjeda na predsjedničkim izborima, ukazuju na to da veći dio građana uviđa kako su za propast američkog srednjeg sloja odgovornije regresivne porezne politike, loša kvaliteta javnog obrazovanja i nepostojanje univerzalnog sustava zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.
Kao što hladnoratovski narativi u izbornoj godini nisu slučajnost, isto tako nije ni činjenica da se Kina prokazuje kao nevjerodostojan partner i primarna prijetnja sigurnosti upravo u razdoblju kada ta donedavno pragmatična i mirnorastuća sila počinje samouvjereno ilustrirati svoju ekonomsku, tehnološku i vojnu moć i, važnije, iskazivati nezadovoljstvo postojećim svjetskim poretkom nastalim nakon Drugog svjetskog rata, kada ta zemlja nije imala pristup pregovaračkom stolu. S obzirom na to da je potonji uzrok krize složen i opsežan, a revizionističke ambicije Kine stvarne, on zasigurno neće nestati s Bidenovom pobjedom na izborima. Stoga promjena administracije sama po sebi ne obećava poboljšanje odnosa. Ipak, za pretpostaviti je da Biden neće u potpunosti odbaciti suradnju s Pekingom. Od ekonomskih tema možemo očekivati otvaranje razgovora, ukidanje tarifa, ali i ustrajavanje na pristupačnijem kineskom tržištu, poštovanju međunarodnih trgovinskih pravila, boljem tretmanu američkih poduzeća i na zaštiti intelektualnog vlasništva. Očekuje se i obnavljanje prijeko potrebne "zelene suradnje" u cilju sprječavanja daljnje degradacije ekosustava. Suradnja s Kinom u području ekologije i tranzicije na zelenu ekonomiju globalno je važna jer upravo ta zemlja bilježi najznačajnije pomake u proizvodnji čiste energije i predvodi u tehnologijama održivog razvoja.
Za hladni rat protiv Kine SAD treba potporu ostatka demokratskog svijeta, ali i zemalja Afrike i Azije kojima je kineska, politički neuvjetovana alternativa zapadnjačkom razvojnom procesu sve atraktivnija
S druge strane, za razliku od Trumpa, gotovo je izvjesno da će Biden inzistirati na pitanjima kršenja ljudskih prava u Xinjiangu i drugdje, narušavanja demokratskih načela i sporazuma "Jedna zemlja, dva sustava" u Hong Kongu i pritisaka na Tajvan, a to su upravo pitanja oko kojih Peking nikada do sada nije popuštao. Iz tih razloga Peking je vrlo vjerojatno, unatoč svemu, u Trumpu vidio manje zlo. Razvojni smjer odnosa uvelike će, prema tome, ovisiti o kineskoj reakciji. Suprotno nekadašnjim znatno umjerenijim reakcijama, Kina se ovoga puta olako i brzo dala uvući u sukob i pritom preuzela suparničke metode djelovanja. Ta reakcija s druge strane nije potpuno neočekivana i u skladu je s agresivnijim vanjskopolitičkim pristupom Kine koji smo mogli vidjeti na primjeru vojnih aktivnosti u Južnom kineskom moru, provociranju pograničnih sukoba sa susjednim zemljama, čestim objavama trgovinskih ratova, represiji u Hong Kongu, kao i po borbenim nastupima kineskih diplomata. Da nametljiv i suparnički pristup postaje pravilo, a ne iznimka, pokazala je i turneja ministra vanjskih poslova Wang Yija Europom, čiji je primarni cilj bio spriječiti širenje antikineskog narativa i američkog utjecaja u Europskoj uniji. Međutim, Wang Yijeve usputne optužbe i prijetnje Češkoj zbog posjeta predsjednika senata Tajvanu, a potom i odboru Nobelove nagrade u slučaju dodjele nagrade prosvjednicima u Hong Kongu, ubrzo su Kinu od žrtve napada hirovite američke administracije učinile napadačem. Na unutarnjem političkom planu, Xijeva pozicija čvršća je nekog ikad, upravo zahvaljujući aktualnim zbivanjima. Napadi iz Bijele kuće ušutkali su liberalne glasove i osigurali mu potporu čak i onih koji su donedavno kritizirali njegov strogo autoritativan način vladanja. Shodno tomu, benevolentniji pristupi Xi Jinpinga, susprezanje od daljnjeg širenja globalnog utjecaja i kineske dominacije svjetskim tržištem nisu izgledni raspleti.
Meta američkih napada – kompanija Huawei (Foto: Aly Song/Reuters/PIXSELL)
Rasplamsavanje nacionalizma i jačanje legitimiteta Xi Jinpinga, kao najautoritativnijeg kineskog vođe od Mao Zedonga, jedna je od važnijih posljedica razdvajanja, kao i Trumpove vladavine općenito. Ipak, potencijalno najznačajnija nuspojava reduciranja međuovisnosti i suradnje jest smanjenje troška ulaska u sukob za obje strane. Zemlje s nepostojećom ili neznatnom suradnjom znatno se lakše odlučuju na sukob od onih koje imaju razvijene zajedničke odnose. Isto tako, kroz suradnju, kako političku tako i znanstvenu i poslovnu, sakupljaju se saznanja i osigurava određena razina nadzora nad suprotnom stranom, što je od posebnog značaja u slučaju nepristupačnih autoritativnih režima. Svođenjem međuovisnosti na minimum, SAD, a time i ostatak svijeta, gubi na pouzdanosti saznanja o ambicijama, nakanama i crvenim linijama Kine. U takvim hladnoratovskim okolnostima odluke se donose teško, a griješi se lako i moguće pogubno.
Razvojni smjer ovisit će, naravno, i o pozicioniranju ostalih zemalja. Za hladni rat protiv Kine SAD treba potporu ostatka demokratskog svijeta, ali i zemalja Afrike i Azije koje promišljaju svoj razvojni put i kojima je kineska, politički neuvjetovana alternativa zapadnjačkom razvojnom procesu sve atraktivnija. Pritom treba imati u vidu da bez suradnje s Kinom mnoge zemlje ne mogu računati na dugoročni rast i razvoj te je stoga moguće da će upravo treće zemlje snositi teret sukoba, dok bi Kina prisilno, ali efikasno mogla postići samodostatnost u područjima gdje je donedavno ovisila o uvozu. Međutim, kako u SAD-u tako i u ostatku svijeta, poslovne elite nisu se spremne odreći kineskog tržišta i dobro obrazovanih, a nisko plaćenih kineskih radnika te aktivno lobiraju protiv antikineske koalicije. Zemlje se stoga nevoljko opredjeljuju i uvlače u bitku za vodstvo dviju supersila. Alternativni ishod slijedom toga mogao bi biti i okupljanje trećih, regionalnih sila i, dugoročno, fragmentacija moći na geopolitičkoj sceni.
Potencijalne posljedice razdvajanja upozoravaju da se radi o visokorizičnom poduhvatu, koji ne samo da ne donosi koristi SAD-u nego predstavlja i realnu globalnu prijetnju. Uska suradnja s Kinom kritična je u području zaštite okoliša i klimatskih promjena, upravljanju aktualnom i sprečavanju budućih pandemija te u mnogim drugim područjima koja nemaju natjecateljski zero-sum karakter. Sve to, naravno, ne znači da je alternativa razdvajanju bezuvjetna suradnja s Kinom na svim poljima. Rizici suradnje postoje, no održivije, jeftinije i sigurnije rješenje od pokušaja izoliranja Kine jest u eksplicitno i konkretno uvjetovanoj suradnji, u temeljitijem nadzoru suradnje i razvijanju efikasnijeg sustava kontrole rizika.
Za razliku od rizika za sigurnost, kineske revizionističke težnje manje su podložne kontroli i mitigaciji. One su integrirane u "kineski san" i dio su ultimativnog cilja obnove značaja kineske civilizacije u svijetu te samim time nisu materijal za pregovore. Biden je s druge strane nagovijestio obnovu američke pozicije međunarodnog lidera, čime ne ostavlja prostor za suvremenije, multipolarne vizije svjetskog poretka. Za Kinu bi to moglo značiti okončanje perioda strateških prilika na geopolitičkom planu i otežano pozicioniranje kao ravnopravne supersile. Ukratko, s obiju strana bruse se nove strategije i pristupi, no po svemu sudeći, antagonizam i hegemonistički konflikti nastavit će dominirati odnosom dviju svjetskih sila.
* Emina Popović istražuje i predaje teme vezane uz kinesku politiku i ekonomiju na Karlovom sveučilištu u Pragu
