Ove godine obilježavamo dvije godišnjice vezane uz jednog od najpoznatijih srpskih pjesnika - Branka Radičevića. Proteklo je 165 godine od njegove prerane smrti u Beču i 135 godina otkako su mu ostaci, po vlastitoj želji, preneseni na Stražilovo kraj Sremskih Karlovaca. Stoga smo o pjesnikovu životu, radu i utjecaju na cjelokupnu srpsku kulturu razgovarali s umirovljenim profesorom Dušanom Marinkovićem, donedavnim pročelnikom Katedre za srpski i crnogorski jezik i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Koje je mjesto i značenje Branka Radičevića u srpskoj poeziji?
S jedne sam strane žalostan što se rad na kulturnom pamćenju Srba u Hrvatskoj uglavnom ‘odrađuje’ prilikom komemorativnih ili sličnih manifestacija, kao što je sada riječ o tome da je srpska zajednica u Habsburškoj Monarhiji realizirala jednu više nego uobičajenu akciju – prenošenje ostataka jednog pjesnika iz državnog središta na ‘adekvatnije’ mjesto u u istoj državi, bliže njegovu prostoru. Dakle, iz Beča u Sremske Karlovce, odnosno na Stražilovo. Činjenica da se obilježavaju takvi datumi upućuje na recentne potrebe srpske kulture, odnosno potrebe srpskih naučno-kulturnih i drugih institucija da aktualiziraju sadržaj kulturnog pamćenja navezanog uz to naše nasmijano pjesničko lice. Opet je riječ o podsjećanju na nekakve početke, makoliko to i tada bilo upitno. U srpskoj se kulturi, naime, Branka Radičevića veliča kao pravog začetnika novije srpske poezije, neovisno o tome što je ona znatno duljeg trajanja - od srednjovjekovlja nadalje. Ipak, nesporno je da je njegova poezija radikalan zaokret u pjesničkom iskustvu srpske kulture, jer se po prvi put javio lirski pjesnik koji je objavio zbirku poezije pisanu na temelju neposrednog iskaza narodnoga srpskoga jezičnog iskustva, odnosno jezika za koji se Vuk Stefanović Karadžić zalagao da postane srpskim književnim jezikom. Naprosto je pokazao kako se na tom jeziku mogu oblikovati najsloženiji prostori pjesničkog iskustva, što su dugo osporavali protivnici te reformske intencije. Imamo li na umu da u godini u kojoj izlaze njegove ‘Pesme’ izlaze Daničićev ‘Rat za srpski jezik i pravopis’, Njegošev ‘Gorski vijenac’ i Karadžićev prijevod ‘Novog zavjeta’, biva nam jasnije koliko je značenje Brankove poetske zbirke kojom demonstrira tvorbene mogućnosti jezika na kojem je pisao i čije je oblikovne potencijale iskušavao. U tom je kontekstu izvršeno svojevrsno zaposjedanje tadašnjega recentnoga pjesničkog prostora, jer je ondašnja pjesnička proizvodnja i njezina tradicija Brankovom obijesnom intervencijom gurnuta u stranu. Trebat će puno vremena da srpska kultura reafirmira zapostavljenu tradiciju stvaranu na crkvenoslavenskom, slavenskosrpskom i ruskoslavenskom jeziku.
Zašto su upravo dva Radičevićeva djela, ‘Đački rastanak’ i ‘Kad mlidijah umreti’, na najistaknutijim pozicijama unutar našega kolektivnog pamćenja?
‘Đački rastanak’ je zasigurno najpoznatije Brankovo djelo, a razloga tomu je više nego mnogo. Dva su ipak temeljna, jer cjelokupan ideološko-spoznajni sklop epa temu rastanka sa zavičajem i obijesnom razuzdanom mladošću radi odlaska na daljnje školovanje pretvara u odu radosti životu, kako pojedinca tako i kolektiviteta, sveslavenskoga i jugoslavenskoga. S jedne strane, dakle, neobuzdani zanos životom, a s druge žal za mjestom svoga odrastanja. A ako je ‘Đački rastanak’ apoteoza zanosu života, onda mu ‘Kad mlidijah umreti’ predstavlja opreku – rezignirano prihvaćanje neminovnosti svoga skoroga umiranja. Tu se tematizira duboka svijest o vlastitoj životnoj i umjetničkoj nedovršenosti, nerealiziranosti. Dovoljno je prisjetiti se njegove svijesti o traženju punine svoga pjesničkog glasa u antologijskoj aluziji o svom stvaranju: u traljama otac vas ostavljha, reći će za svoje pjesme. Autobiografska upisanost dodatno ‘oteščava’ arhitektoniku značenja pjesme, jer Branko umire vrlo mlad, s jedva 29 godina.
Prijateljevao je s Vukom i bio zagovornik njegove jezične reforme, kao i s Daničićem. Kakva je važnost tih reformi za srpski jezik i ćirilično pismo? Kako se on uklapa u to razdoblje?
Razdoblje smjene opće kulturne paradigme u srpskoj kulturi izrazito je dinamično i obilježeno snažnom napetošću između tradicionalista koji su insistirali na što manjem ‘gubljenju’ tradicijskih vrijednosti i onih koji nisu bili društvena i naučna srpska elita, ali su svojim vitalističkim i modernističkim konceptom ubrzano razgrađivali tradicionalnu kulturu snažne monokonceptualizacije. Polovicom 19. vijeka ta se tranzicijska dilema razriješila u korist modernističke paradigme, a Radičević je dao puni prilog afirmaciji te koncepcije, odnosno formiranju srpskoga književnog jezika na temeljima živućega dijalekta. Glavni prilog prihvaćanju Karadžićeva jezičnoga koncepta i pravopisa bilo je Brankovo pjesničko djelovanje, jer je upravo on svojom zbirkom demonstrirao tvorbenu moć toga jezika. Manje su značajne njegove polemike s osporavateljima Karadžićeve reforme.
Kako danas razmišljati o Radičeviću?
Kako danas misliti o višestruko formiranoj i obrađenoj Radičevićevoj kulturi, a pritom se oduprijeti mitiziranim obrascima o pjesniku kojeg je zapala ‘slava’ da je, s jedne strane, upozorio na procese kojima se dekomponirala tadašnja pjesnička praksa a, s druge, samouvjereno, makoliko možda i tanušno, trasirao ispitivalački horizont jezika koji će se ‘razbokoriti’ u silnu, eruptivnu energiju svijesti građanske, modernistički fundirane srpske kulture na prostoru Habsburške Monarhije kroz djela Njegoša, Đure Jakšića, Jovana Jovanovića Zmaja, Vojislava Ilića, Laze Kostića, Alekse Šantića, Jovana Dučića, Milana Rakića..!?! U pedesetak se godina razbuktao vatromet stvaralačkog potencijala jezika za koji su najobrazovaniji Srbi iz prvih dekada 19. vijeka mislili da neće moći izdržati ‘teret provjere’ kroz iskazivanje najsuptilnijih i najsublimnijih subjektivno-emotivnih iskustava.
