Godina 2014. bila je značajna za srpsku književnost jer su u njoj obilježene značajne godišnjice rođenja ili smrti velikih srpskih književnika, značajnih ličnosti koje su snažno, a neke i nezamjenjivo, obilježile srpsku kulturu. To su Dositej Obradović (1739. – 1811.) koji se, dakle, rodio prije 275 godina, Vuk Stefanović Karadžić (1787. – 1864.) koji je umro prije 150 godina, Branislav Nušić (1864. – 1938.) koji se rodio prije 150 godina, i Mihailo Lalić (1914. – 1992.) koji se rodio prije 100 godina. Koji je njihov temeljni doprinos srpskoj kulturi, mogu li se među njima naći poveznice i dodirne tačke, koja su im glavna djela te jesu li i mogu li biti i danas aktuelni – bile su teme za razgovor s dr. Dušanom Marinkovićem, redovnim profesorom i šefom Katedre za srpski i crnogorski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
‘Nije ni lako ni udobno odgovarati na ovako sročeno pitanje, gotovo zahtjev, pošto u sebi obuhvaća toliko diferenciranih personalnih imena u širokom vremenskom rasponu od 250-ak godina. Svako od njih, međutim, po mjeri historijskih naloga i snagom svoga rada zasijeca – a što tek onda reći o recepciji i kasnijim konceptualizacijama! – ne samo u građu srpskog kulturnog iskustva i pamćenja, nego i pamćenja na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru. I ne samo na njemu. Izvan je svake sumnje da postoje supstancijalne razlike između figura Dositeja Obradovića i Vuka Stefanovića Karadžića u odnosu na Branislava Nušića i Mihaila Lalića, pa bih po mjeri pitanja koja su svojom individualnom aktivnošću rješavali, iz čisto propedeutičkih razloga jasnoće i preglednosti, odgovorio formirajući dva para koja bi mogli poslužiti kao dva modela: prvi bi se odnosio na Obradovića i Karadžića kojima je značenje prvenstveno društveno-kulturno i prevratničko pa ih možemo promatrati kao ličnosti koje su rješavali slične probleme, a drugi bi bio koncentriran na opis djelovanja dva individualca u dijalogu s društvenom zajednicom kojoj izručuju svoje individualne tekstove. Prvi su rješavali kolektivne preokupacije i u tom smislu imaju ‘privilegirani’ status prvijenaca, a drugi su djelovali kao stvaraoci pojedinci.
Razdoblje u kojem djeluju Obradović i Karadžić obilježeno je urnebesnom polifonijom koju neće čak ni Pekić u ‘Zlatnom runu’, pa ni Predrag Beli-Marković u svojim romanima, najpotpunije da formuliraju ili iskoriste
Nezaobilazne figure
Krenimo onda od Obradovića i Karadžića.
Dositej Obradović i Vuk Stefanović Karadžić su kulturno-historijske institucije, a ne samo nezaobilazne figure srpske kulture, formirane u periodu koji predstavlja jedan od najdramatičnijih i najproduktivnijih trenutaka, kad je bila otpočela ubrzana a osviještena rasprava među Srbima o konceptualizaciji moderne srpske kulture, uz to rasprava podržavana s pozicija centara moći do onog nivoa koji je državi konvenirao – ona se odvijala na vrlo kliskom području protomodernističkih propitivanja/otvaranja na prostoru Habsburške Monarhije, državne strukture koja upravo tada ulazi u jednu od svojih burnih tranzicijskih faza sa nesagledivim posljedicama. Transformacija srpske kulture s kraja 18. i početka 19. vijeka događa se u koordinatama zahtjeva za modernizacijom državne strukture koja je morala da ‘odradi’ sve neodgodive a urgentne protomodernističke naloge (otpočete Marijaterezijanskim reformama), dakle ona se morala ostvariti u sklopu državne zajednice u kojoj se realizira sa jedne, te kreativno odrediti prema vlastitoj kulturnoj tradiciji koja je na prostoru Habsburške Monarhije bila naglašeno konzervativna, s druge strane. Ta će kompleksna pozicija propitivanja i međusobnog osporavanja ostrašćenih učesnika u raspravi trajati dugo, iako je srpska zajednica uspjela proizvesti prve instrumente i institucije pomoću kojih će krenuti u neizbježnu izmjenu petrificiranog i neproduktivnog kulturnog modela (temeljito naslonjenog na konfesionalno pravoslavno iskustvo), pokrećući sve procese formiranja i učvršćivanja modernističkog modela koji će počivati na osnovama prosvjetiteljskog racionaliteta, razvijanjem oblika svjetovne kulture, radikalnog povjerenja u mit o nauci i obrazovanju, afirmacijom kulture urbaniteta i građanske individualnosti.
Zahtjev za izmjenom kulturne paradigme osviješteno je uspio da artikulira Dositej Obradović (Pismo Haralampiju, 1783.) i taj se zahtjev primarno, simbolično gledano, koncentrirao na pitanje konstituiranja srpskog književnojezičnog standarda i realizaciju prosvjetiteljskog ideološkog projekta. Rješenje tog pitanja je bilo možda složenije negoli kod nekih drugih južnoslavenskih kultura, jer one nisu imale takav oštar oblik konfrontacije kakav je prouzročio kasnije Karadžićev reformatorski zahtjev, a to je: kako reagirati u procesu konstituiranja književnojezičnog standarda kad realno Srbi posjeduju jezik kulture pisanosti koji je zadovoljavao sve socijalne funkcije, odnosno bio pogodan i dovoljno razvijen i opskrbljen za realizaciju svih potreba svekolike jezične prakse i uz to čvrsto povezan s pamćenjem i iskustvom Srpske pravoslavne crkve na tlu Habsburške Monarhije za volju jednog potencijalnog jezika koji se temelji na jeziku naroda, dakle, jeziku neobrazovanih.
U čemu je značaj Vukove koncepcije književnog jezika?
Prihvaćanjem Vukove koncepcije književnog jezika srpska kultura na dugo će se razdoblje otvoriti integracijskim procesima na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru sa svim otvorenostima i nedovršenostima u svim južnoslavenskim kulturnim i društvenim zajednicama. S druge strane, slijednici njegova koncepta u jeziku, književnosti i kulturi iskorištavali su njegov koncept prilagođavajući ga svojim potrebama često simplificirajući njegove intencije. Dok je Obradović dao putokaz kojim se treba odviti transformacija srpske kulture, Karadžić je imao onaj praktički zadatak – da organizira što cjelovitiju i kompletniju naučno-stručnu infrastrukturu pomoću koje se stječe jezična kompetencija: gramatika (Pismenica srbskoga jezika, 1814.; poboljšano izdanje pod naslovom Srpska gramatika s Rječnikom 1818.), pravopis sa reformiranom ćiriličkom grafijom, Rječnik srpskog jezika (u suradnji sa Đurom Daničićem, 1852.). Objavio je brojna izdanja narodnih književnih tekstova kojima će snažno prodrijeti u europski kulturni prostor te formirati i potaknuti do tada nezapamćen interes za srpsku i svekoliku južnoslavensku kulturnu problematiku.
Uz Dositeja Obradovića veže se još jedna simbolična označnica – on bespovratno povezuje evropsko prosvjetiteljstvo sa kulturom Srba u Otomanskom carstvu, odnosno sa Srbima koji su sa prvim srpskim ustankom otpočeli proces emancipacije od turske vlasti. Obradović je bio, prešavši tri godine pred smrt (1807.) na oslobođeno područje, imenovan ministrom prosvjete (‘popečitelj prosveštenija’). Sažetu ocjenu Obradovićevih zasluga dao je Jovan Deretić u ‘Istoriji novije srpske književnosti’ (1983.): ‘On nije književnik-stvaralac, pisac u smislu imaginativne literature, pesnik ili prozaista, nego pisac-prosvetitelj, kulturni reformator, čija se delatnost zasniva na dve ključne postavke: na kritici domaće tradicije i na prosvećivanju shvaćenom u najširem smislu, kao nastojanje da se pomoću književnosti podigne intelektualna, moralna i estetska kultura srpskog čitaoca i srpskog društva.’
Jezični pluralizam
Kakvo je bilo vrijeme u kojem djeluju Obradović i Karadžić?
Razdoblje u kojem djeluju Obradović i Karadžić vrlo je dinamično, a sagledavano sa pozicije srpske kulture u cjelini i u tom kontekstu jezičnih oblika kojima se ona pokazivala/iskazivala, onda utvrđujemo jezički pluralizam (narodni štokavski govori ili narodni jezik, slavenosrpski i rusko-slavenski) – dakle, vrijeme jezičke prakse koja svjedoči vrijeme konkurentskih idioma, odnosno jedne urnebesne polifonije koju neće čak ni Pekić u ‘Zlatnom runu’ pa ni Predrag Beli-Marković u svojim romanima najpotpunije da formuliraju ili iskoriste. Taj pluralizam nije bio prihvatljiv s pozicije formiranja jezičnog standarda i u tom je smislu Karadžićeva intervencija razumljiva i opravdana. Cijena nije bila mala: jedno se iskustvo kulture pisanosti za budućnost pretvara u mrtvi kapital, dobrodošao tek za postmodernističke egzibicije i eksperimente. Međutim, to vrijeme jezičnog pluralizma, razdoblje sinkronih konkurentskih idioma, odnosno radikalno otvaranje jezika svome polifoničnome potencijalu bilo je i više nego plodno i stvaralački produktivno na planu književnih žanrova: Sterijina komediografska dramaturgija (‘Kir Janja’, ‘Rodoljupci’) koja najvećim svojim dijelom počiva upravo na jeziku i smještena je u jeziku bila bi bez tog pamćenja radikalno reducirana, a možda i onemogućena. A što tek reći za jezik ‘Luče mikrokozma’ i ‘Gorskog vijenca’, da spomenemo samo ova dva teksta crnogorskog vladike.
A što reći za Nušića i Lalića?
Za razliku od Obradovića i Karadžića kojima je književna historiografija odredila čvrsto mjesto neimara svjetovne srpske kulture, pri čemu je Karadžić ličnost puna praktičnog erosa i snage da se energično založi za realizaciju svojih planova, Nušić i Lalić imaju prvenstveno ono mjesto što su uspjeli da ‘izbore’ njihovi tekstovi. Raznovrsniji i u kolektivnom pamćenju prisutniji i sa širim recepcijskim dosegom sigurno da je Branislav Nušić, komediograf, pisac tragedija, feljtonist, pripovjedač, romansijer, autobiograf, memoarist, putopisac… On će dominirati dramskim prostorom od 1883. godine, kad piše ‘Narodnog poslanika’, ‘Sumnjivo lice’ (1888.) i Protekciju (1889.). Postigao je velik scenski uspjeh komedijama u kojima prikazuje srpsko građansko društvo u burnim vremenima društvenih ubrzanih promjena. Potvrdu svog komediografskog umijeća ostvarit će nastavkom rada na društvenoj komediji tematizirajući fenomen vlasti i razotkrivajući naličje parlamentarizma i primitivnog birokratizma. Izvanserijski je konceptualizator malograđanskog mentaliteta što će varirati u brojnim dramskim humorističkim žanrovima ne plašeći se ‘rizičnih’ oblika vodvilja i jednočinki. Iako neće postići onu afirmaciju kao u komedijama, napisao je brojne pripovjedne tekstove koji su dominantno humoristični: nenadmašena je ‘Autobiografija’ (1924.), jer je dosljedno humoristična i jer je formulirala nekoliko obrazaca humorističnog prikazivanja odrastanja i školovanja, ali i njegova feljtonistika koja je zbog svoje humoristične postave bila izuzetno cijenjena kod šire čitalačke publike. Nušić je prvenstveno humoristički pisac koji nikada svoju komiku, najčešće dobronamjernu i uveseljavalačku, ne privodi satiri, a kamoli groteski. Ne treba zaboraviti njegovu dugu prisutnost na brojnim pozornicama na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru, a svjedočimo i obnovljeni interes za njegovim komedijama u Hrvatskoj zadnjih godina.
Rat kao okvir
Lalić?
Mihailo Lalić počeo se kao pisac formirati u pokretu socijalne literature i u beogradskom književnom krugu kad je već bitno zamrla huka avangardnih osporavateljskih praksi baštineći sve one kontraverze što ga je pokret socijalne literature imao. Iako se počeo javljati od 1935. godine, zapažen je kao autor od 1948. kad izdaje zbirku pjesama ‘Staze slobode’ i pripovijedaka ‘Izvidnica’. Neovisno o tome što će nastaviti s objavljivanjem zbirki pripovijedaka, definitivno će pronaći puninu svoga glasa kao romansijer. Dok će u ‘Svadbi’ (1950.) slijediti konvencionalnu realističku koncepciju organizacije priče koja se smješta u vrijeme fašističke okupacije Crne Gore (1942.), a ideološki je označena njegoševskom epskom tradicijom junaštva i odgovornosti za čuvanje mita o pojedinačnoj i kolektivnoj slobodi, pa je tehnika prezentacije likova i njihovih ideoloških koncepata crno-bijela, već se u narednom romanu ‘Zlo proljeće’ (1953.) okreće pojedinačnom iskustvu likova. U narednim romanima trilogije o Ladi Tajoviću, tom markantnom liku partizana intelektualca koji misli svoje iskustvo, pokazao je transformaciju ratnog romana: okrenuo se propitivanju figure pojedinca dovedenog u poziciju rubne egzistencijalne situacije. ‘Lelejska gora’ (1957.) u tom smislu predstavlja događaj – u cijelosti se izmijenila pozicija sagledavanja pojedinca u historijskom vremenu i otvoreno se ispisuje deideologizirana heroika upitanog pojedinca nad smislom historije i ljudskog postojanja uopće. U ‘Hajci’ (1960.) se isti egzistencijalni horizont dodatno opterećuje/otežava motivom potjere, organizirane hajke na izoliranog pojedinca.
Lalić će i nadalje ostati vjeran ratnom vremenu kao pripovjednom okviru koji mu omogućava propitivanje ljudske ugroženosti u historiji pa u sljedećem ciklusu romana organizira romansiranu i dokumentariziranu priču o povijesti Crne Gore od kralja Nikole do 1941. godine (‘Ratna sreća’, 1973.; ‘Zatočnici’, 1976.; ‘Dokle gora zazeleni’, 1982.; ‘Gledajući dolje na drumove’, 1985.). Posljednji njegovi romani (‘Odlučan čovjek’, 1990.; ‘Tamara’, 1992.) tematiziraju s pozicije društveno visoko pozicioniranih pojedinca ratno i poratno lično iskustvo. Svoju orijentaciju da priča svjedoči vrijeme, snažno će markirati i objavljivanjem tekstova memoarske, autobiografske i meditativne proze.
