John Cale: Mercy (Domino)
John Cale je sagradio izvođačku i producentsku karijeru na paradigmatskim potezima, bilo da se radi o suosnivanju The Velvet Underground ili produciranju kultnih albuma The Stooges, The Modern Lovers, Patti Smith ili Nico. Njegov prvi samostalni studijski album nakon više od desetljeća zorno pokazuje da ga avanturistički duh nije napustio ni u osamdesetoj godini života. Okružen dvostruko i trostruko mlađim suradnicima u rasponu od elektroničkih glazbenika poput Laurel Halo i Actress preko kantautorice Weyes Blood do članova bendova Animal Collective i Fat White Family, Cale kreira izazovnih i zvukovno gustih sat vremena. Brojnim gostima unatoč, većinu instrumenta svira sam Cale, a pjesme su povezane snolikom logikom i mantričnim tekstovima koji se dotiču svega, od pop ikona 20. stoljeća do aktualne klimatske krize. Zbog autorovih godina, ali donekle i fluidne glazbene strukture pune aluzija na aktualne glazbene trendove, "Mercy" je u startu često uspoređivan s Bowiejevim albumom "Blackstar", no Cale ovdje prije zvuči kao netko tko je ogorčen na svijet nego kao netko tko se oprašta od svijeta. Neki od pokušaja modernizacije zvuče nezgrapno, vokalni i tekstualni manirizmi povremeno prelaze preko ruba iritacije, no album uspijeva u svojoj osnovnoj namjeri – stvaranju slike kreativno neumornog autora.
Lil Yachty: Let's Start Here (Quality Control)
Uvodna "The Black Seminole" svojim neskrivenkim naslanjanjem na pinkflojdovske manirizme miljama je daleko od ranijih Yachtyjevih pop trap hitova poput "Broccoli" ili "Minnesota". Ovaj zvukovni zaokret još je čudniji ako uzmemo u obzir da je uslijedio nedugo nakon prošlogodišnjeg viralnog hitića "Poland", u biti hipnotički ponavljanog refrena. "Let's Start Here" trenutačno je prizvao članke koji analiziraju potrebu repera da ih se shvati kao ozbiljne umjetnike odlaskom u druge, "ozbiljnije" žanrove. Takve prvoloptaške analize zanemaruju činjenicu da se hip-hop temelji na posvajanju vanjskih utjecaja i neprekidnoj mutaciji. "Let's Start Here" je u svojoj biti i dalje hip-hop album. Ritmičnost je osnova zvučne slike, a logika žanra da odabir različitih suradnika tvori željenu, često namjerno raspršenu zvučnu sliku ispoštovana je u potpunosti, samo što su ovdje umjesto žanrovskih megaproducenata poput Metro Boomina ili Southsidea okupljeni arhitekti suvremenog indie popa poput Justina Reinsteina, Patricka Wimberlyja iz Chairlift i kantautora poput Maca DeMarca ili Alexa G. Također, uz sva gitarska sola, soft rock klavijature, pa i većinsko odsustvo repanja, teško ćete Yachtyja zamijeniti za Christophera Crossa ili Dona Henleyja. On je svojim vokalnim manirizmima i autotune manipulacijama i dalje bliži Migos negoli Thomu Yorkeu čija se "Pyramid Song" neizravno citira u "Reach The Sunshine". Umjesto bijega od hip hopa, "Let's Start Here" predstavlja njegovu kameleonsku prirodu u boljem i nesputanijem smislu.
Young Fathers: Heavy Heavy (Ninja Tune)
Škotski trio Young Fathers nikad se pak nije oslanjao na žanrove. Od samih početaka i objavljivanja ranih mixtapeova "Tape One" i "Tape Two" na kultnoj kalifornijskoj eksperimentalnoj hip-hop etiketi Anticon, bend se opirao jednostavnoj karakterizaciji. Nakon iznenađujućeg osvajanja prestižne britanske nagrade Mercury 2014. za debi "Dead", uvažilo ih se karakterizirati kao art pop ili art rock bend. Ta karakterizacija nije netočna, ali ne obuhvaća njihovu suludu, a opet nevjerojatno dobro integriranu širinu. "Heavy Heavy", sjajni četvrti album, intenzivno se oslanja na afričke korijene dvije trećine članstva benda. Pjesme su pune poliritmova, višeglasja, prodornih dub bas linija te gospelom nadahnutih dionica klavira i orgulja, no prije svega plijene rijetko viđenom ekstatičnošću. Young Fathers su počeli sredinom nultih kao srednjoškolski boy band i to su na neki način i ostali. Sposobnost da obogate svoju tinejdžersku viziju životnim i glazbenim iskustvom, a da pritom ne izgube ni mrvicu mladenačkog zanosa, čini Young Fathers uistinu posebnima.
