Dubravka Ugrešić još je početkom devedesetih pod nacionalističkim pritiscima napustila Hrvatsku, a udruga U ime obitelji sada bi je izbacila i s popisa školske lektire. To je bio i neposredan povod za razgovor s književnicom koja s amsterdamske distance pozorno prati zbivanja u Hrvatskoj, pa komentira mjesto koje joj (ne) pripada u ovdašnjoj kulturi, nedavne prosvjede za kurikularnu reformu, političku krizu, kontinuitet povijesnog revizionizma…
Kako ste doživjeli minuli masovni prosvjed podrške reformi obrazovanja?
Pratila sam ga s velikim uzbuđenjem. Mislim da je današnje obrazovanje, a to se osobito odnosi na humanistiku, povijest, nacionalne jezike i književnost te uvođenje vjeronauka u škole, u ovih četvrt stoljeća jedan od većih zločina s nesagledivim posljedicama u cijeloj jugosferi. Ne želim biti party pooper, ali nedavni veliki protest za reformu školstva ipak potiče neka pitanja. Kako to da hrvatski ‘kulturnjaci’, mislim ovdje na one starije dobi, unazad dvadesetak godina nisu uspjeli napraviti kakav-takav kritički izvještaj o stanju u obrazovnom sustavu? Kako to da edukatori nisu bili u stanju ponuditi ozbiljne kritičke analize sustava obrazovanja – jer ipak se radilo o školovanju i njihove vlastite djece? Hrvatska kultura i školstvo su rezultat autokratskog hipernacionalističkog projekta, baš kao i sama država Hrvatska. Taj projekt, koji je započeo 1991., realizirao se zahvaljujući participaciji i podršci velikog broja ljudi: edukatora, roditelja, ministarstava za kulturu i ministara, akademija i akademika, medija, izdavača, intelektualaca i književnika. Kultura i obrazovanje bili su od 1991. jasan politički projekt koji se uspio implementirati uz blagoslov velikog broja ljudi, edukatora prije svega. Stručnjaci su mogli vidjeti da je takav projekt kulture i obrazovanja u mnogim svojim elementima prepisan iz endehazijskog. I baš kao što su etabliranjem hrvatske države reetablirani endehazijski simboli, poput kune, zastave i državnog grba, tako je reetabliran i endehazijski koncept nacionalne kulture. Tako je jedna od najvažnijih stavki u tom hipernacionalističkom kulturnom paketu bila kroatizacija hrvatskoga jezika i njegovo čišćenje od smeća (srbizama i jugoslavizama) te vizija kulture kao spleta folklornih, tradicijskih i katoličkih igara. Zbog toga, ali i zbog mnogih drugih stvari koje će sa sobom pokrenuti, ovu reformu treba apsolutno podržati.
Paralelna biografija
Nakon dvadeset i više godina i vi ste konačno dobili mogućnost formalnog prisustva u hrvatskoj kulturi i to u lektirnom prijedlogu kurikularne reforme za hrvatski jezik. Ultrakonzervativni ‘domoljubi’ poput Željke Markić traže da se vaše i neka druga djela izbace iz lektire jer navlače mlade na teme seksualnosti, nastranosti, pedofilije, vampirizma…?
Nakon tolikih godina netko se dosjetio da uključi i moj roman u srednjoškolsku lektiru, pa je logično da se pojavio glas protesta koji je, eto, došao iz udruge U ime obitelji. Pratila sam komentare na članak koji je objavio vijest o akciji udruge. Naime, u dvjestotinjak komentara većina komentatora vrijeđa fizičku pojavu Željke Markić, dok ni u jednom od njih nije spomenuto moje ime, naprosto zato jer nitko od komentatora pojma nema tko sam, kao što ne znaju ni za imena drugih ‘hrvatskih’ književnika. Ali ostavimo njih po strani. Je li se igdje u novinama pojavio artikulirani odgovor zašto predlagač smatra da bi autori poput Slavenke Drakulić, Zorana Ferića, Murakamija i mene trebali biti dio srednjoškolske lektire? Artikulirala se zato ta udruga iz koje smatraju da su ti tekstovi štetni za moralno zdravlje djece. Sve u svemu, zahvaljujući književnom aktivizmu Željke Markić ugodno sam se iznenadila kada sam otkrila da u mojim knjigama ipak ima seksa, jer sam već bila spremna priznati da ga nema. Ona je načas uspjela reanimirati moje djelo i vratiti mu (posve zasluženu!) privlačnost.
Hrvatski kulturnjaci opozicionari, oni koji su se pobunili protiv ministra Zlatka Hasanbegovića, nisu pritom istaknuli da je on zakoniti rezultat dvadesetpetogodišnje kulturne politike, kojoj su šutljivi blagoslov dali mnogi među samim protestantima, onima koji su se tek nakon četvrt stoljeća osmjelili podići glas
Čini se da bi inicijalna strategija nove hrvatske kulture, poznata iz devedesetih kao ‘duhovna obnova’, s novom Vladom mogla biti dovršena? Možebitna sretna okolnost je njezin evidentan raspad. Može li vas više uopće u tom kontekstu čuditi vaša (ne)vidljivost u ovdašnjoj kulturi?
Ne, dakako. Hrvatska kulturna sredina izbrisala me iz svojih redova, što je najsretnije rješenje. Pa ipak, nakon dvadeset i pet godina ‘izgnanstva’ ponadala sam se da neću imati poteškoća, barem ne s objavljivanjem: moje knjige objavljene su u Hrvatskoj na moju, a ne na inicijativu hrvatskih izdavača. Zašto sam se uopće ponižavala tražeći da mi knjige budu objavljene? Činila sam to zato jer sam imala osjećaj da u Hrvatskoj imam čitaoce koji bi rado vidjeli svaku moju novu knjigu. Taj osjećaj danas više nemam. Mislim da je združeni rad proustaški orijentiranih kulturnjaka uspio. Jer ako se i nakon 25 godina ove mučne prakse njezini akteri nisu umorili, ako gradonačelnik Zadra skida tablu s imenom Vladana Desnice, ako to prolazi kroz uši hrvatskih književnika i malo tko se pritom uzbuđuje, onda možemo reći da je posao oko hrvatske duhovne obnove doista završen. Istina, hrvatski kulturnjaci opozicionari, oni koji su se pobunili protiv ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, nisu pritom istaknuli da je Hasanbegović zakoniti rezultat dvadesetpetogodišnje kulturne politike, kojoj su šutljivi blagoslov dali mnogi među samim protestantima, onima koji su se tek nakon četvrt stoljeća osmjelili podići glas. Jer bez pojašnjenja, ispada da je Hasanbegović izvršio desant na ministarskog mjesto padobranom i da samo njega treba maknuti, pa će nadalje, barem što se kulturnjaka tiče, sve biti u redu. S druge strane nije fer da se bilo tko optužuje za ovakav sramni rezultat: živimo, naime, u vremenu mlakih protestnih gesta.
U pismu javnosti ste se, nakon reakcije Željke Markić, isključili iz hrvatske književnost najavivši da ćete reagirati sudskim putem ukoliko vaše ime vidite na popisu bilo kojeg budućeg kurikuluma. Ipak, znate li da se tužbe u Hrvatskoj vuku godinama i mentalno i fizički iscrpljuju?
U pravu ste, malo sam se zaletjela. Poznavajući naše sudstvo, najvjerojatnije bih izgubila proces. Za izuzeće iz svakog kurikuluma imam razloge: prvi je očekivani i razumljivi zamor materijala. Kao i neki drugi analitičari postjugoslavenske svakidašnjice, tako i ja imam paralelnu biografiju koju nikad neću napisati jer bi to bila zamorna i nečitljiva knjiga žalbi. Ta moja alternativna ili ‘domovinska’ biografija sastoji se od uvreda koje su mi nanosili ‘zemljaci’; od vulgarnog pljuvanja po meni do suludih ‘zemljačkih’ prijetnji; od nasilnog isključivanja iz hrvatske književnosti i prisilnog uključivanja u hrvatsku književnost; molestiranja, mobinga i cyberstalkinga; od sabotiranja mnogih mojih književnih nastupa u inozemstvu (dođu ‘zemljaci’ i razgalame se na mojoj književnoj večeri) do izazivanja skandala i verbalnih napada na mojim javnim nastupima. Kada bih javno istresla svu mržnju koju su na mene sasuli ljudi u novinama, člancima, na internetu i knjigama, bio bi to jedan supertoksičan svezak. U takvom kontekstu nemam ništa protiv Željke Markić: ona je jedna od rijetkih osoba koje vjeruju da književnost mijenja ljude. Osim toga, s rušenjem načela profesionalnosti, što je učinio Franjo Tuđman nagrađujući ljude oko sebe ne prema stručnosti već lojalnosti koju su mu iskazivali, dakle sa stvaranjem mafijaške državne strukture, i prelaskom u novo emancipatorsko digitalno doba, većina ljudi danas je uvjerena da je sposobna za sve. Tako nas ljudi bez sluha zamaraju svojim pjevanjem, oni bez talenta svojim romanima, političari bez pokrića svojim obećanjima, a doktori bez doktorata svojim ‘znanjima’. Međutim, kako smo i mi konzumenti, slušaoci, gledaoci, čitaoci s vremenom oguglali i otupavili, više nismo sposobni uočiti nijanse i razlike.
Kad spominjemo Zlatka Hasanbegovića, peticiju za njegovom smjenom potpisalo je petstotinjak europskih intelektualaca: među njima francuski pisac, filozof i esejist Alain Finkielkraut, koji se 1990-ih jako angažirao na promicanju hrvatske neovisnosti. Razlog su Hasanbegovićeve revizionističke izjave o hrvatskoj povijesti.
Ovako trusno političko područje mora imati i trusnu vrstu ljudi. O tipologiji ljudi promjenjivih nazora pisao je maestralno Czeszlaw Milosz u svome ‘Zarobljenom umu’. Homo sovieticusom, čovjekom s ‘figom u džepu’, zvali su tipičnog građanina bivšeg Sovjetskog Saveza. Ljude današnjice, generalizirajući, dakako, neki zovu lotus-eatersima (iz ‘Odiseje’), ljudima koji se odaju samozaboravu. Kao što svaki Japanac zna što treba učiniti u trenutku kad se zemlja zatrese, tako i svaki Hrvat zna kada se treba politički repozicionirati. To su ljudi koji u govoru uvijek upotrebljavaju ‘da, ali…’, čime si uvijek grade moguću odstupnicu. Takvi ljudi dobro znaju da će, ako se ne uspiju repozicionirati, ispasti iz igre. A ispasti iz igre u Hrvatskoj, državi strukturiranoj poput mafije, jednako je smrtnoj osudi. U konstantnom repozicioniranju ljudi ne vide ništa sramno, dapače. Stvari ovdje podliježu brzom zaboravu, cijeni se spretnost, a ne moralna konzistentnost. U tom smislu je Alain Finkelkraut, autor knjige ‘Kako se može biti Hrvat’, zaista postao ‘Hrvat’.
Povijest kao vojni muzej
Kako komentirate izjavu Ante Nazora, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, kojemu nije jasno zašto u nacrtu prijedloga kurikuluma stoji naslov teme ‘Drugi svjetski rat u Jugoslaviji’, a ne ‘Hrvati i Hrvatska u Drugom svjetskom ratu’?
Mladi povjesničari-jurišnici, koji su naslijedili narativ iz 1991., našli su se da izgrade herojsku, mušku, potentnu, hrvatsku ratničku povijest-lakirovku. Oni su ti koji kulturu i povijest nekog naroda doživljavaju kao vojni muzej. Pa će požuriti da sagrade i usele se u institucije, poput vojnog muzeja. Sve je to prašni državni model kulture koji ne znači ništa i koji će služiti za isisavanje državnog, možda i EU novca, a kasnije će, da investicije ne bi bile promašene, služiti tomu da učitelji vuku onamo školsku djecu, dok će školarci te muzeje pamtiti po teroru bespotrebnim znanjem, po tome što su se tamo smrzli (jer muzeji neće moći platiti grijanje) i po tome da u zahodima nije bilo toaletnog papira. Osim, dakako, ako hrvatski branitelji široke ruke ne odluče da regularno sponzoriraju opskrbu svog muzeja toaletnim papirom.
Predlažem hrvatskoj vladi da napiše pokorno pismo Warrenu Buffetu u kojemu će objasniti da su oglodali vlastitu državu kao kost i zamoliti ga da besplatno uzme Hrvatsku kao neki svoj privatni ljetnikovac ili odmaralište i da zaposli četiri milijuna Hrvata na poslovima servisiranja odmarališta
Jednom prilikom otkrili ste zanimljivu metodu po kojoj kritički propitujete stanje u hrvatskom društvu. Vozite li se, dakle još uvijek tramvajem na dugim rutama i slušate li što ljudi govore?
Koristim antropološke metode, a antropologija je, zna se - špijunaža života. Nedavno sam u hrvatskim toplicama nesmetano uživala u prisluškivanju razgovora u zatopljenom bazenu. Muškarci su se uglavnom strateški raspoređivali oko mlaznica u bazenu, blokirajući put do njih drugim interesentima. Većina temperamentnih razgovora vodila se oko slavne 1991.; tko je što od njih i kome te godine rekao, što je trebalo, a nije učinjeno. Sve se svodilo na zamjerke da je Srbe tada trebalo malo temeljitije protjerati, kad je već bila prilika. Muškarci su s istim entuzijazmom čavrljali o hrani. Ponovno sam čula izreke poput ‘Nema tice do prasice’, na koje sam već bila zaboravila, kao i repliku ‘Jebo ja njihovu blitvu i ribu, daj ti meni slanine, ja sam Slavonac, čovječe!’. Dok su se muškarci usmjerili na teme iskorištavanja svinja u prehrambene svrhe, te šlampave i napola izvedene eksterminacije Srba, žene su kontemplirale na lakše teme. ‘Eh, nema ništa ljepše nego pustit mozak na pašu’, rekla je jedna. Dakle tramvaji i bazeni. Preporučujem tramvaje, jeftiniji su. Osim toga, iz njih se lakše izlazi.
Živimo, kako bi rekla poznata kineska kletva, u zanimljivim vremenima. Kako vidite daljnji rasplet političke krize u Hrvatskoj?
Odgovorit ću starom anegdotom. Šetala Snjeguljica šumom i naletjela na tri patuljka. Tko ste vi? upitala je Snjeguljica. Mi smo sedam patuljaka, odgovorili su patuljci. Kako sedam, kad ste trojica?! začudila se Snjeguljica. Eh, kad se nema ljudstvo! odgovorili su patuljci.
Pa ipak, ‘ljudstvo’ postoji, ali ono ne živi nužno u Hrvatskoj. Najviše simpatiziram s mladim ljudima, polažem svu nadu u mlade stručnjake. Lani sam kao gošća na jednom odsjeku za povijest u Engleskoj i ove godine u Njemačkoj srela mlade ljude, završene studente povijesti, doktorande, od kojih su mnogi iz bivših jugoslavenskih krajeva. Mislim da su konstantna proizvodnja laži i odsustvo više moralnih nego stručnih autoriteta na koje bi se studenti doista mogli osloniti – bilo da se radi o medijima, edukatorima, stručnjacima, roditeljima – natjerali mlade ljude da se okrenu vlastitim snagama. Njima će biti teško prodati toplu vodu jer su obrazovani i nisu stavljeni u poziciju stupanja u kompromis, barem ne za sada. Kompromiserstvo roditelja i edukatora izazvalo je jak otpor kod mnogih mladih. Trenutno su najzanimljiviji mladi historičari, oponenti tipova poput Zlatka Hasanbegovića. Biti historičar postalo je privlačno. Proces defašizacije postjugoslavenskih društava u rukama je mladih, obrazovanih, beskompromisnih ljudi. Od današnje garniture na vlasti ne možemo očekivati da ikada započne proces defašizacije, bilo bi to očekivanje da sami sebe kastriraju. Što se raspleta krize tiče, ne znam. Ipak, kako obožavam happy endove, imam skroman prijedlog. Predlažem hrvatskoj vladi da napiše pokorno pismo Warrenu Buffetu u kojemu će objasniti da su oglodali vlastitu državu kao kost i da nema više, u kojemu će priznati da su na koljenima i zamoliti ga da besplatno uzme Hrvatsku kao neki svoj privatni ljetnikovac ili odmaralište i da zaposli četiri milijuna Hrvata na poslovima servisiranja odmarališta: kao kuhare, konobare, batlere, sobarice, šetače pasa, podrezivače ruža, vrtlare, pedikerke… Znam, nije mi baš neki humor, uozbiljimo se. Hrvatska je zaista na samom dnu.
