Podugačkoj niski sudskih nepravdi u Hrvatskoj dodana je još jedna: Damir Punoš koji živi u Dobropoljcima kod Benkovca te njegova braća i sestra, moraju solidarno platiti sudske troškove od 109.200 kuna jer su se drznuli žaliti na presudu kojom je oslobođen čovjek optužen za ubojstvo njihove majke Draginje u Oluji.
Kako nam kazuje Damir Punoš, priča počinje u olujnim danima 1995. kad Srbi kreću u egzodus pred hrvatskom snagama koje, kako se pokazalo u iskazima svjedoka, nevladinih organizacija, ali i pojedinačnim sudskim procesima, "nisu zarezivale" obećanje hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da će biti sigurni svi koji ostanu u svojim kućama. Damirova majka Draginja, poput mnogih mještana sela po Dalmaciji i drugim krajevima, odlučila je ostati, plašeći se da bi teško oboljela zbog raka, svojoj djeci bila samo na teret, a možda bi umrla na putu.
Imam mali OPG i pokušavam nekako preživjeti. Ako mi država to oduzme, mogu se objesiti ili postati socijalni slučaj, kaže Punoš
- Brat Sretomir koji je ostao zadnji u kući, pokušavao ju je nagovoriti da i ona krene, ali majka je bila odlučna da ne ide. Mi djeca smo krenuli s kolonom prvo prema Srbu, a onda i do Srbije. Majka je ostala ležeći na madracu pred kućom i nju je kasnije baš na mjestu gdje smo je ostavili, našao susjed Živko Borak koji je u obližnjem Gošiću imao kuću i htio ju je obići. Preostalo mu je samo da njeno tijelo pokrije ceradom. Tragovi metaka kojima je ubijena ostali su na zidu do danas - prisjeća se Damir Punoš. Kako se ispostavilo, kasnije je došla i policija. No to je saznao tek nakon povratka 2001. U junu te godine obišao ga je inspektor Joško Ferara iz Vodica i ispričao mu što je u istrazi otkriveno.
- To mi je bila prva vijest o majci jer smo nekoliko godina preko Crvenog krsta Srbije pokušavali dobiti informacije o njoj, ali bez uspjeha - priča Damir Punoš.
Policija je za ubojstvo teretila pripadnika izviđačke satnije 113. šibenske brigade HV-a Matu Šindiju iz Bibinja i njegovog sumještanina N. L. koje je dovodila i u vezu sa zločinima u Varivodama i Gošiću. N. L. je pušten kući, a Šindija je, kako je u aprilu 2013. izvještavao Zadarski list, s još četvoricom suboraca procesuiran na Županijskom sudu u Šibeniku 2001. pod optužbom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u zaseocima Nadoveze i Dobropoljci. Osim za ubojstvo Draginje Punoš, teretilo ga se za smrt 85-godišnje Milke Bulaje i njene 50-godišnje kćerke Danice koje je po navodima u optužbi također strijeljao. Iako je u istrazi priznao zločin, Šindija je oslobođen krivnje zbog nedostatka dokaza. Suđenje je, nakon uložene žalbe, prebačeno iz Šibenika u Zadar. Završilo je jednakim ishodom, što je kasnije potvrdio Vrhovni sud.
- Iako nisam prisustvovao smrti majke, proživljavao sam je dok je policija vršila rekonstrukciju zločina na licu mjesta. Šindija je u to vrijeme u Zadru uživao podršku javnosti, od plakata podrške po gradu do humanitarnih koncerata s kojih je sav prihod od ulaznica išao za njegovu obranu - kaže Punoš.
Šindiji je 2013. presudilo nešto drugo. U dobi od samo 37 godina nađen je mrtav u svojoj kući u Bibinjama. Nakon brojnih nagađanja, utvrđeno je da je umro prirodnom smrću zbog zatajenja srca. Što se Punoševih tiče, odvjetnik Luka Šušak predložio im je da ponovo pokrenu postupak.
- Pokrenuo je parnicu i na sudu u Zagrebu dali smo iskaz, kao i svjedoci, koji su tog avgustovskog dana 1995. bili sa Šindijom. Iako su potvrdili da su se čuli pucnji iz dvorišta u koje je Šindija ušao i zadržao se, a oni pošli naprijed, to nije ništa pomoglo - kaže Punoš.
U oktobru 2016. postupak je okončan pravosnažnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u aprilu 2017. potvrđen je presudom Županijskog suda u Varaždinu, a u februaru ove godine presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, pri čemu bi Punoši za parnične troškove trebali platiti 109.200 kuna.
- Kad su nam presuđeni sudski troškovi, sutkinji sam rekao da nismo ništa drugo ni očekivali kad te kadija tuži i sudi. Kad je sestra Gordana ogorčeno dodala "Ubili ste nam mater, a sad još 'oćete i da vam platimo!" ona joj je zaprijetila intervencijom sudske policije ili novčanom kaznom - govori dalje.
Kako je Luka Šušak otišao u mirovinu, nisu imali ni zdravlja ni volje da se nastave suditi. Razočarali su se u tzv. pravnu državu i nisu htjeli da ih dalje ponižavaju. Kako se nisu žalili, pokrenuta je ovrha, pa su krajem avgusta od Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu dobili opomenu pred utuženje da u roku od 30 dana uplate sudski trošak od 109.200 kuna ili slijedi prisilna ovrha. Od njih se tražilo da popune obrasce o imovini koju posjeduju kako bi se država mogla namiriti.
- Sve sam naslijedio od oca i matere, ali imovina je zajednička. U obrascu sam napisao da je sva naša imovina u Punošima bila zapaljena i da sam kuću digao iz pepela. Držim ovce i baš sam jutros kad ste me nazvali, radio oko njih. Imam mali OPG i pokušavam nekako preživjeti. Ako mi država to oduzme, mogu se objesiti ili postati socijalni slučaj - kaže Punoš. Žalio se na rješenje i dobio dodatnih 15 dana zbog poreznog uvjerenja za suprugu s kojom je sedam godina u braku i obrasca o njenoj imovini.
- Novi rok je istekao a sad čekam što će nas pogoditi - nastavlja Damir. Brat Gradimir koji živi u Sidneyu u Australiji, još nije dobio opomenu. On je prije rata imao kuću u Zadru koja je kao i mnoge u tom gradu, bila uništena i zapaljena. S novcem koji je dobio od prodaje preostalog zemljišta otišao je u Australiju i danas je u mirovini. O svom slučaju Punoš je informirao Srpsko narodno vijeće i potpredsjednika vlade Borisa Miloševića.
- Najmanje što bi se moglo učiniti jeste otpis troškova. Kako nismo dobili odštetu za ubojstvo majke uz tvrdnju da je za to istekao rok od pet godina, a moramo platiti sudske troškove, otpis bi značio bar malo pravde, pogotovo što je država u mnogim slučajevima otpisivala i veća potraživanja. Država za te pare koje od nas traži neće propasti, ali mi hoćemo - zaključuje Damir Punoš.
