‘Sav svijet je pozornica, a ljudi, žene na njoj – glumci samo, što dolaze i odlaze sa scene.’ Ne treba zaista mnogo mašte pa da se ove Šekspirove riječi (u antologijskom prijevodu Josipa Torbarine) primijene i na svijet u kojemu danas živimo. Uz jednu malu, ali nikako nevažnu dopunu: da, svijet je pozornica, da, akteri međunarodnih odnosa nisu više od glumaca koji dolaze i odlaze sa scene, no predstava na pozornici na kojoj nastupaju je loša i, što je najvažnije, opasna. Međunarodni su odnosi oduvijek bili neka vrsta predstave i državni poglavari, carevi, kraljevi, predsjednici, pa onda i premijeri i ministri vanjskih poslova, igrali su u njoj svoje uloge u skladu sa scenarijem koji se zvao protokol, a vođeni jedinom pokretačkom snagom svega što se kreće na političkoj sceni – interesom. No njihove su uloge bile ograničene, bolje rečeno propisane određenim načelima što su, kako je vrijeme protjecalo, sve više bila kodificirana, pretvarajući se u neku vrstu međunarodnoga bontona, dobrog ponašanja (pa čak i onda kada u tome nije bilo ništa dobroga, npr. kada bi se nekome objavio rat).
Nakon do sada najkrvavijeg rata u povijesti čovječanstva, Drugoga svjetskog rata, što je završio prvom i za sada jedinom upotrebom nuklearnog oružja, čovječanstvo kao da je osjetilo potrebu da se zaštiti od reprize globalne klaonice. Pa su osnovani Ujedinjeni narodi, organizacija koja je, uz ostalo, trebala zaštititi ‘dolazeće generacije od užasa rata’ (tako piše u njezinoj Povelji), pa su donijete rezolucije o pravima čovjeka, o pravima djece, pa su proširene Ženevske konvencije o postupanju u slučaju rata, o tome što je ratni zločin i tko je – po zapovjednoj odgovornosti, a ne samo neposredno – za njega odgovoran, pa su održavane međunarodne konferencije i bilateralni pregovori sa svrhom smanjivanja napetosti u odnosima dvaju konfrontiranih vojno-političkih blokova i njihovih vodećih zemalja, pa je – kao svojevrsni odgovor na takvo stanje, oličeno u izrazu ‘hladni rat’ – formirana skupina zemalja što se nisu nikome htjele prikloniti, već su inzistirale na pravu da vode svoju politiku u svojem interesu, Pokret nesvrstanih, pa je napredovao projekt evropskog udruživanja, zamišljen kao djelotvorna prepreka obnavljaju ratnih sukoba na evropskom kontinentu, pa je… da dalje ne nabrajamo. Svjetskom su scenom, počevši od Drugoga svjetskog rata pa negdje do 1970-ih godina, dominirale ličnosti koje su to zaista i bile ili da se vratimo teatarskom rječniku – na svjetskoj se pozornici igrala dobra, na trenutke i vrlo napeta predstava, a u glavnim su ulogama nerijetko nastupali oni koji su s pravom ponijeli laskavu titulu zvijezde. Igralo se na otvorenoj sceni, ali i iza kulisa, po pravilima, ali i zaobilazeći ih, no neka vrsta gospodskog ponašanja bila je svojstvena svim stranama, čak i onima koje se s mnogo razloga otpisivalo kao diktature (što se, naravno, ne odnosi ni na Musolinijev fašizam ni na Hitlerov nacizam i njihove saveznike, odnosno satelite). Što zahvaljujući otporu vlastitoga stanovništva, što međunarodnom pritisku, dotadašnje su kolonije krenule putem samostalnosti, a skršeni su režimi koji su ili bili sljedbenici propalog nacifašizma (Španjolska, Portugal) ili tvrđave tvrde rasne diskriminacije (koja je, usput rečeno, upotrebom sile napokon ukinuta i u SAD-u, ali tek 1960-ih godina), poput Južne Rodezije ili Južne Afrike.
Velikani, prvaci svjetske drame, na kraju su tog razdoblja napustili scenu. Otišao je najprije Ruzvelt, pa Čerčil, pa De Gol, pa Mao Ce-tung, pa Nehru, pa Nkrumah, pa – da, njega se niti može niti smije preskočiti – Tito. Otišli su veliki glumci velike predstave. I onda kada se činilo da, nakon rušenja Berlinskog zida i sloma sustava što se nazivao socijalističkim, dolazi vrijeme kada će predstavu na svojim plećima moći ponijeti i ‘druga postava’, doživjeli smo slom. Pokazalo se da drugorazredni glumci (koji su se, mada puni sebe, nerijetko ponašali kao lutke na koncu, igrajući po željama otuđenih centara ekonomske moći, sve češće i obavještajnih službi – danas se to zove ‘podzemna država’, dip stejt) nisu dorasli ni velikoj pozornici na koju su stupili ni scenariju koji su iz dana u dan pisali sve lošiji scenaristi. Srušeno je ono što se nazivalo sustavom vrijednosti i načela u odnosima subjekata na međunarodnoj sceni. Gurnuti su u stranu, nerijetko i javno i grubo poniženi Ujedinjeni narodi. Ponovno probuđeni nacionalizmi, uzroci svih zala kroz stoljeća, spriječili su i da evropsko ujedinjavanje ide smjerom kojim je krenulo, ali i da odnosi najvećih sila iz faze konfrontacije prijeđu u fazu konstruktivne suradnje. Bog profit onemogućio je da dugogodišnji napori, usmjereni na očuvanje okoliša i zaustavljanje pogubnih globalnih klimatskih promjena, urode željenim plodom. Prodati što više oružja; uvijek na tihoj vatri održavati neki lokalni rat; po svaku cijenu imati neprijatelja (jer kako bi se inače mobilizirala podrška na domaćoj sceni?); mijenjati režime u stranim zemljama onima sebi sklonima, nerijetko i po cijenu doslovnog razaranja cijelih država; zamijeniti toleranciju i razumijevanje netolerancijom i mržnjom prema Drugima i Drugačijima; korumpirati sve i svakoga (što se otmjeno zove ‘lobiranje’), to određuje postupanje ‘glumaca što dolaze i odlaze sa scene’, a u režiji često mutnih tipova iz kriminalnog podzemlja (u doslovnom i prenesenom smislu riječi) koji nastoje da ih se kao režisere nikada ne prepozna.
Po čemu ćemo pamtiti današnje glumce na svjetskoj pozornici? Jednoga po tome što je oženio atraktivnu mlađu ženu iz estradnih krugova, drugoga po tome što je noću na mopedu jurio ulicama metropole u posjet ljubavnici, trećega po tome što je bio prvi predsjednik svoje zemlje tamne boje kože, četvrtoga po tome što se održava u hermetički zatvorenom društvu zahvaljujući sposobnosti da nuklearnom bombom prijeti i najvećoj sili svijeta, petoga po tome što živi u braku sa znatno starijom ženom, šestu po tome što loše glumi kopiju svoje prethodnice, Željezne Lejdi, sedmu po tome što je dobra kao otpravnica poslova, kao činovnica, ali joj definitivno nedostaje državnički duh i instinkt, mada je savršeno ‘odstrijelila’ s javne scene svojega prethodnika kojemu zahvaljuje uspon prema vrhu. Da, zapamtit ćemo i nedvojbene diktatore, lažno optužene za proizvodnju oružja masovnog uništavanja, čije su zemlje razorene, a oni likvidirani – jedan u sudskom postupku, sličnom onome što ih se u današnjoj Hrvatskoj proglašava nelegalnim i nelegitimnim, drugi pak najbrutalnije pred kamerama, čemu se aspirantica na položaj predsjednice najveće sile ovoga svijeta iskreno, također pred kamerama, obradovala. O da, zapamtit ćemo i poslovnog čovjeka, estradnog zabavljača kojemu je degenerirani sustav demokracije omogućio da zauzme najodgovorniji (i potencijalno najopasniji) položaj u svijetu, kao i njegovog partnera s druge strane (barikade?), hladnog, proračunatog, najbližeg pojmu državnika (a kojemu se uporno predbacuje što je bio šef obavještajne službe, dok se to isto kod predsjednika jedne druge sile ni ne spominje).
A u Hrvatskoj? Zapamtit ćemo ih sve, sve njih, loše glumce jedne loše predstave u posljednjih gotovo 30 godina. Jedini koji takvu ocjenu ne zaslužuje morat će čekati da povijest ispravi sliku što je o njemu stvaraju i uporno recikliraju ključni protagonisti (jer oni na vrhu to nisu!) predstave što se zove ‘povijest neovisne hrvatske države’. Da, dobro je rekao Šekspir: cijeli je svijet pozornica na koju glumci dolaze i s koje odlaze. Predstava što je danas gledamo na toj sceni loša je i opasna, daske prijete da puknu, a glumci su, uz zaista rijetke izuzetke, loši. I to je sve. Dovoljno? O da, i više nego dovoljno.
