U četrdeset objekata privremenoga kontejnerskog naselja u Glini smješteno je pedesetak ljudi. Premda se svi po koječemu razlikuju, od starosne dobi i zdravstvenoga stanja do materijalnog statusa i stupnja oštećenosti kuća ili stanova, nešto im je zajedničko: velika zabrinutost uslijed potpune neizvjesnosti što će s njima dalje biti. Muči ih sijaset pitanja, no zasigurno je najvažnije ono hoće li im domovi ikada biti obnovljeni do tolike mjere da se u njih vrate. Uz njega, naravno, ide još jedno – kako progurati još jednu zimu u skučenom i vlažnom kontejnerskom prostoru.
- Dulje od trideset godina živjela sam na trećem katu jedne glinske zgrade koju je potres dobrano razdrmao, pa više nije za stanovanje. Tri mjeseca nakon katastrofe bila sam smještena u Lječilištu Topusko, a ovamo sam preseljena kad je naselje podignuto. Ne mogu se puno žaliti, dobro je: jednom na dan dobivamo topli obrok, za ostale se snalazimo sami. Kako primam svega 800 kuna socijalne pomoći mjesečno, moram ih pažljivo rasporediti želim li svakoga dana nešto doručkovati i večerati. U jednom razdoblju, mjesec i više dana, nismo dobivali ni ručak. Tada je bilo jako loše, pogotovu onima s niskim primanjima - kaže nam Anđa Mandić.
Brinem o 40 kontejnera i pedesetak osoba. Iako je svaki objekt opremljen strujom, vodom, odvodnim priključkom i grijanjem, ljudi žele svojim kućama i domovima, kaže domar Sanel Hadžić
Kuća 64-godišnjega Dragana Koraća u Majskim Poljanama lani je potpuno uništena. Brat mu Đuro i on tada su jedva izvukli žive glave. Na njih se bilo urušilo krovište.
- Ništa strašnije u životu nisam doživio, a baš i nisam tako mlad. To je bilo strašno, jedva smo se nekako iskobeljali iz kuće. Pola sata prije zemljotresa naš mladi, 21-godišnji susjed Darko Kozić donio nam je kruh: malo smo popričali, pa je otišao doma, a kad je za koji časak grunulo, njegova se kuća skroz urušila. Spasilačke su ekipe tri sata strojevima pokušavale doći do njega, no kad su u tome napokon uspjele, bilo je kasno. Brat i ja smo osam dana tumarali po Glini i okolnim selima. Nigdje se nismo mogli skrasiti i bar malo primiriti. Onda su nas smjestili u ovaj kontejnere i evo nas tu, već druga zima je pred nama. Što će se dalje događati, stvarno ne znam, no nekako mi se čini da naša kuća neće biti obnovljena ni za deset godina. A mi to, u ovoj dobi i u ovakvim uvjetima, vjerojatno nećemo doživjeti - prenosi nam svoje misli Dragan Korać.
Jedva izvukao živu glavu - Dragan Korać
Dok smo razgovarali, poštar je donio obojici socijalna primanja, svakome po 480 kuna. Žele li pojesti štogod pored besplatnog toplog obroka, moraju do dućana: kupe li tek pokoji dekagram jeftinije salame i malo kruha, tu crkavicu nije moguće razvući na sve dane u mjesecu. Domar kontejnerskog naselja je Sanel Hadžić. Čim nekome od stanara nešto ustreba, nastoji pomoći koliko može.
Jednom na dan besplatno jedemo, struju i vodu ne plaćamo, ali sve vam je to ništa prema onome kako smo prije živjeli, na svome i po svome, govori Zdenka Pađan
- Brinem o 40 kontejnera i o pedesetak osoba. Dva su kontejnera nenaseljena, ali ih održavam za svaki slučaj. Iako je svaki objekt opremljen strujom, vodom, odvodnim priključkom i grijanjem, ljudi žele svojim kućama i domovima. Oni koji su im bliže, ovdje u Glini, svakodnevno ih obilaze s nadom da će obnova napokon započeti. Pa kako i ne bi kad su cijeli život radili i odricali se da bi imali krov nad glavom, a onda je u nekoliko sekundi sve to nepovratno izgubljeno. Zato im na svaki način pokušavamo olakšati boravak u ovom naselju; brinemo o njihovom zdravstvenom stanju i pomažemo koliko god možemo - kaže Sanel.
Dragica Bajs rođena je u Balincu, a od 1963. je živjela u Glini. U trenutku potresa stanovala je u unajmljenoj privatnoj kući, iako je davno prije podstanarstva imala stanarsko pravo u stanu koji je stekla radeći tri desetljeća u glinskoj Pamučnoj predionici. Zahvaljujući ratnim turbulencijama i raznoraznim smicalicama što pravno-administrativnog a što drugačijeg tipa, ostala je bez njega i prije banijske katastrofe. O čemu su Novosti već izvještavale.
- U ovo sam naselje došla potkraj travnja, četiri mjeseca nakon potresa. Kuća u kojoj sam živjela oštećena je toliko da se u njoj ne može boraviti. Isprva sam dobila nekakvu kamp-kućicu koju su smjestili u dvorište, ali u njoj nije bilo ni struje i vode, pa sam jedva dočekala da me presele. Otkako sam se vratila u Hrvatsku vodim uzaludnu bitku da mi vrate stan koji sam zaradila u Pamučnoj, ali ništa od toga, u njemu je već bio netko drugi. Sve mi se čini da ću u ovom naselju i skončati, ne dočekavši pravdu – rezignirana je žena kojoj ni godine ni zbivanja ne idu u prilog.
Sve mi se čini da ću u ovom naselju i skončati - Dragica
Zdenku Pađan i Ankicu Savinc susrećemo u šetnji kontejnerskim naseljem; njih su dvije silom prilika postale susjede. Razmišljaju i razgovaraju uglavnom o jednoj stvari – hoće li se i kada vratiti u svoje glinske stanove. Ništa drugo ih previše ne zanima.
- Zgrada u središtu grada u kojoj sam imala stan sada je zaključana i pojma nemam što će dalje biti s njom i sa mnom. Kad god o tome razmišljam, a razmišljam stalno, hvata me panika. Tako da sam konstantno nemirna i u teškoj neizvjesnosti. Pitate me je li ovdje dobro i što da vam kažem: dobro je, jer je moglo biti i puno gore! Jednom na dan besplatno jedemo, struju i vodu ne plaćamo, ali sve vam je to ništa prema onome kako smo prije živjeli, na svome i po svome. Najgore je što ne znamo do kada ćemo ovako. Nemamo još ovdje internet, no priča se da razvlače nekakve kablove, pa uskoro možda dobijemo i tu mogućnost komunikacije, koja mi jako nedostaje - kaže Zdenka.
Njezina nova prijateljica i sadašnja susjeda Ankica do potresa je živjela na četvrtom katu zgrade u Glini. Nakon katastrofe, smjestili su je isprva u prihvatilište tvrtke Šerif, potom je mjesec-dva provela u Lječilištu Topusko, a potom ovdje, u kontejnersko naselje.
Ne znamo do kada ovako - Zdenka Pađan i Ankica Savinc
- Stalno se raspitujem hoće li obnavljati moju zgradu, ali nitko ništa o tome ne zna, pa ona stoji u istom stanju kao i par minuta nakon potresa. Jako sam zabrinuta, ne znam ni što ću ni kamo ću, a sve mi je jači dojam da od te obećane obnove neće ništa biti. Ovdje nije loše, no to je tek privremeno rješenje u kojem se ne da dulje živjeti – kaže Savinc.
Sava Resanović jedva je živa izišla iz Majskih Poljana. Do suprugove je smrti živjela u Roviškoj, a u Poljane se preselila u uvjerenju da će joj ondje biti lakše samoj. Danas, kad je za dlaku umakla smrti, misli da je trebala ostati u svom rodnom selu: glavni potresni udar zarobio ju je u kući, gdje je ostala zatrpana ciglama ne poimajući uopće što se zbiva.
- Bila sam sva ugruvana, nisam se mogla ni pomaknuti, kao da je cijela kuća bila na meni. Zvala sam u pomoć najbliže susjede, Franju Tomića i sina mu Marija, no u općoj je pomutnji moje zapomaganje čuo tek jedan čovjek iz Kozaperovice, pa me na jedvite jade, uz pomoć par mještana, izvukao iz ruševina onako izubijanu i šokiranu. Šok je postao još veći kad su mi rekli da su Franjo i Mario poginuli pod ruševinama. Ma možete li uopće zamisliti što sam proživjela i preživjela? Sjećanja na to i sada me noću bude - kaže Sava, kojoj je mobitel zazvonio dok su je izvlačili iz ruševina: zvala ju je kći Mira iz srpskih Golubinaca, čim je na RTS-u vidjela vijest o katastrofi u Hrvatskoj. Par dana poslije tog poziva, majka odlazi u susjednu zemlju sinu Dragiši, a dva mjeseca kasnije vraća se u glinsko kontejnersko naselje.
Potresla ju pogibija susjeda - Sava Resanović
- Imam 1.200 kuna mirovine, pa prepinjem nekako. Ima ovdje ljudi kojima je puno teže. Svakog mi je dana osiguran jedan topli obrok, za ostale sama kupim, skuham i tako. Hoće li mi obnoviti kuću, još ne znam. A ako je i obnove, kog ću đavla sama u pustom selu? Najradije bih da mi sagrade neku malu, skromnu kućicu u blizini Gline, no stvarno ne znam što će biti, pa sve više brinem - završava svoju priču Sava Resanović. Glinski gradonačelnik Ivan Janković posjećuje kontejnersko naselje svako malo: provjerava je li sve u redu i porazgovara sa stanarima o tome što im treba.
- Ovo je naselje podignuto državnim novcem, a Grad stanovnicima podmiruje režije i ostale potrebe. Na gradskom je području postavljeno šest stotina kontejnera, što pojedinačnih po dvorištima sela i zaselaka a što uklopljenih u manje ili veće skupine. Ovo je naselje najveće, a iz razgovora s ljudima jasno je da ih sve muči isto pitanje, kada će njihovi domovi biti obnovljeni. Nažalost, ja im ne mogu odgovoriti, iako gotovo svakodnevno to pitam Nacionalni stožer, Središnji državni ured za obnovu i sve razine drugih nadležnih tijela. Jedino što sam doznao je da se u proljeće sljedeće godine kreće s izgradnjom 242 stana u Glini. Koliko god obnova brinula stanare kontejnera, toliko brine i nas u gradskoj vlasti, no mi smo tu uglavnom nemoćni. Ostaje nam samo da zajedno s najteže stradalima u potresu čekamo i vidimo što će s obnovom uopće biti – rekao nam je gradonačelnik Janković.
