Kasno ljeto 1921. prolazi u slikama, osjećajima, mirisima, okusima, zvukovima i mislima jednog nestalog djevojaštva. Ljeto je dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, negdje na jugu Francuske, odakle pogled puca na Pireneje. Simone de Beauvoir prvi put se sama vozila vlakom. Njena najbliskija prijateljica, Zaza, prvi put se ljubila. Hormoni se miješaju sa suzama, s bezbožničkim idejama. Što se događa, što se događa... Djevojčice su pred velikim svijetom. U velikim dramama. Pod lepršavim utjecajem alkohola najveće prijateljice imaju želju govoriti stvari koje se inače govore samo u knjigama; i dalje se pritom jedna drugoj obraćajući s "vi" ("...ako umrete, istog časa i ja ću umrijeti", kaže Sylvie/Simone svojoj Andrei/Zazi).
O čudnovatim divotama puberteta Simone de Beauvoir trideset godina kasnije će zapisati: "Nastavila sam se moliti i meditirati, no tijekom praznika dušu mi je obasjalo neko drugo svjetlo"... "dosadile su mi kupine i divlji lješnjak", "željela sam kušati mlječiku, grickati otrovne bobice boje minija"... "raditi svakojake zabranjene stvari": "između obroka jesti jabuke", "s gornjih polica knjižnice potajice uzimati romane Alexandrea Dumasa", "a noću u krevetu samoj sebi pričati neobične priče koje u meni bude čudna stanja". "Jedne večeri dok sam ležeći na livadi u mokroj travi gledala u Mjesec", nastavlja autorica, "pomislih: 'To su grijesi!', ali ipak sam bila čvrsto odlučila i dalje jesti, čitati, razgovarati, sanjariti do mile volje. 'Ne vjerujem u Boga!' rekla sam samoj sebi. Kako vjerovati u Boga i namjerno mu biti neposlušan? Ta me spoznaja na trenutak zaprepastila: više ne vjerujem."
O prijateljstvu s Élisabethom Zazom Lacoin (1908. – 1929.) Simone de Beauvoir će pisati u četiri navrata. "Nerazdvojne" su roman iz 1955. godine. Simone je (1908. – 1986.) Zazu upoznala kao devetogodišnjakinja. Djevojčica koja je sjela do nje u školsku klupu sljedećih deset godina bit će njena nerazdvojna prijateljica. Kroz izazove djevojaštva zajedno će prolaziti. U vrijeme kada Simone de Beauvoir upoznaje Jean-Paula Sartrea, svog životnog partnera, Zaza umire od virusnog encefalitisa. Autorica "Drugog spola" u svojim se knjigama opetovano vraća prijateljstvu sa Zazom, njenoj iznenadnoj smrti. Roman Sartre ocjenjuje kao nezanimljiv i "preintiman". Rukopis ostaje nezavršen, a 2020. "Nerazdvojne", uz fotografije Simone i Zaze i originalna pisma djevojaka, objavljuje Sylvie Le Bon-de Beauvoir, usvojena kći Simone de Beauvoir.
Raspon od čitavog stoljeća, između događaja koje roman opisuje, vremena kada je napisan i vremena kada je objavljen, "Nerazdvojne" obavija nitima fine metatekstualne drame. Vrijeme represivnog odgoja zamijenilo je vrijeme permisivnog odgoja. No pritisci malograđanštine ostali su isti kao i užici puberteta. Čitamo o formativnim godinama buduće feminističke ikone. Čitamo o dramama djevojaštva. Čitamo prenatalnu Elenu Ferrante. Tko zna kako bi se čitale "Nerazdvojne" da su objavljene 1955. godine. No roman je završio u vremenskoj kapsuli, putovao gotovo sedamdeset godina, i još duže od toga, čitavo stoljeće, da bi do nas stigao, na lakom povjetarcu literature za mlade žene, neobično mlad i svjež, istodobno bezvremen i suvremen, "genijalan" koliko to baka "Genijalne prijateljice" može biti.
