Imam ti nekoliko toga za reći.

Kad sam prije koju godinu s kolegicom književnicom dijelila jedan rezidencijalni stan na punih mjesec dana, osoba koja nas je sprovela u njega rekla nam je da ga ne čistimo, da imaju službu za čišćenje, tj. čistačicu, koja je plaćena da taj stan čisti jednom tjedno. Kako je kolegici i meni trebalo tjedan dana da se uopće opustimo u tom stanu, a to je po svoj prilici značilo da sam se ja raskomotila u baš svakoj prostoriji stana od, ovako odoka, 85 kvadrata, na što mi je kolegica rekla: A slušaj Marija, ne možeš baš tako!, i bila je pritom u pravu, stan je sličio malo na rusvaj, malo na domsku sobu, malo na radnu sobu, malo na ništa i svašta odjednom, ali u kontroliranim uvjetima. Mi smo, ipak, žene. I ovo je važna uputa, znam da znaš.

Dakle, kad nam je sprovoditeljica u rezidencijalni stan poslala poruku da će sutradan doći čistačica, kolegica književnica i ja smo se pogledale u tišini, kako se samo znaju pogledati dvije žene koje historijski veže neosporna nit kućanskih poslova i znale smo da vremena nema i što treba napraviti. Pobacale smo naše olovke, tastature, laptope, bilješke, lijepe i bezbrižne misli o fikcionalnim svjetovima u privremenu kantu za smeće i zavrnule rukave. Mi smo, daklem, a kažem ti ovo bez zaje…zeze, oprale stan za čistačicu. Da je ne dočeka šporak. Metle smo našle na balkonu, sredstva za čišćenje u jednoj maloj prostoriji koja je služila kao praonica, posložile smo svu robu, spravile naše krevetiće, pomele hodnik za kad ova dođe, a pobrinule smo se da se mimoiđemo od sveopće nelagode jer ga možda nismo oprale po njezinu ukusu.

Mi smo se povukle na sunčanu rivu španjolske Coste del Sol, uživancije omogućene nam na preporuku dviju kolegica koje su mjesec prije boravile u tom istom stanu, popiti kavu za 1 euro i malo odmoriti od kućanskih poslova. Na spisateljskoj rezidenciji. U prvom mjesecu. Na temperaturama od 24 stupnja Celzijeva. U lažno proljeće. Kad priroda, kako i ono u čovjeku koji bi stvarao, nezasitno buja.

Razgovor koji se nakon toga nije dogodio ono je što je trajno ostalo u meni. Nismo na sunčanoj rivi pričale kako smo napravile neku megazvizdariju, da bi se trebalo priviknuti na ovakav rojalti tretman, jer smo znale da je ova rezidencija iznimka u našim spisateljskim svjetovima (a i našim radničkim obiteljskim pozadinama), rade li i naši muški kolege tako i da bi ih trebalo priupitati, nismo se pitale jesi li i ti, Ginny moja, sređivala za sobom prije nego bi posluga uletjela s kantama i rasprašivačima (sjajna stvar!) i batipanima (klofama)… Mi smo se cerekale kao Glup i gluplji. Mi smo se cerekale kao da smo provalile neki analogni sustav, opljačkale banku u zadnji čas za milijunski iznos ili sredile vlastitu sobu prije nego mater, ljuta i sluđena i od šefa i od ćaleta i od brata – ne dođe doma i na nas istrese sav svoj odgojilački bijes. Mi smo se smijale, da, da, da i da!, kao da smo u tom trenutku napravile najvažniju stvar na svijetu – očistile vlastitu sobu.

Ali nema vlastite sobe, Virginijo moja, kako da ti kažem. Vremena su teška. Još uvijek izdrživa, ali teška. I zahtjev za vlastitom sobom čini se duboko sprčkanim, kako bi rekla moja kolegica s književne rezidencije, kad pogledaš svijet s nebeskoga krana. Svijet je (postao) nemilosrdno mjesto, živimo u stvarnosti u kojoj smo dvama klikovima odvojeni od interaktivne karte na kojoj možemo pronaći ongoing conflicts što danas dođe kao neki sinonimić za rat, a ako nam se to ne da proučavati, možemo i daunlodati tvoj esej o vlastitoj sobi i malo čituckati, pa ako ti nešto zamjerimo, a vjeruj mi, zamjerit ćemo ti, slavimo te i živciraš nas istovremeno, jer ne znamo čitati tekstove u kontekstu vremena, lekcije iz povijesti nam uporno izmiču jer je sadašnjost prezasićena, pa kako bi onda povijest mogla služiti ičem, kruta i neprobavljiva…

Uglavnom, možemo ukucati Virginia Woolf from class perspective – tu štofa ima; Was Virginia Woolf aware of a working class women in her society – a ovdje su, baš ono, preorali književno polje s tobom i ništa novoga nisu zasadili, jalov posao, je l' tako, sluga služi, ti pišeš, što se dalje ima misliti; Did Virginia Woolf ever clean her own room and what products did she use – e ovo je mene zanimalo i moram ti reći da nema povijesnih podataka o tome, ali pročitat ću tvoj dnevnik. Živo me zanima jesi li znala da su u rano viktorijansko doba, navodno, koristili ustajali urin (sestro brate!), ljuske jajeta i ocat (ajde de) za čišćenje? Jesi li razgovarala s poslugom kad si istraživala za svoje likove ili su te ometali njihovi klink-klank zvukići s tacni? Ali da, čitala sam tvoje romane, ne znam, mislim da nisi. Jesi li kad ušla u „vlastitu“ sobu svoje posluge? Ne znam što da ti kažem, moja Ginny. Đina, rekli bi u Splitu. Bliži se još jedan Svjetski dan poezije, a ja sam ponekad i pjesnikinja, i kad me ovakva malodušnost ćapne, odem promatrati fotku Nicole Kidman, koja te je odglumila u jednom filmu, pa uspoređujem njezin prostetički nos s tvojim stvarnim. Ljudski um stvarno slabo trampolinira pred tehnologijom, i priznajem, tu se i ja osjećam ispražnjeno od ideja.

Ali o čemu drugo da mislim? Da nemam vlastitu sobu? Da sam imala mnoge vlastite sobe u raznim podstanarskim stanovima u kojima su nastajale moje knjige? Da sam ih sama čistila, sređivala, za njih kupovala radne stolove, stolice, bojila im zidove, odvajala ih zastorima i paravanima od kreveta jer su te sobe redovito bile i spavaće, ponekad i dnevne? Da sam za vlastitu sobu plaćala rentu u iznosu u prosjeku od tri, ponekad i četiri napisana teksta? O satima rada kad bih bila zaposlena na određeno, ne želim ni govoriti. Opet ću otići promatrati protetiku.

Uglavnom, nakon godina podstanarstva, htjela sam ti reći da sam odustala od vlastite sobe i onog što iz tvog teksta iščitavamo kao materijalne uvjete za stvaranje. Odlučila sam da više neću biti tu bitku ni propovijedati taj važan prostor. Postala sam, za razliku od tebe i tvog slabo dobacujućeg trampolina (nisam ti zamjerila, pratim kontekst), ipak malo bezobraznija, a zapravo potpuno realna. Meni, naime, ne treba vlastita soba za stvaranje, ne trebaju mi ni sluge, kao što si vidjela na početku teksta, znam i očistiti, te se historijske uloge nikad neću riješiti, tu sam prava tespijanka, a i napisati (dobar tekst) – to se nisam stigla pohvaliti jer nemam ni vremena ni prostora puno, drugi put ćemo.

Meni treba vlastita kuća. Treba mi vlastiti vrt. Treba mi vlastiti voćnjak. Treba mi jedan vlastiti stražnji vrt 5 za 5, tako da tamo mogu obrtati sezonske biljke. Treba mi i vlastiti mali staklenik za ukrasne biljke. Treba mi jedna vlastita šupa za alat. Treba mi vlastita njiva za veće projekte. I tako. I idealno bi bilo da to sve bude uz neku vodu koja teče, to ti nisam rekla o sebi. Nikad ne bih mogla živjeti negdje gdje voda ne teče ili barem diše.

Treba mi, naime, vlastita sloboda i da do toga dođem, trebam biti pošteno plaćena za vlastiti posao. Za vlastiti roman, za vlastitu knjigu priča, za vlastitu knjigu pjesama, za vlastiti tekst, za vlastitu kolumnu (hvala, urednice!), za vlastitu kritiku, za vlastiti intervju, za vlastiti rad, uostalom. Svaka od nas, svaki od nas.

Žive bile pa dosanjale! Ili, zdrave i žive bile pa zaradile!

P. S. Sretan vam Svjetski dan poezije, a posebno Silbi Ljutak, dobitnici "Gorana za mlade pjesnike" u 2024. Dobro došla!

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma