Da nema terase – bašte, kako kaže vlasnik, Livnjak Zdravko Vidović Gengo – No Sikiriki bi na prvi pogled bio običan kvartovski kafić. Ni lokacija mu nije reprezentativna. Smješten je na Novoj cesti, do 1980-ih godina Lenjingradskoj ulici, nešto niže od propale tekstilne konfekcije Vesna, pa na njega mogu naletjeti samo fetivi Trešnjevčani ili slučajni prolaznici. Na tom je mjestu do 2009. bila palačinkarnica, a onda se uselio No Sikiriki dislocirajući se tek kojih dvjestotinjak metara sjevernije od početne pozicije, na kojoj su ga prije točno jedanaest godina otvorili reperski mag Edo Maajka i Gengo Vidović. Potencijal se vidio već tada. Tamo su se održavale promocije, izložbe, fešte. Zabranom pušenja u ugostiteljskim objektima 2009. i prelaskom u novi prostor No Sikiriki nije samo pronašao novu lokaciju, nego je i ostao bez jednog vlasnika, jer se Edo povukao iz ugostiteljstva.
Na otvorenju No Sikirikija bio je tada još predsjednik sdp-a Zoran Milanović, na tradicionalni grah koji se svakog prvog maja kuha na terasi navraćaju Stjepan Mesić, Zoran Pusić, Dragan Markovina
No Sikiriki je od tada odrastao i sada zauzima bitno mjesto na mapi Trešnjevke. U petak je proslavio punih 11 godina, a fešta začinjena obaveznim bosanskim loncem, koji je Gengo priredio u suradnji s još jednim ‘zemljakom’, novinarom Ladislavom Tomičićem, uveličana je otvorenjem izložbe majica i ilustracija umjetničke manufakture ‘Bad Habit’ zagrebačkog filmskog redatelja i doajena Facebooka Tomislava Fiketa. ‘Bad Habit’ je izložen u No Sikirikiju nakon uspješnog predstavljanja na Fališu, šibenskom Festivalu ljevice i alternativne, koji je time dobio svojevrsni nastavak u Zagrebu jer je izložbu u No Sikirikiju otvorio baš Fališev kreativni novinarsko-izdavački dvojac – Emir Imamović Pirke i Kruno Lokotar, uz gitarsku pratnju Davora Sučića Sule iz Zabranjenog pušenja, još jednog stalnog gosta.
Fiketovi radovi s natpisima poput ‘Po meni se ništa neće zvati’ uz fotografiju bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića ili ‘Ja jesam za demokraciju, ali negdje treba povući crtu’ uz fotku Zdravka Mamića, ili pak majice s uklonjenom pločom s Trga maršala Tita, sljubili su se s ostalim plakatima i fotografijama, što domaćih što stranih rock i blues muzičara. Ima ih toliko da ni vlasnik ni konobari godinu dana nisu shvatili podvalu jednog od redovnih društava koje se okuplja u No Sikirikiju. Oni su fotografiju Jerryja Leeja Lewisa i njegova benda zamijenili svojom. Ali koga uopće briga…
- U Sikiriki dolazim od otvorenja još na staroj lokaciji. Mislim da me Edo zvao. Sjećam se da je glavna tema bila legendarna fotka naslovnice Azrinog albuma ‘Filigranski pločnici’, ona Štulića s milicijskim fićom - kaže Fiket i nastavlja.
- Već izborom lokacije nadomak Trešnjevačkog placa, Sikiriki se nadovezao na tradiciju naših birtija. Trešnjevka, kao proleterski kvart koji naginje birtiji kao dnevnom boravku u kojem se razmjenjuju mišljenja i stavovi, opjevana je puno puta u pjesmama poput ‘Petrolejske lampe’ ili ‘Trešnjevačke balade’. Sikiriki je manjak prostora riješio selidbom i tada u punini zaživio kao dnevni boravak i mjesto za večernju zabavu, smješteno simboličnih stotinjak metara od birtije ‘Dvije lipe’, koja je bila dnevni boravak prijašnjih generacija, a kojem su, opet simbolično, najprije posjekli obje lipe pretvorivši mjesto u ‘dva panja’, da bi je na kraju pretvorili u casino. Nakalemljen na tradiciju trešnjevačke birtije, Sikiriki je donio i nešto svoje, dozu derneka u naše tulume. Komplicirano je to objasniti. Kako ćeš sevdah objasniti? To je ta fina nijansa između tuluma i derneka. Nešto kao da je tulum dernek, ali sa sirom - kaže Fiket.
No Sikiriki je stavio Trešnjevku na gradsku mapu. To je prvo kultno okupljalište na mjestu gdje bi malo kome palo na pamet da može biti toliko bitan lokal za puls metropole – kaže Shot iz benda Elemental
Ne samo da je ona Štulićeva fotografija još na zidu No Sikirikija, nego je u petak na rođendanskoj proslavi bio i njezin autor, još jedna legenda, Mio Vesović, koji je večer proveo uživajući u obradama pjesama ‘izdvojenog pogona’ kućnog benda Kabare Magare i čuda od frontmena Vjerana Simeonija koji sa svojim ‘punim pogonom’, koji čini desetak muzičara, radi tulume kakve ovaj grad nije vidio. Tek se ono što oni stvaraju ne može opisati! Da parafraziramo Fiketa, nešto kao brudet s mesom, jer povezati sevdah s Tomom Bebićem, a da zvuče kao da ih je isti otac rodio, ne može baš svatko.
Sikiriki je prava community birtija, pa su tako terasu muralom oslikali još jedni Trešnjevčani iz skupine Pimp my Pump, poznati po ukrašavanju preostalih Franceka, crpki za vodu, donedavno obaveznih ‘kućanskih aparata’ nekad proleterskoga kvarta. Na obrisima Trešnjevke grafitima su na Sikirikijevu zidu nacrtali Janis Joplin, Johna Lennona, Johnnyja Casha i Lemmyja Kilmistera. Ekipa iz kvarta, rekli bismo…
U Sikirikiju je čest gost i jedan kojeg nema na muralu. Shot iz Elementala. Taj je bend, uostalom, u Sikirikiju snimio i spot za pjesmu ‘Prokleta ljubav’.
- No Sikiriki je vrlo brzo postao kultno mjesto na kojem čak i kada si sam, vrlo brzo upoznaš nove ljude i stvoriš nova prijateljstva. Idealna oaza dobre volje u užurbanom gradu! No ima još jedan detalj koji se prečesto zaboravlja, a vrlo je bitan – otvaranje No Sikirikija stavilo je Trešnjevku na gradsku mapu! To je prvo kultno okupljalište izvan centra grada, na mjestu gdje bi malo kome palo na pamet da može biti toliko bitan lokal za puls metropole. A eto, već jedanaest godina u No Sikirikiju se veseli, svira, stvara nova društva, prekida ljubavi i započinje nove - zaključuje Shot.
Ako mislite da pretjeruje, evo vam odmah demanti. Na otvorenju novog pogona No Sikirikija bio je tada još predsjednik SDP-a Zoran Milanović, na tradicionalni grah koji se svakog prvog maja kuha na terasi navraćaju Stjepan Mesić, Zoran Pusić, Dragan Markovina… To vam kažemo ovako, među nama, jer nitko od svih njih koji su bili ili će biti tamo, posebno ako su političari, u Sikirikiju neće dobiti neko svoje počasno mjesto. Borit će se i za poziciju i za grah zajedno s rajom. Drukčije tamo jednostavno ne ide. Za mjesto su se borili i svi oni koji su barem jednom došli na tri dosad održane Melodije nečega i još nečega, zajebanog estradnog dvojca Predraga Lucića & Borisa Dežulovića. I oni su uzaludno, preko veze, tražili još jednu butelju crnjaka. Ne ide to tako. Po redu, braćo i sestre. ‘Feral Tribune’ i inače ima posebno mjesto u toj kafani. U posebnom kutku je naslovnica objavljena nakon smrti Miljenka Smoje, na šanku je ono čudo od knjige Borisa Pavelića ‘Smijeh slobode – Feral Tribune’, tamo su Vlada Divljan, Milan Mladenović, tamo su i Kemal Monteno plus Arsen Dedić, pa Davorin Popović, ma na toj svojevrsnoj posveti svi su što su otišli, a igrali su ključnu ulogu u formativnim godinama Sikirikijevih gostiju.
A njih ima raznih – od prekaljenih novinara, preko odvjetnika koji ove od tužiteljskih nasrtaja brane pro bono, do slobodarski raspoloženih ljudi. Ovdje ćete zateći i članove Dubioza Kolektiva, pa će na piće navratiti glumac Milan Pavlović i reći nam: ‘Šta reći o kafani koja se zove No Sikiriki. Šta reći o kafani koja je jedna od posljednjih partizanskih utočišta, o kafani gdje se zakletva dana davnih dana još poštuje, gdje se vole Zagreb i Beograd, Sarajevo i Titograd, Skoplje i Ljubljana, Priština i Novi Sad… Gdje se kuha pasulj za 1. maj, gdje je životinjama dozvoljen ulaz. Šta reći o kafani u kojoj Ivo Lola nije sam i u kojoj nitko od onih koji kroče preko njenog praga ne može biti sam. Šta reći nego da je volim!? Eto, volim i ne može mi nitko ništa zbog toga.’
Ili kad u Sikiriki naleti Mario Knezović iz benda Zoster pa kaže ovo: ‘No Sikiriki je idealan susjed, mjesto gdje se mozak pusti na pašnjak. Mjesto je to gdje se baca ‘šuplja’, a kasnije te ne boli glava od nje. Ukratko, dobra zajebancija.’ Ili onaj novinar Tomičić s početka teksta: ‘No Sikiriki je slobodni teritorij, okupljalište različitih profila slobodoumnih ljudi, mjesto gdje vam se čini da vas rado vide, i vas i vašeg psa. Život je sam po sebi dosadna pojava, niz sumornih poslijepodneva s lošim vijestima iz zemlje i svijeta. Kao što mu samo ime govori, No Sikiriki je i utočište, mjesto gdje je posvemašnja dosada za sekundicu zabavnija. Da se razumijemo, to ne znači da je kafana o kojoj govorimo zabavno mjesto. Naprotiv, napaćena lica braće konobara, sestre konobarice i samog vlasnika objekta već na ulazu će vam reći da se ne radi o Diznilendu. Ipak, još uvijek je to bolje od onoga što se događa vani. Nekad budu koncerti, nekad izložbe i promocije knjiga, jer ta kafana želi biti kulturnija od drugih kafana, a ponekad i od vlastitih gostiju, što im nije u redu!’
Mogli bismo nizati ovakve izjave do kraja ovog broja Novosti. Ma što reći o trešnjevačkoj birtiji u kojoj se tako sljubljuju tulum i dernek, nego da je u njoj ovog ljeta održano i vjenčanje dviju djevojaka koje su za svoj poseban dan odabrale Sikiriki jer je to prostor slobode. A gazda Gengo se smije, smije se često i iskreno. Nasmijao se i kad mu je prije godinu dana u baštu došao Antonio Čepo s riječima: ‘Čuo sam da tražite konobara. Ja bi radija tu. Ali, reć ću van odma: ja san iz Splita, a to se čuje, pa ako imate s tim problema, razumit ću.’
‘O čemu ti pričaš?’ iskreno ga je i začuđeno pogledao Gengo.
No Sikiriki, Čepo, bez sekiracije, nema razloga za brigu, tu smo svi isti. Evo ga, upravo tuče jutarnju smjenu. Sad će doć’ Oliver i Tina nastaviti, tu su Srki, Pandža, Živko, Snježana, Brka, Rea, Mario, ma svi ostali, evo ga i Toke je opet tu, pa dalje sve po redu.
No Sikiriki, braćo i sestre, jer da nije tako ne bi se po dog friendly kafiću, na kraju Čepine smjene, po suncobranima danske korporacije prošetao mačak. I evo ti odmah Ivane – a to je Gengina supruga – ode do dućana i kupi riđobradom hrane do kraja godine. Dok je nas, bit će i kafane!
