Ove subote, 16. prosinca, navršava se točno deset godina od prerane smrti Sime Mraovića, književnika koji je utisnuo neizbrisiv trag u hrvatskom, ali i postjugoslavenskom kulturnom i literarnom životu. Pjesnik, prozaist, novinar i kolumnist, Mraović je iza sebe ostavio nekoliko važnih knjiga poezije, a njegov ‘Konstantin Bogobojazni: manjinski roman’, objavljen 2002. u izdanju Prosvjete, svjedočanstvo je o životu dijela srpske manjine u ratnim vremenima u Hrvatskoj.
Simo Mraović rođen je 1966. godine u Kutini, djetinjstvo je proveo u Jastrebarskom, školovao se na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, radio kao honorarni suradnik brojnih zagrebačkih novina, a kao književnik objavljivati je počeo 1984. Prva knjiga poezije ‘Sezona otrova’ izašla mu je 1986., slijedile su poetske zbirke ‘Rimljanima nedostaje milosti’, ‘Na zemlji je sjena’, ‘Između usana’, ‘Laku noć Garbo’. Po objavi romana ‘Konstantin Bogobojazni’ ušao je u polemiku s kritičarima Zdravkom Zimom i Velimirom Viskovićem, koji su oštro kritizirajući samog autora pokušavali osporiti kvalitetu i značaj njegovog proznog prvijenca. Simina posljednja knjiga je zbirka kolumni ‘Bajke za plažu’, objavljena u izdanju Durieuxa godinu dana prije njegove smrti.
Mraović je živio intenzivno, neopterećen materijalnim i medijskim probitkom, okružen prijateljima i uvijek spreman za humor i slavljenje života. U recima koji slijede donosimo svjedočanstva i sjećanja njegovih prijatelja i suradnika na dane koje su provodili s njim. Za Novosti o Simi govore izdavač Nenad Popović, novinarka Barbara Matejčić, glumac Filip Šovagović, knjižničarka Jasna Kovačević te pjesnik i kritičar Marko Pogačar.
Urednik, pisac i izdavač Nenad Popović, svojevremeno prvi čovjek zagrebačke izdavačke kuće Durieux, objavio je drugo izdanje Siminog romana ‘Konstantin Bogobojazni’ sa sabranim pjesmama, ali i njegovu posljednju knjigu ‘Bajke za plažu’. Svoje prisjećanje na Simu počinje danima njegove bolesti.
- Naša suradnja je završila kao prijateljstvo. Kada je Simo Mraović već bio jako bolestan, družili smo se čitava popodneva, pripovijedao mi je o svojem djetinjstvu, obitelji, svojoj baki. Na kraju su on i njegova partnerica Jana proveli nekoliko lijepih i tužnih dana kod nas u Istri. Simo je sjedio na tratini pod kruškom, što je njemu bilo blisko jer je iz Jaske - govori Popović.
Kao autor, Simo je bio spreman na improvizacije u tekstu, ali i vrlo ozbiljan kada se radilo o njemu teškim i bitnim temama, prije svega o njegovom autsajderstvu.
- On je tek kasnije u djetinjstvu saznao da nije kao drugi, da je Srbin. To mu je objavljeno u familiji, a kada je došlo do velike zaraze nacionalizmom u Hrvatskoj, to ga je progonilo i mučilo. O toj je temi napisao jednu od ključnih knjiga generacije, roman ‘Konstantin Bogobojazni’. Ta me je knjiga, i ne samo mene, jako pogodila jer je u završni prizor romana stavio scenu ubijanja jednog prasca lopatama i tu se vidi sav njegov senzibilitet i činjenica da nije podnosio grubost vremena u kojemu je živio - kaže Popović.
Izdavač tvrdi kako iz današnje perspektive ostaju za otkrivanje njegovi feljtoni koje je pisao u obliku savjetnika za duševne boli ljudi koji su mu pisali. Te bi tekstove trebalo još jednom pročitati i revalorizirati jer, iako su pisani ležerno i ‘ulično’, riječ je, smatra Popović, o rijetkom obliku veselja u mračnim vremenima.
- Tu je Simo jako sličan Đermanu Senjanoviću koji je također pisao vesele kolumne o Dori i slagao humorne križaljke koje to uopće nisu bile, njih dvojica su stvorila jednu posebnu literarnu liniju u hrvatskoj književnosti. U ratna i poratna doba, u doba velikih mržnji, to je bilo jedno područje dobrote. Želim reći i ovo: Simina smrt nije samo šteta za njegove prijatelje i kolege, za one koji su ga dobro poznavali, puno je veća šteta što danas ne možemo vidjeti u kojem pravcu bi se taj pisac razvijao. Umro je u trenutku kada je tek stavio sve svoje književne karte na stol; deset godina kasnije vidjeli bismo kamo je doista krenuo, ovako je opus ostao fragment, torzo. Simo Mraović za života nije dobivao nikakve velike nagrade, ali sam siguran da je s ‘Konstantinom Bogobojaznim’ napisao jedan od epohalnih romana, ne samo za Hrvatsku nego i za cijelu regiju - ocjenjuje Popović.
Novinarka Barbara Matejčić bila je dugogodišnja Simina prijateljica, koja se stjecajem okolnosti našla u ulozi urednice njegove knjige ‘Bajke za plažu’, posljednjeg djela koje je za života objavio.
- Simo je već bio ozbiljno bolestan kada sam se 2007. prihvatila uređivanja ‘Bajki za plažu’. Durieux je s pravom žurio s izdavanjem, strepeći, iako o tome nismo govorili, da bi to mogla biti njegova posljednja knjiga koju će držati u rukama. I bila je. U njoj je izbor iz novinskih tekstova i priča koje je Simo napisao dvije-tri godine ranije. Te su proze slične njemu kakav je bio: vedre, kabaretsko-zafrkantskog tona, uz malo ironije i puno dobrodušnosti. U njima je pronašao onu Eliotovu idealnu mjeru života – mjeru žličice za kavu, u kojoj se ljubav, u svim svojim oblicima, miješa sa smijehom, onom vrstom smijeha kojim se shvaća da život nije nešto što bi se trebalo ekstatično potvrđivati, nego komično priznavati. Sve što je loše život u njemu taložio – a bilo je toga više nego za jedan puno duži vijek – nisam saznavala od njega, nije o tome volio govoriti, već iz njegovih knjiga. Iz ‘’Konstantina Bogobojaznog’’ kako su se ratne devedesete obrušile na njega i otjerale ga preko ruba siromaštva i tjelesne sigurnosti, iz poezije da njegova ‘kocka vedrine’ nije bila baš tako kristalna i nezamućena kako se činilo, ali bolest nije zabilježio, a pisao je stalno i do kraja, i kada su ga ruke izdavale - govori Matejčić, sjećajući se razgovora sa Simom o rukopisu njegovog romana ‘Doktor Biblija’ koji je pripremao, ali ga nije stigao dovršiti.
- Pisao je jer mu je to bio život, uostalom, bio je literarni trudbenik, od toga je živio. Naučio se na tu mjeru žličice za kavu, govorio je da pisac koji se na vrijeme ne navikne na prešućivanje, koji pati za nagradama, koji se uvlači u šupak za mrvu priznanja, komplicira život i sebi i drugima. Simo nije komplicirao život, naročito ne drugima - dodaje Matejčić.
Jasna Kovačević, voditeljica Knjižnice i čitaonice ‘Bogdan Ogrizović’, sa sjetom i nostalgijom sjeća se književnog talk showa ‘Kava i kolači’ koji je Simo godinama vodio.
- Sa Simom me 1999. upoznao dragi zajednički prijatelj Branko Čegec, a to je bilo u Pifu, popularnom zagrebačkom kafiću preko puta knjižnice, gdje smo poslije toga nas dvoje često pili kavu i toplu čokoladu, ali i dijelili radne zadatke i osobne probleme i veselja. Simo je tada bio nezaposlen, a ja sam tražila osobu koja će voditi nedjeljni talk show ‘Kava i kolači’ koji smo zajedno osmislili. Dogovor je bio da Simo pozove gosta iz kulturnog i javnog života i predstavi ga u interaktivnom obliku s publikom, s naglaskom na pozitivnom ozračju. Trebalo bi napisati knjigu o svim gostima koji su s veseljem nastupali kod Sime. Sjećam se da je dragi profesor Aleksandar Flaker, upravo zahvaljujući prijateljstvu sa Simom, do samog kraja svog životnog puta inzistirao da predstavljanja njegovih knjiga budu upravo u ‘Bogdanu Ogrizoviću’ - kaže Jasna Kovačević.
Simo je sa istom lakoćom, ljubavlju i uvažavanjem razgovarao s piscima, glumcima, glazbenicima, prevoditeljima, arhitektima, laicima, svećenicima različitih konfesija…
- Jednom prigodom smo imali gošće, kolegice knjižničarke iz Nizozemske kojima sam morala prevoditi o čemu je riječ, a one su bile očarane atmosferom u knjižnici, posebice kada su saznale da je voditelj popularni hrvatski pisac. Simo je bio razigran, maštovit, duhovit, veliki pjesnik, pisac, a iznad svega dobar čovjek, veliki prijatelj kojega i danas tražim pogledom u Preradovićevoj, dok pitam nekog prijatelja za savjet ili se žalim, pomislim što bi mi Simo rekao: ‘Jasničko…’ Nikada nije izostao s nedjeljnog programa, i kada sam ga, već vrlo bolesnog, molila da ne dođe, Jana bi ga dovela u kolicima - govori Kovačević.
Simina je želja, kaže voditeljica popularnog ‘Ogrizovića’, bila da program nastavi pisac i njegov prijatelj Ivica Prtenjača. Kaže nam i kako svih ovih godina knjižnica održava večeri sjećanja na Simu i to dva puta godišnje: u prosincu kada je preminuo i u ožujku, za njegov rođendan. Tako će biti i ove nedjelje, kada će u suorganizaciji sa Srpskim narodnim vijećem u knjižnici biti priređen susret u Siminu čast, a njegove stihove i dijelove iz romana ‘Konstantin Bogobojazni’ interpretirat će glumci Frano Mašković i Milivoj Beader.
Premda je pjesnik Marko Pogačar pripadnik mlađe pjesničke generacije, dobro poznaje i cijeni lirski opus Sime Mraovića. S njegovim se pjesničkim knjigama susretao u formativnim godinama, a o njima, sebi svojstvenim, esejističkim stilom, Pogačar govori i za Novosti.
- Između bilješke o piscu i sadržaja knjige ‘Sezona otrova’, Mraovićevog prvijenca objavljenog 1986., u njegovoj dvadesetoj godini, u biblioteci Quorum, nalazi se crno-bijela fotografija pjesnika oborena pogleda, zagledanog u automatski pištolj. Mladi Simo na toj fotografiji neodoljivo podsjeća na tek nešto starijeg Massima Savića, tada frontmana grupe Dorian Gray. A poezija je opasna, strašna, i ponekad ne znamo što bismo s njom, kako da se suočimo s njezinom hladnom ljepotom: zato ruka onaj pištolj drži sumnjičavo, s dva prsta. Na mom primjerku se nalazi posveta, koja očito nije bila upućena meni, a dobro sumira duh po kojem je Simo (p)ostao poznat, kao i vrijeme u kojem je nastala: Skladište si mlijeka! Srdačno!, ispisano je plavom kemijskom iznad datuma 9.1.1990., tek koji mjesec prije nego što su pale prve žrtve jugoslavenskih ratova. Ja sam ga sreo samo jednom, na nekom tulumu. Simu su, čini se, svi susretali na tulumima, samo su uglavnom znali tko je. Ja nisam – jedva sam bio navršio dvadesetu. Prtenjača mi je poklonio ‘Na zemlji je sjena’ dvije godine kasnije; ‘Rimljanima nedostaje milosti’ i ‘Gmünd’ sam kupio. Bio je jednako živ, zanimljiv pjesnik ‘iskustva jezika’ kao i urbane, frajerske melankolije. Bio je brzopotezni, sintagmatski, a opet slojevit pjesnik, jedan od onih čiji se stihovi pamte. Ako se zabijemo u oblak / to ne boli - citira Pogačar.
Za kraj smo ostavili jednog od najvjernijih Siminih drugova: glumca Filipa Šovagovića. Ne zato što mislimo da samo on zaslužuje taj često pamtljiv i signifikantan prostor za finiš teksta posvećenog Mraoviću. Od svih naših sugovornika u ovom tekstu Šova mu pogledom na svijet i nervom koji nosi krećući se kroz grad najviše sliči. Nije teško pretpostaviti što je sve vezalo ovu dvojicu gradskih mangupa i ‘šarmera nježnog srca’, ali novinari smo, moramo pitati, takva su pravila struke.
- Simo mi je danima objašnjavao kako se peče kruh, ali onaj fini, integralni. Bio je glavna inspiracija mojih kulinarskih pokušaja, a ubrzo sam shvatio da sam se zbog njega ozbiljno počeo baviti poezijom. Ono što je on smislio, a ja ću sasvim sigurno dovesti do kraja je ovo: neće biti odustajanja od svih tih pokušaja ni po koju cijenu. Mi nismo imali nekih velikih književnih pretenzija, ali nismo odustajali. Pogotovo on - govori Šovagović.
- A posve sam siguran i u ovo: ako je točno da je Tin Ujević bio temeljno nadahnuće Ranku Marinkoviću za antologijski roman ‘Kiklop’ i lik Maestra, onda je točno i ovo – da je Marinković ‘Kiklopa’ pisao nekoliko decenija kasnije, vjerujem da bi svoju inspiraciju pronašao upravo u Simi Mraoviću. Zato ću se usuditi reći da je Simo bio Tin Ujević našeg vremena. Ali neki vedriji, optimističniji Tin - dodaje naš sugovornik.
Izgleda da smo bili u pravu nadajući se da će baš Filip Šovagović dati primjeren završni glanc ovom tužnom jubileju.
Amerika
Probudih se jutros, vidim ne mogu se pomaknuti. Ni rukom, ni nogom, ni glavom. ‘Nema više’, kaže svijetla kuglica veličine pet pa tri milimetra, koja lebdi iznad mene. ‘Mrtav si’, kaže ona, ‘ajmo u Ameriku, i ovako i onako sada te tretiraju kao mrtvo tijelo.’ Duša mi je živa, ponovih činjenicu, a Amerika, pokojni djed je htio tamo na turistički vikend, točnije u New York – obraditi jedan po jedan dio gradskog plana. Radeuš, frend koji nudi više, ide pod programom i stimulacijom State Departmenta za buduće lidere. Smanjili smo se na standardnu veličinu od dva milimetra, Radeuša svezali za kosu, poletjeli u Zagrebu, sletjeli u Münchenu, poletjeli u Münchenu, sletjeli u Washingtonu, pa autobusom u Philadelphiju, avionom u Seattle, poletjeli u Seattleu, sletjeli u Cincinnati, uzvisili se iznad Cincinnatija, unizili se u New Yorku, tako opet do Münchena i spustili se u Zagreb.
A dojmovi? Dojmovi!
Seattle se svidio svojim letačima jer se gotovo iz svakog kutka vidi more. Nekako se čini da znamo sve iz medija o tim gradovima, ali je ipak drugačije kad se tamo dođe. Radeuš tvrdi da su žene po ulicama New Yorka prelijepe, kao i pivo, i klopa, i ljudi, i asfalt, i smeće. Svjetleća kuglica i ja kao nametnik, zahvaljujući Radeuševom prolasku kroz kulturno-kazališnu elitu, a manje kroz političku, spavali smo u hotelima s četiri zvjezdice.
Važne stvari!
Obično je pivo 4 $, u New Yorku od 7 do 8, a u pokrajnjim uličicama 2 do 3,5 $.
U devetom je mjesecu u Cincinnatiju rock festival, svima ulaz dozvoljen, kreće sezona koncerata.
Eh da, glasanje za Obamu više je sličilo referendumu nego izborima za predsjednika, ali u zraku se i dalje čuje tane koje juri i miris baruta koji se 30 posto brže širi, jer se tamo 30 posto brže živi nego bilo gdje drugdje na svijetu.
Simo Mraović
* Simo Mraović je tokom 2008. za Novosti pisao kratke kolumne pod nazivom ‘Simostar’: ovo je pretisak zadnjeg ‘Simostara’, koji je objavljen u broju 466 od 21. studenoga 2008.
