Jedan od faktora koji uvelike uvjetuje sljepilo rasprava o odnosima hrvatske i srpske kulture i književnosti jest fokus na slučajeve grabeža oko ovog ili onog poželjnog kulturnog blaga, kao što je to, primjerice, kontinuirano slučaj s dubrovačkom književnošću. U takvim situacijama ni kompromisna rješenja nisu nužno pozitivna – moguće je, primjerice, ustvrditi da nešto pripada i hrvatskoj i srpskoj tradiciji, a da se time naprosto gnoje dvije nacionalističke pripovijesti umjesto jedne. Umjesto takvoj vrsti pograničnih sporova, možda bi bilo poticajnije posvetiti se onim primjerima koji nacionalnu njivu remete iznutra, duboko u njenom teritoriju. Specifično, interesantno je razmotriti kako razumijemo koncept manjinskog i čemu nas on može naučiti o našim zatrovanim i nacionalno pročišćenim kulturama.
Problem s manjinskim je što je ono u okviru nacionalističkog rastera nepoželjno i za jednu i za drugu stranu. Naime, kultura nacionalnih manjina danas je u opasnosti da ju se naprosto zamišlja kao dislociranu većinsku kulturu, umjesto kao relativno samosvojno područje koje omogućuje dvostruku kritičku distancu, podjednako u odnosu na lokalnu i na "matičnu" većinu. Govorimo li specifično o književnosti, jedan od najinteresantnijih pokušaja da se pitanje manjinske pozicije eksplicitno otvori u našem kontekstu u potonjem, produktivnom smislu je roman "Konstantin Bogobojazni" Sime Mraovića. Objavljen krajem 2002. godine s podnaslovom "Manjinski roman", naišao je, uz entuzijastičnu recepciju publike, i na vrlo oštre kritike, i to ne s desnice, nego s pozicija građanskog centra – kao što je drugdje već navođeno, najistaknutiji kritičari bili su Zdravko Zima u Novom listu i Velimir Visković u Feral Tribuneu. Ovih je dana "Konstantin" oživljen u audioformatu, kroz adaptaciju u formi radio-romana, za što su primarno zaslužne producentica Nataša Puškar, dramaturginja Dina Vukelić i redateljica Slađana Kilibarda. Novo izdanje nije samo prigodni podsjetnik na jedno djelo koje je izazvalo za naš kontekst atipičnu količinu polemičke buke – premda, znate kako to već u nas ide, svašta dobiva dignitet "polemike" – nego i poziv da ispitamo što nam njegova gesta znači danas, s dvadesetogodišnjim odmakom, i kako se iz današnje perspektive čitaju reakcije na "Konstantina", osobito na njegovo "manjinsko" pozicioniranje.
Kultura nacionalnih manjina danas je u opasnosti da ju se naprosto zamišlja kao dislociranu većinsku kulturu, umjesto kao relativno samosvojno područje koje omogućuje dvostruku kritičku distancu
Na prvi pogled, "Konstantin" se s ove distance čini kao dijete perioda koje nam je podarilo uvjerljivo najdosadniju figuru našeg kulturnog imaginarija – Hrvatskog Pisca, tog frajera nad frajerima, koji puši, pije, jebe i ide po Kavanama (ah, Kavane!) ili nekim već drugim kronotopskim ekvivalentima. I Mraovićev Konstantin se drogira, oblokava i, prije svega, iznimno radosno jebe te ide po kavanama i klubovima, a pohodi i Društvo književnika. No način na koji je u romanu uokviren daje jednu paničnu, ranjivu motivaciju njegovom ponašanju, koja onemogućuje da ga čitamo u tom banalnom mačističkom ključu, premda nam njegova erotomanska crta jest prikazana i kao nasljedna – i njegov djed Jovo i otac Simo prikazani su u istom svjetlu.
Kao što sva navedena imena sugeriraju, Konstantin je Srbin. Da imena možemo na taj način trenutno prepoznati u etničkom ključu, i da je to uopće bitna, društveno investirana činjenica nečijeg identiteta, jedna je od tema ovog romana. Osim što je Srbin, Konstantin je, konkretno, i pjesnik, koji se u tjeskobi i paranoji ratnog Zagreba nosi s klaustrofobičnom okolinom u kojoj je sve više nasilnika i oportunista (osobito se izdvajaju nacionalno osviješteni pisci Hrvoje Hrvojica i Dodo), u kojoj je zrak sve čišći i hrvatskiji, a utoliko i opasniji za one kojima nije namijenjen. Mraovićev protagonist drži se podalje od vlastitog stana u Novom Zagrebu, u strahu od onih koji su devedesetih imali naviku "posjećivati" nepoželjne sugrađane, što ga tjera u pikarsko lutanje od jednog ekscesa do drugog, pri čemu ga najčešće spašavaju njegove ljubavnice.
Atmosferu ratnog Zagreba, podijeljenog po prilici na tri skupine – one koji su odlučili da je trenutak da i sami malo zagospodare životom i smrti, one koji su mirno usvojili nacionalistički narativ pa, primjerice, "ne piju s pripadnicima manjinskog naroda" te onu izgubljenu manjinu koja, poput Konstantina, manično, bespomoćno životari – Mraović je u njenoj karikaturalnosti ocrtao s puno gorke ironije, koje nipošto nije pošteđen ni njegov protagonist.
To je jedan od smislova u kojem je "Konstantin Bogobojazni", kako tvrdi njegova spomenuta odrednica, "manjinski roman", premda treba imati na umu, kako je i sâm autor jednom prilikom istaknuo, da se radi o zafrkantskom podnaslovu, a ne o nedvosmislenoj žanrovskoj ili osobito identitetskoj klasifikaciji – što je iz nekog razloga promaklo kritičarima poput Zime. Teofil Pančić će 2003. za Vreme na tu temu napisati kako "'manjinskost' o kojoj ova knjiga govori, naime, mnogo je širi pojam od onog njenog spolja nametnutog, iznuđenog značenja. Ono od čega pate svi Konstantini ovoga sveta zapravo je manjinsko osećanje života, trajna i neizlečiva dislociranost iz onog (pokretnog) Epicentra u kojem se nalaze – i za čijim povremenim epohalnim premeštanjima pokorno trče – svi oni Ispravni Građani, svi rođeni i doživotni pripadnici svakovrsnih Većina, kao i svi samozataj(e)ni rutineri mimikrijskih strategija, zastrašeni vlastitom potencijalnom Različitošću koja se može ugušiti jedino napadno revnosnim iskazivanjem lojalnosti Većini, gorljivim nadvećinivanjem većinaca..."
Budući da kroz iščašenu, duhovitu optiku protagonista prikazuje atmosferu i blaži dio iskustva nasilja na kojem se temelje naša današnja društva, Mraovićev roman zaslužuje biti čitan i danas kao točka jednako relevantna i za hrvatski i za srpski književni kontekst
Nisam siguran koliko u prizemnom liku Konstantina ima ovako preuzetnog modernističkog elitizma – rekao bih da ga nema mnogo, ako uopće postoji. No Pančić je, na svoj način, svakako na puno boljem tragu od onih koji su "manjinsko", zapravo u savršenom dvoglasu s nacionalistima, poistovjećivali sa "srpskim". Mraović će u jednom intervjuu na Nacional s početka 2003., u kojem odgovara Zimi i Viskoviću, za svoj sporni podnaslov naprosto reći da je "važan jer se, dakle, odnosi na bilo koju manjinu. Hrvati koji stradaju u tom romanu također su manjina. Dakle, u ratu uglavnom stradaju manjine. Pogotovo ako ih čine djeca, žene i starci. Osim nacionalnih manjina postoje i vjerske, tu je i intelektualna manjina, istospolna, subkulturna. Dakle to nije srpski roman, kako je Zima imputirao iz daljine, to je hrvatski roman, ali je manjinski, i to je jako važno".
Međutim, od dešifriranja na koje se sve manjine odnosi, zanimljivije je ono što je na samoj površini – "Konstantin Bogobojazni" svojim podnaslovom ponajprije upućuje na samu društvenu promjenu koja omogućuje da koristimo odrednicu "manjinski" u današnjem smislu, koja joj daje zlokobni smisao koji nije mogla imati u Jugoslaviji – "jugoslavenske" manjine dobivamo tek u trenutku kada po jedan od konstitutivnih naroda postaje formalnom većinom u svakoj od novih nacija-državica. Ukratko, to "manjinsko" ne govori ni o jednoj društvenoj skupini, nego o novim državama koje su proizvele i nastavljaju proizvoditi manjine. Budući da kroz iščašenu, duhovitu optiku svog protagonista prikazuje atmosferu i blaži dio iskustva tog izvornog nasilja na kojem se temelje naša današnja društva, Mraovićev roman zaslužuje biti čitan i dan-danas kao točka jednako relevantna i za hrvatski i za srpski književni kontekst.
Izvrsne su u svojoj humornoj jednostavnosti scene iz djetinjstva kojima Mraović opisuje nasumičnost proizvodnje nacionalnog identiteta. "Tada sam mislio da sam Hrvat, navijao sam za Hajduk. Najbolji igrač bio je Slaviša Žungul", pripovijeda Konstantin, nastavljajući nabrajati koga je sve kao dječak istukao od onih "koji su navijali za Crvenu zvezdu i Partizan, koji su išli u takozvanu crvenu smjenu i stanovali su u ulici JNA". Međutim, ubrzo u jednom razgovoru o Drugom svjetskom ratu doznaje da je njegova obitelj – srpska: "A mene kao da udari neki malj po glavi. Baš sam bio nekako sretan što sam Hrvat. (...) Ipak, jednom nacionalist, uvijek nacionalist, jednom navijač, uvijek navijač, treba biti dosljedan, tako su me učili u školi, drugi dan rekao sam u razredu da navijam za Crvenu zvezdu i da je najbolji igrač svih vremena Dragan Džajić".
Kasnije će, međutim, ovo dječje svrstavanje postati pitanjem života i smrti, a Konstantinovo dječačko junaštvo izvrnut će se u prkosno, lakrdijaško gubitništvo, za koje nam se sugerira da je u jednom trenu plesalo i na rubu kompromisa – protagonist je, otkriva nam njegov kolega Vule, pristao objaviti pjesme u nekom časopisu naziva "Hrvatska glagoljica". Štoviše, čak i u trenutku kada odlučuje uzvratiti nasilnicima, tako što angažira prijatelje, povratnike iz vojske, da otmu i nalupaju susjeda koji prijeti njegovoj majci i ucjenjuje ju, Konstantin žali zbog svoje odluke, a čitava borbena ekspedicija završava u potpunom antiklimaksu.
Mraović svog protagonista dosljedno ironizira, dosljedno odbija bilo kakvu mistifikaciju njegove pozicije, a osobito nas odbija na bilo koji način ucijeniti njome. U tom se smislu zbilja kao iznimno cinične čine prozivke zbog neke vrste identitetskog oportunizma, koji mu je svojedobno pripisao Zdravko Zima. U tekstu "Paradoks slučaja Mraović", objavljenom sredinom prosinca 2002. u Novom listu, Zima će Mraovića praktički prozvati Ivanom Aralicom sa suprotnim predznakom: "Odlučujući se eksplicitno za sintagmu manjinski roman, Mraović praktički nuka čitača da njegovu knjigu tumači u političkom ključu (...) Ono što šovinistički mainstream tretira kao manjak, u stanovitim prilikama pretvara se u dobitak. (...) Paradoks slučaja Mraović ogleda se upravo u tome da će mnoge manjkavosti romana biti ili već jesu prešućene u ime manjinskog statusa i u slavu glavnog junaka koji se ne razmeće zastavama i parolama, ali se zato razmeće svojim faličkim umijećem. U toj točki, između simptoma Mraovićeva uspjeha i prašine koje su uzvitlale dvije Araličine knjige, nema bitne razlike."
Velimir Visković će pak u članku "Blud und Boten" u Feralu nešto uvijenije sugerirati da je Mraovićeva manjinska gesta oportunistička, a u malicioznijem tumačenju i kukavička utoliko što je učinjena s dovoljnim vremenskim odmakom, kada ne predstavlja nikakvu vrstu rizika za autora. Uzevši u obzir da je i sâm Mraović bio pisac nepoželjnog imena u ratnom Zagrebu, takva primjedba čini se u najmanju ruku ciničnom. Ipak, Visković bar priznaje da "svoju naknadnu hrabrost Mraović ne umata u ton patetičnog moraliziranja, već o svemu pripovijeda iz humoristične vizure, zafrkavajući se podjednako i na Konstantinov račun kao i na račun pijane retorike državotvornih pisaca". S druge strane, autoru "Konstantina" prigovara zbog onoga što smatra plošnim, seksističkim prikazom ženskih likova, koji ih, smatra Visković, svodi na "pornografske karikature". Riječ je o interesantnoj temi, koja bi zahtijevala pomniji osvrt na načine kako Mraović uspostavlja distancu u odnosu na svog pripovjedača i kako barata različitim žanrovskim registrima – pa tako i onim erotske književnosti. Svakako, kada smo na terenu vrednovanja geste iz perspektive biografije autora, Viskovićevi se prigovori o navodnoj mizoginiji u "Konstantinu" otkrivaju se u nekom drugom svjetlu s obzirom na njegove nedavne seksističke reakcije na kritiku koju je Jadranka Pintarić uputila njegovoj knjizi "O drugima, o sebi".
Mraovićev roman, istovremeno jednostavan i antipretenciozan u svojoj egzekuciji, ali i izuzetno slojevit po svojim implikacijama, dan-danas predstavlja zahvalan ulaz u neuralgične točke naše književnosti i kulture devedesetih i ranih dvijehiljaditih. Na sadržajno-tematskom planu, riječ je o nezaobilaznom prikazu urbanog iskustva ratnih godina iz perspektive neuklopljene u nacionalni delirij, dok se na razini njegove deklarativne manjinske geste radi o tekstu koji remeti međusobno isključujuće koncepte nacionalnih, pa i manjinskih kultura. Njegovo nedavno oživljavanje u audioformatu u tom je smislu ne samo dobrodošlo, nego i potrebno.
