Europi je potrebna loša banka kako bi izbjegla rizik nenaplativih kredita, glasi poruka iz Europske centralne banke. Hrvatska narodna banka ne diže sličnu uzbunu, niti hrvatskim bankama prijeti takva opasnost. Njima se, doduše, u koronakrizi smanjila dobit, ali njihovo je poslovanje sasvim u redu. Stanje je dobro poznato i nepromijenjeno. Koliko god hrvatska proizvodnja slabila ili propadala, bankama je uvijek dobro.
Što je to loša banka i zašto ju je u određenim situacijama dobro imati? Recept su u jednom trenutku svojih ekonomskih nevolja izmislili Španjolci, a od njih ga je odmah preuzeo zadnji jugoslavenski premijer Ante Marković u onih kratkih godinu dana (od sredine 1989. do sredine 1990.) kad je još vjerovao da može provesti svoju reformu. U kaosu koji je preuzeo od svog prethodnika, Branka Mikulića, bio je i bankovni sustav, zagušen (kako se tada govorilo) kontaminiranim kreditima. Ekonomisti, a posebno bankari, vole nerazumljive i mudre definicije, ali bit je bila sasvim jednostavna. Kredite koje su dali nisu mogli naplatiti. Zato nisu smjeli davati nove kredite, bez kojih se nije mogla pokrenuti ekonomija. Umjesto kontaminiranih kredita, liječnici bi napisali neoplazma. Ali lijek je često isti. Tkivo zahvaćeno rakom moralo se odrezati.
Nenaplativi krediti nisu se brisali, već su se, po španjolskom receptu, prebacivali u novu banku koja je samo zato osnovana. Sve što je vrijedilo ostajalo je u postojećoj banci, a nova je dobivala samo loši dio poslovanja. Rasterećena starih grijeha, postojeća banka mogla je ponovno udahnuti punim plućima i nastaviti poslovanje kao da se ništa nije desilo. A jedini zadatak nove banke bio je da pokuša naplatiti barem nešto iz torbe kontaminiranog, dakle otrovnog sadržaja, koja je bila sva njena imovina. Nesretni Marković nije ima vremena da to ostvari, ali recept je prenesen u Sloveniju pa su ubrzo nakon uvođenja tolara umjesto jugoslavenskog dinara osnovane Nova ljubljanska, Nova mariborska i Nova koparska banka. Nijedna druga od novih država nastalih raspadom Jugoslavije nije napravila ništa slično, iako ni njihove banke nisu bile u boljem stanju od slovenskih. U Hrvatskoj su one pretvorene u samoposluživanje za novi režim i njegove privilegirane pripadnike, pri čemu je prednjačila Privredna banka.
Ali Slovenci su napravili još nešto čega nije bilo u španjolskom receptu, koji su preuzeli preko Beograda. U novu banku nisu prenijeli samo svoja bolesna potraživanja, već i neka zdrava dugovanja. U prvom redu deviznu štednju građana iz drugih republika. Ljubljanska je naime bila jedina banka u Jugoslaviji koja je imala razvijeno poslovanje i izvan matične republike. Kako se tada tvrdilo, pola poslovanja Ljubljanske banke bilo je izvan Slovenije, u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. Srbiji je odmah velikodušno poklonila tamošnju banku i tako se riješila obveza prema srpskim štedišama. (A i da nije, sva su slovenska poduzeća u Srbiji zaplijenjena, a ispred njihovih imena samo je dodan prefiks beo...). U Hrvatskoj Ljubljansku banku nitko nije dirao, ali je vlast povukla naoko velikodušan potez. Omogućila je njenim deviznim štedišama da svoju štednju prebace u domaće banke. Naravno, samo na papiru, jer devize nije isplaćivao nitko. Upućeni su odmah rekli da se zapravo željelo domoći tih deviza, u naivnoj vjeri da će ih Slovenci ubrzo vratiti. Od oko 850 milijuna maraka, 500 je preneseno u hrvatske banke. Ali Slovenci su s tipičnim nacionalističkim refleksom isplaćivali samo štednju u Sloveniji, a hrvatske banke u Hrvatskoj niti to. Slovenci su tvrdili da je to kompenzacija za kredite koje nisu mogli naplatiti od hrvatskih poduzeća, a Hrvati da su devize ostale u Beogradu. Prvo je bilo apsurdno jer štediše nemaju ništa s bančinim poslovanjem, a drugo je bila gola laž. U inflaciji kakva je tresla Jugoslaviju, Narodna banka Jugoslavije samo je na papiru (govorilo se pro forma) otkupljivala devize od poslovnih banaka, kako bi imala neku računicu za emisiju novca. U životu, bankama (a to znači i republikama) ostajale su devize, a dobivale su i dinare iz emisije. Tko kaže da se ne može imati i ovce i novce? Zato se od Slovenaca nikad nije čulo opravdanje da su devize ostale u Beogradu. Oni su znali da to ne bi prošlo ni na jednom sudu. A hrvatske su banke poslije priznavale do 70 posto štednje, ali samo za određene namjene, kao što je otkup društvenih stanova.
Pravi eldorado za hrvatske banke nastao je, međutim, tek kad su one rasprodane strancima. Predsjednik Nadzornog odbora Europske središnje banke, Andrea Enria, sada kaže da si "ne možemo priuštiti bankarski sektor koji nije u stanju podržati transformaciju naših gospodarstava", pa zato predlaže staro rješenje. Lošu banku. U Hrvatskoj nema tog problema jer banke nikad nisu imale zadatak da podrže transformaciju gospodarstva. Nisu ga one ni uništavale. Taj je posao započela HDZ-ova vlast privatizacijskom pljačkom i preko Borislava Škegre politikom tečaja i prevelikog proračuna, a nastavila do današnjeg dana, u bratskoj kooperaciji sa SDP-om. Banke su se samo prilagodile i to vrlo uspješno. Kamate koje su zaračunavale u Hrvatskoj bile su znatno više nego u njihovim matičnim zemljama, a umjesto na privredu, koja je trebala sve manje kredita, one su se koncentrirale na građane. Pritom su uzimale sve što im život pruža, ne libeći se ni ordinarne piramidalne sheme, zabranjene u mnogim zemljama. Tako su oročenu štednju zamijenile investicijskim fondovima, u kojima su ulagači (štediše) dobivali dok su uplate bile veće od isplata. A onda su, odjednom, svi fondovi počeli misteriozno gubiti, sve dok se nisu sveli skoro na nulu. Tako je iz džepova hrvatskih građana, a onda i iz Hrvatske, izvučen ogroman novac. Slijedila je velika prevara s kreditima u švicarskim francima, koji su postojali samo na papiru. Ali manipulacijom tečajem, koju su provele matične banke u inozemstvu, u Hrvatsku je uvedeno doživotno dužničko ropstvo. To što su sada počele gubiti sporove samo pokazuje da su banke tada previše zinule. Ali nitko ih u Hrvatskoj nije kočio, niti je štitio vlastite građane, pa je bilo lako izgubiti samokontrolu.
Ljubljanska banka je u međuvremenu shvatila da im se grajzlerska, nacionalistička politika u Hrvatskoj nije isplatila. Zbog nekih 175 milijuna eura izgubili su tržište na kojem strane banke godinama, pa i desetljećima, zarađuju teške milijarde. S ugledom poslovnih Slovenaca, koji su ovdje nekad imali, korektnost bi im se silno isplatila. Poslije su u nekoliko navrata pokušali ponovno ući na hrvatsko tržište, ali ih je tadašnji guverner Hrvatske narodne banke, pokojni Željko Rohatinski, spriječio. I to uz opću podršku. Tragovi su im, kako kaže onaj crnogorski pjesnik, smrdjeli nečovještvom.
Hrvatske banke, točnije banke u Hrvatskoj, za razliku od europskih sada ne trebaju lošu banku da ih spasi od nenaplativih kredita privredi, ali nešto ipak trebaju. Koronakriza im je naime prepolovila dobit. Neki se štediše sada ponovno žale da su izgubili novac u investicijskim fondovima, koje su im preporučili bankarski službenici. Dakle, opet piramidalna shema. Morat će smisliti nešto novo.
