U tjednima koji su prethodili ruskoj invaziji na Ukrajinu velika većina analitičara bila je uvjerena da se rat neće dogoditi, pa im se to počesto uzimalo kao pokazatelj da nisu dovoljno stručni. Rat punih razmjera nisu očekivali ni građani zaraćenih zemalja, čak ni oni koji žive na istoku Ukrajine, no recentni izvještaj triju neprofitnih organizacija upućuje na to da je jedna skupina ljudi bila itekako dobro upućena, a to su menadžeri najvećih američkih naftnih kompanija.
U izvještaju naslovljenom "Ratni bonusi Big Oila" američke organizacije Bailout Watch, Public Citizen i Friends of the Earth istražile su kako su i koliko vlasnici kompanija koje se bave proizvodnjom fosilnih goriva zaradili na ratu u Ukrajini, pri čemu daljnji potezi američke vlade obećavaju da će se strelovit porast zarade i dalje zahuktavati, generirajući industriji fosilnih goriva rekordne profite bez presedana u novijoj povijesti.
U prva dva mjeseca ove godine upravni odbori sedam od 20 kompanija autorizirali su kupnju i "umirovljenje" svojih dionica ukupne vrijednosti 24,35 milijardi dolara, a sedam njih tu je odluku donijelo nekoliko tjedana prije početka rata u Ukrajini
Kao posljedica krize izazvane pandemijom koronavirusa, naftna i plinska industrija u Americi prije samo dvije godine bilježila je niske profite jer je i cijena sirove nafte bila na povijesno niskim razinama. No, u travnju 2020. godine kompanije su od tadašnje administracije Donalda Trumpa zatražile i dobile pomoć koja se, što u direktnim što u indirektnim federalnim mjerama, poput subvencija i kupovine obveznica od strane Sustava federalnih rezervi, popela na 110 milijardi dolara. Pomoć je dobilo čak 26 tisuća kompanija koje se bave proizvodnjom nafte, plina i ugljena, a 10 posto od toga iznosa otišlo je na račune pet najvećih korporacija. Već sljedeće godine kompanije su prijavile najveće profite u desetljeću.
Budući da je kriza ugrozila povjerenje investitora, kompanije unatoč državnoj pomoći nisu snizile cijene svojih proizvoda i time pomogle krajnjim potrošačima, nego su višak novca vratile investitorima. Tako su osigurale da cijene ostanu visoke, a onda se dogodio rat u Ukrajini, koji je takvo stanje zabetonirao.
Kako objašnjavaju autori izvještaja, kompanije koje se bave proizvodnjom fosilnih goriva obično se služe dvjema taktikama kojima je cilj osigurati da profit završi u džepovima investitora; jedna je kupovanje vlastitih dionica i njihovo "umirovljenje" kako bi se smanjio broj dionica na tržištu i tako povisila njihova cijena, a druga je povećanje iznosa dividendi koje se investitorima isplaćuju kvartalno, kao i isplaćivanje varijabilnih dividendi, odnosno bonusa, koji ne moraju biti uzročno-posljedično povezani s uspjehom poslovanja.
Isplaćivanje bonusa specifično je upravo za industriju fosilnih goriva, koja i inače isplaćuje veće dividende nego industrije u drugim sektorima, a uoči i nakon ruske invazije obje ove metode kompanije su stavile u petu brzinu.
Povratak na niske cijene energenata više se ne očekuje (Foto: Dejan Moconja/PIXSELL)
Na sam dan invazije, 24. veljače, teksaška kompanija EOG Resources, primjerice, izvijestila je svoje vlasnike da će ih počastiti s 585 milijuna dolara bonusa, a istoga dana dvoznamenkasto povećanje iznosa dividendi najavile su i kompanije Occidental i Ovinitiv.
Od 20 kompanija analiziranih u izvještaju samo je jedna u veljači prošle godine uopće isplatila varijabilnu dividendu i to relativno malena kompanija za istraživanje ugljikovodika Devon Energy. No u šest mjeseci do veljače ove godine pridružilo joj se još pet kompanija, koje su početkom veljače najavile ukupnu isplatu bonusa u vrijednosti od tri milijarde dolara.
U istom mjesecu ConocoPhillips najavio je da će, uz ranije planiran program isplate redovnih dividendi od sedam milijardi dolara, taj iznos povećati za još osam milijardi. Occidental Petroleum 10. veljače autorizirao je kupnju tri milijarde dolara vrijednih vlastitih dionica, a dva tjedna kasnije najavio je povećanje kvartalne dividende za 1200 posto.
U prva dva mjeseca ove godine upravni odbori sedam od 20 kompanija autorizirali su kupnju i "umirovljenje" svojih dionica ukupne vrijednosti 24,35 milijardi dolara, a sedam njih tu je odluku donijelo nekoliko tjedana prije početka rata u Ukrajini. U istom razdoblju 11 od 20 kompanija iznos dividende povećalo je za više od sto posto u odnosu na isto razdoblje godinu ranije.
Na sam dan invazije, 24. veljače, teksaška kompanija EOG Resources izvijestila je svoje vlasnike da će ih počastiti s 585 milijuna dolara bonusa, a istoga dana dvoznamenkasto povećanje iznosa dividendi najavile su i kompanije Occidental i Ovinitiv
Što se tiče osobnog bogaćenja čelnih ljudi naftnih i plinskih kompanija, prema ranijem izvještaju organizacije Bailout Watch iz ožujka, 18 CEO-ova najvećih kompanija od dana prisezanja Joea Bidena u siječnju 2021. godine do danas postali su bogatiji za ukupno osam milijardi dolara, a najviše dionica, gotovo sto milijuna dolara, unovčili su onoga dana kada je Biden prvi put javno rekao da je rat u Ukrajini neizbježan. Šef Korporacije Hess iz obiteljskog trusta prodao je dionica u vrijednosti od 65 milijuna dolara u periodu od 4. do 8. ožujka, glavni menadžer i direktor kompanije Pioneer Resources prodali su tijekom ožujka 5,3, odnosno 10,6 milijuna dolara vrijednih dionica, a najvidovitiji bio je glavni menadžer Marathon Petroleuma, koji je 15 milijuna dolara vrijedne dionice prodao u tri navrata; 18. veljače, dakle šest dana prije invazije te 28. veljače i 1. ožujka. Marathon Petroleum bio je i prva kompanija koja je najavila povećanje od pet milijardi dolara za kupnju svojih dionica; učinila je to 2. veljače, 22 dana prije početka invazije i šest dana nakon što je američki ambasador u Moskvi obznanio da ruski zahtjev o zabrani ulaska Ukrajine u NATO savez neće biti ispunjen. Uz Marathon, odluke o kupnji svojih dionica ili povećanju dividendi prije početka invazije donijelo je još sedam kompanija.
U izvještaju o zaradi kompanija analiziralo se i tržište ukapljenog zemnog plina (LNG), čiji izvoz 2015. godine praktički nije postojao, da bi 2021. godine dosegnuo količinu od skoro 280 milijuna kubičnih metara dnevno, što je porast od 50 posto svake godine. U siječnju ove godine SAD je postao najveći globalni izvoznik LNG-ja, a nakon aktivacije terminala za koje su kompanije već dobile odobrenja Federalne regulatorne energetske komisije (FERC), ta će se količina povećati za još gotovo tri puta.
Na dan invazije CEO kompanije Cheniere Energy, na koju otpada sedam posto ukupne američke proizvodnje LNG-a, izjavio je da "tragična situacija koja se događa u istočnoj Evropi, ako ništa drugo, visokim cijenama i volatilnošću garantira više dugoročnih ugovora", a nekoliko tjedana kasnije Jake Sullivan, savjetnik američkog predsjednika Joea Bidena za nacionalnu sigurnost, rekao je da će SAD "tražiti načine da poveća opskrbu LNG-om u Evropi u narednim mjesecima i godinama". Dva dana kasnije, Biden i šefica Evropske Komisije Ursula von der Leyen zajedno su najavili da će EU od SAD-a kupiti dodatnih 15 milijardi kubičnih metara ukapljenog plina u 2022. godini, "uz očekivano povećanje u budućnosti".
Ursula von der Leyen i Joe Biden (Foto: Evropska komisija)
Proizvodnja ukapljenog plina, inače, štetnija je za okoliš i od najprljavijeg fosilnog goriva ugljena jer su za njegovo smrzavanje i ponovno dovođenje u plinovito stanje potrebne goleme količine energije, pri čemu se oslobađaju goleme količine metana. Također, s obzirom na to da će najavljeno povećanje proizvodnje mahom ići u izvoz, za pretpostaviti je da ono neće dovesti do smanjenja cijena energenata u SAD-u, unatoč tome što je Biden u saopćenju objavljenom 31. ožujka ustvrdio da je cilj njegovog energetskog plana pomoći Amerikancima da što manje osjete poskupljenja energenata.
Uz rekordno "puštanje" strateških zaliha nafte od milijun barela dnevno u narednih šest mjeseci, Bidenova administracija sredinom travnja donijela je i odluku da će nastaviti dodjeljivati koncesije za istraživanje ugljikovodika na zemljištima u vlasništvu federalne vlade, unatoč tome što naftne i plinske kompanije već sada imaju oko 9.000 neiskorištenih dozvola za istraživanje i proizvodnju. Te se dozvole odnose na površinu veću od 48 tisuća kvadratnih kilometara državne zemlje, a Bidenova administracija u godinu dana izdala je više takvih dozvola nego Trumpova u cijelom mandatu.
Na dan invazije 24. veljače industrijsko udruženje Američki institut za naftu oglasilo se na Twitteru za svoja četiri zahtjeva za "osiguravanje energetske sigurnosti" upućena vladi, od kojih je jedan bio upravo izdavanje dozvola za energetske projekte na federalnom zemljištu. Preostala tri zahtjeva bili su donošenje petogodišnjeg plana za dodjelu koncesija na moru, ubrzavanje izdavanja dozvola za izgradnju infrastrukture i "smanjenje zakonske i regulatorne nesigurnosti".
Već nekoliko tjedana kasnije regulatorna tijela izdala su dozvolu za izgradnju plinovoda Mountain Valley u Zapadnoj Virginiji, projekta koji je bio na čekanju gotovo deset godina zbog toga što mu trasa prolazi zaštićenim ekosustavima.
Potkraj ožujka FERC je najavio i praktičnu obustavu ranijeg plana prema kojemu je prilikom izdavanja svake dozvole za energetske projekte u obzir trebalo uzimati utjecaj tih projekata na klimatske promjene i okolišnu pravdu. Prema ranijem planu, takva evaluacija trebala se provoditi za svaki projekt koji već čeka odobrenje i svaki budući projekt, no regulativa je sada izmijenjena tako da će se odnositi samo na buduće projekte, odnosno ne i na one koji su već u postupku dobivanja dozvole. Uz spomenuti plinovod u Zapadnoj Virginiji, FERC je odobrio još dva projekta crpljenja nafte i plina ekološki štetnim postupkom hidrauličkog fraktutiranja, odnosno drobljenja stijena pod visokim pritiskom. Ključnu ulogu u suspenziji te regulative odigrao je demokratski senator Joe Manchin, predsjednik senatskog odbora za energiju i čovjek o kojemu ovisi svaka vladina odluka s obzirom na to da u Senatu sjedi jednak broj zastupnika obje stranke (po 50).
Svaki put kada su lobisti industrije ili njezini predstavnici od vlade tražili ustupke kao krunski argument naveli bi rat u Ukrajini koji, kako tvrde, prijeti energetskoj sigurnosti SAD-a. Prema podacima američke vlade, u 2021. godini na Rusiju je otpadalo samo tri posto ukupnog američkog uvoza sirove nafte, ali i 20 posto uvezenih proizvoda od nerafinirane nafte. Evropska unija uvozi pak 90 posto plina koji koristi za proizvodnju električne energije, od čega 40 posto iz Rusije, a iz te zemlje uvozi i četvrtinu nafte. S obzirom na to da su se evropski ministri za energiju, izuzev mađarskog i slovačkog, početkom tjedna usuglasili o embargu na uvoz ruske nafte, za američke energetske kompanije predviđa se nastavak ratnog profitiranja bez presedana. Budući da se povratak na niske cijene energenata više ne očekuje ni u najoptimističnijim scenarijima, jasno je i da će za te profite platiti građani SAD-a i Evropske unije.
