Dugo nije ovdje bilo romana koji je lakše reklamirati od ovoga: pisan tijekom prošle godine, skoro "u stvarnom vremenu" kako bi (neo)frazeri rekli, pa još roman "o koroni" i zagrebačkom potresu ("zemljotresu", kako ga sinonimom, s mnogo namjerne preciznosti i svjesnog semantičkog uboda, sam pripovjedački glas/autorica imenuje), šire, roman o Zagrebu. Pisan naročitom, danas rijetkom vrstom gotovo "ruski" disciplinirane, a lake i protočne proze, savršeno portretiranih i zaokruženih malobrojnih likova, na čelu s komičnim glavnim likom, roman kadriran povremenim humorno-grotesknim tonom i ironijskim odmakom, s mnoštvom lokalnog, starinskog gradskog žargona i kolokvijalizama – sve zajedno reklo bi se idealno pogođeno za ovdašnje književno "tržište".
"Devet života gospođe Adele" Nade Gašić, naprotiv, sve je osim takvog proračunatog, ziheraškog rada na kratki dah nastalog u suludim okolnostima. Roman je to, naprotiv, kao starinska torta ili kolač – kakve bi mogla spremiti i sama glavna junakinja: kao dobro zrihtana "zaherica" – u koje je udjenut čavao ili igla. Tko zna, možda i otrov. Otud, prateći kroz prolog i devet poglavlja-varijacija Adelu Premec, "zlu babu", purgersku uhr-malograđanku od najgore, neosjetljive, sebične, silno ograničene, izumiruće vrste, a malignije – jer stvarnije – nego što bi suptilni humor autorice to uvijek mogao pokriti i tako oljuditi, otkriva se i razvija, ukazuje se sloj po sloj nešto sasvim drugo. To o čemu je, čini se, ovaj roman zapravo: o gradu, to jest, uslijed i nakon katastrofe, što je svojom fizičkom, materijalnom mjerljivošću, samo osvijetlila nepodnošljivo i nemilosrdno drugačiji i važniji gubitak – gubitak vlastite ljudskosti. I ne: nije to ona pomodna, apstraktna, kvazifilozofska, lažno univerzalna "ljudskost". To je ovdašnji, "lokalizirani" humani kolaps, kao posljedica sasvim određene ideologije, od domaće sorte, jednako endemske i hranjene. I kojoj se, unatoč dugom trajanju, precizno unazad može datirati kad joj je otkočen retrogradni i ubilački satni mehanizam, što je u spoju s naročitom "negativnom imanencijom" grada dijalektički vodio do rušenja i završio strašnim padom.
Suptilnom indirektnošću svoje proze, čuvajući se retoričke i vulgarne podsmješljivosti i očitosti gesta kakve se kod nas inače poturaju kao "kritičnost", Nada Gašić bolno sugestivno materijalizirala je književno taj pad. Do te mjere da na momente, čak i za kritično oko, to izaziva gotovo kontraefekt: javlja se povremeno stoga refleks, kao proplamsaj humanosti, a ne puke psihološke defanzivnosti – potreba čitatelja da tužno i ljuto poželi "obraniti" taj i takav grad (pogotovo ako i sam dolazi iz njega), da zaštiti to nesretno, propalo, umno i emotivno skučeno mjesto, zdvajajući nad njim, nad gradom, kako je Slobodan Šnajder negdje napisao, "koji se nekada zvao Zagreb".
Dvije su razdjelnice knjige u tom smislu ključne – prva i posljednja: prolog, virtuozno i superiorno napisan komad proze naše suvremene književnosti, mala antibajka koja u nekoliko stranica zahvaća više no što nekim autorima uspije u čitavom romanu. I kraj, samo zadnje poglavlje, a u njemu potpoglavlje o "staklenom jajetu", gdje, u simetriji s početkom i pričom o putovanju i kretanju virusa i "zemljotresa" svijetom, sad pak glavna junakinja u nadrealnoj, oniričkoj epizodi leti (!) nad gradom – koji sebe osjeća kataklizmički, mada je, usprkos tome što to odbija vidjeti i osjetiti, svoju istinsku – moralnu – kataklizmu već prošao.
Zato, u knjizi koja je dijelom i studija o starosti – dobi, cirkularno, i reinfantilizacije – temeljna, razarajuća slika stare žene u regresiji i njenog pogleda na jedan dječji "neoznačen plitki grob". Onako kako će čitatelj reagirati kad shvati čije je to zadnje zemno mjesto, jedina je suštinska točka gdje se dijeli apsolutno sve. U trenu, čitav vanjski okvir banalnosti jednog submikroskopskog zaraznog agensa, i još veće banalnosti periodičnog i ravnodušnog ritanja prirode, sve to skupa postaje sporedno.
