Nešto je važno otišlo i nestalo smrću Tonka Maroevića. Da, sve ono o čemu ovih dana uostalom govore svi kojima se put ukrstio makar jednom s ovim čovjekom enciklopedijskog znanja i ljubiteljem i ljubavnikom života, s ovim, kako pjesnikinja Božica Jelušić precizno reče, ‘punokrvnim čovjekom’: odlazi titanska erudicija, golemo znanje i razumijevanje književnosti i, jednako, povijesti umjetnosti, odlazi neumorno čitanje i eros riječi, u kritici, književnoj i likovnoj, u prevođenju, urednikovanju, u pjesništvu i iznad svega poznavanju poezije. Ali drugo, manje očigledno, skrilo se u tom gubitku, nenadanom i neočekivanom za pojavu onakve energije i agilnosti, pokretljivosti tjelesne i, razumije se, umne. Iako naizgled efemerno i sporedno, kao dodatak ili fusnota knjige, s njime nestaje zapravo nešto suštinsko.

Ima ljudi s takvom osobinom: da tako, u hodu, pomire svijet oko sebe, da ga umekšaju, ublaže najoštrije kutove i konflikte čak i kad se radi o naizgled sasvim suprotstavljenim svjetovima

Vidim Tonka kako hoda centrom Zagreba, kako siječe na uobičajenoj putanji Cvjetni trg pa neku od okolnih ulica u naročitoj vlastitoj geometriji kretanja – hod nije ubrzan, nervozan, zagrebački. Njegov je hod mediteranski. Ne, neće ovo biti još jedan prepoznatljiv i malograđanima drag stereotip o Mediterancu, zagrebačkom Dalmatincu koji slijedi svoje, u sjeverni, centralnoevropski kadar presađene navike i pokušava ih, dišpetozno, nastaviti tamo gdje se sudaraju s drugačijim gradskim dinamikama. To je kretanje, čini mi se, imalo drugačije, manje vidljive, a kompleksnije namjere i poruke: umjesto da pojača i ubrza dodatno masu hodača, umjesto čestice koja i sama stvara akceleraciju i pomiče se po višem zakonu ubrzana hoda, kretanje je to koje naprotiv kao da usporava, koje donosi i nalaže drugačiji tempo, puls posebnoga, višega smisla. A njime i drugi doživljaj svijeta i stvari.

U romanu ‘Polaganost’, Milan Kundera ima čuveni odlomak, passage o sporosti. Dvojica hodaju ulicom: onaj koji hoće da se prisjeti nečega, zaustavit će se ili usporiti, a onaj koji bi da pobjegne od sjećanja, naročito lošeg, ubrzava. Kundera postavlja tajnu vezu između sporosti i pamćenja, respective između brzine i zaborava. U takvoj ‘egzistencijalnoj matematici’, kaže pisac, stupanj sporosti proporcionalan je intenzitetu pamćenja, kao što je brzina jednaka snazi zaborava. Po istom filozofskom zahvatu, u proširenju ideje, brzina je vulgarnost. Sporost – pažnja i posvećenost.

Tako vidim i Tonkov hod. A kad se hoda, kad se hodočasti, onda se i zaustavlja, (za)staje i pozdravlja ili odzdravlja nekome, onda se staje i razgovara. Ili najljepše, sjeda odmah negdje za stol da se nastavi razgovor. Spisateljica Nada Gašić o sedamdesetogodišnjici Tonkovoj naslovila je obljetnički tekst ‘S druge strane stola’ – strane ‘na kojoj nekoga vidiš, bolje rečeno, strane s koje nekoga čuješ’. Tonko Maroević mnogo se nazaustavljao na vlastitoj putanji kroz gradove, naše i svjetske, razgovarao na ulici i ‘s druge strane stola’. Razgovarao i pričao, glasom i grlom obojenima tipičnom, promuklom ‘dalmatinskom rezonancom’ i čuvenom briljantnom elokvencijom i sposobnošću ex tempore esejističke diskurzivnosti govorio s ljudima i o ljudima. Posebnost je bila u tome što su oni, njegovi sugovornici, pripadali različitim krugovima i idejama, različitim i suprotnim generacijskim, umjetničkim i naravno društvenim izborima i stavovima.

Ima ljudi s takvom osobinom: da tako, u hodu, pomire svijet oko sebe, da ga umekšaju, ublaže najoštrije kutove i konflikte čak i kad se radi o naizgled sasvim suprotstavljenim svjetovima. Možda je i to bio ‘Mediteran’, s ovom naglašenom kulturološkom, gradivnom i vezivnom, karakteristikom čitavog područja i geografije. Ako jest i do toga bilo, Tonko Maroević imao je ovu osobinu kao malo tko – da učini da se ličnosti, pojmovi i čak institucije kroz njegovu prizmu, kroz takvu afirmativnost i nadvladavanje svake isključivosti, u govoru i pisanju učine nekako boljima i prihvatljivijima. Naročito kad se radi o našim okolnostima gdje se kompromisi pokrivaju vladavinom dijeljenja i negativnih određenja. Velika je to sposobnost, velika umješnost da se snagom vlastite retorske geste i voljom za povezivanjem, za građenjem, za čuvanjem, i od ambivalentnih i ‘problematičnih’ pojmova izvuku dobre strane, a da se pritom ne gubi uvjerljivost i ne pada u hipokriziju.

Lako je kritizirati, kao što je lako i, njegoševski, ‘u dobru dobar biti’. Tonko Maroević umio je postići ono teže u odnosu na naše paralizirajuće binarnosti: uz njega su prašnjavi likovnjaci oživljavali opet, u tehnici i stilovima, kao da, andrićevski, ‘nije prošlo sto godina’; uz njega su se menažerije beskrajno dosadnih i antipatičnih modernističkih grupacija i stilova, svih onih prestarjelih ‘krugovaša’, ‘razlogovaca’ i kako su se već te hrvatske literarno-ideološke papazjanije zvale, propuštene kroz naročit interpretativni filter ukazivale kao decentan i zanimljiv, imponirajući književnohistorijski period i građevni element nacionalne kulture; uz njega su čak i dvije centralne nacionalne kulturne institucije kojima je pripadao djelovale kao solidne i dobre, potrebne i ozbiljne, temeljne ustanove kulture koje se bave klasičnim knjigama i lijepim monografijama i antologijama. I tako od najšireg kadra, do suptilne mikrorazine, kao kad u biografskom portretu na HRT-u, na centralnoj medijskoj i ideološkoj bazi i varijabli, baš on, potpredsjednik Matice hrvatske, na pitanje o odbijanju kompjutera reče da piše na ‘pisaćoj mašini’ a ne stroju; kad na pitanje koliko je priredio monografija i knjiga odgovara ‘više od hiljadu’ a ne tisuću, i na kraju kad podvuče sve metaforično (dvostruko metaforično) i, ovaj put u pravom smislu regionalno, kaže: ‘i tačka’.

Možda se konačno ovdje o izboru riječi radilo, izboru iz ljubavi koja je kod Tonka bila beskrajna, istinska i bez klišeja. Kad je riječ najprobranija i najpročišćenija, najviše polirana, tad se ona zove poezija. A poezija, makar u starinskoj, patetičnoj, ‘nemodernoj’ gesti za takvog posvećenika, ne trpi izdajstvo lako. I tu je ponovo bio nužan hod, prilagođen, kroz šumu opasnih različitosti gdje je autentičan čovjek kulture nužno i diplomat kojemu staza – Tonku tako bliska, idealna danteskna ‘la diritta via’ – lojalnosti i odstupanja, dosljednosti i igre, sukoba i pomirenja, granica i pamćenja, neizbježno, trajno i nepredvidivo vijuga, bilo da se radi o idejama, jeziku ili poeziji. Ili samom životu. Unatoč ili upravo zahvaljujući svemu tome, jasno je da je svoju životnu stazu Tonko Maroević prohodao sretno, mudro i puno kao malo tko, do samog kraja.

Pa iako zbog toga, a neobično uz ovakav gubitak, o Tonku i sad mislim gotovo jedino u radosnim tonovima i slikama, u čemu nisam ni jedini – ipak: ne vidim na toj putanji više nikoga tko će znati tako hodati kroz kulturu kao što je umio on.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.