Ovoga proljeća, 12. dneva svibnja, Zemlju je nebom zamijenio Luko Paljetak. Netko nesmotren, osušenom birokratskom rečenicom naučenom za kasne večernje ili rane jutarnje vijesti kazao bi kako je Pjesnik umro. A da je preminuo kazat će netko s više stila i osjećaja, izbirljiviji tkogod u snalaženju s trenutkom neočekivane i nametnute kondolijance i unekoliko vještiji s raspoloživošću upotrebe riječî. Pred Svrhom smo od godišta koje će nas uvesti u kalendar koji nosi u sebi nadnevak pete godišnjice odlaska Tonka Maroevića, najvećeg Paljetkovog prijatelja koji je, kao zadnje što je u bolesti pred smrt uspio dogotoviti, priredio obimnu knjigu njihove zajedničke korespondencije. Po stihu iz "Ribanja i ribarskog prigovaranja" Petra Hektorovića, Gospar joj je dao ime "Jedan niže držeć, drugi više pojuć", a podnaslovljena je s "Lirska, i ina korespondencija 1984. – 2020."
Ne samo u Hrvatskoj nego i dalje po "izgubljenom zavičaju", s naglaskom na Sloveniju (ali i Crnu Goru i BiH), svekolika je književna i ina kulturna publika znala za blisku povezanost ta dva neponovljiva erudita. Svaki od njih ponaosob, dakle ponaodvosob, bio je i poeta doctus i poeta ludens. A iz takve se naročitosti, kad se već bilo formiralo neobično intimno drugarsko pobratimstvo, i začelo lirsko dopisništvo na stotinama pisamaca i poglavito kartolina, što je, evo, ukoričeno baš ob 40. obljetnici početka toga njihovog neobičnog literarnog suživota na daljinu. To nisu samo duhoviti i namjerno šašavi krokiji koji se prigodničarski odašilju iz grada u kojem se netko poslom bio zatekao, već je to obiman svezak od preko 600 stranica koji sadrži i više desetaka dedikacijskih soneta, kao i inih pjesmotvora ili lirskih zapisa notiranih refleksno iz zafrkantskih pobuda ili zgodovitosti trenutka.
Utvaram si, kako bi rekao neprežaljeni Miroslav Ćiro Blažević, da pjesnički opus Luka Paljetka poznajem sasvim solidno i nadprosječno, na što me nagnala patološka znatiželja i hedonizam u čitanju dobre literature pa, opet riječju samoga Paljetka, mogu reći kako sam bio i "žderač" svega napisanoga ako je to bilo dobro: od novinskog teksta na efemeridnoj pagini kakvog žurnala ili eseja u časopisu koji čitaju uglavnom samo autori prilogâ tog istog časopisa, pa do zbirke poezije, romana ili nekog publicističkog libra što u sebi sadrži okupljene napise iz neke meni drage struke... U svim tim žanrovima Luko Paljetak se ostvario i nije mi bio stran, ali pored svih tunela što ih je iskopao puntalurom i čekićem svoje čudesne kreacije, ili pak izdjeljao dlijetom i blanjom zanata svojega oca parketara, nekako sam sklon vjerovati kako je on i prije doručka i nakon večere bio uvijek i samo – pjesnik. A onda je imaginarij pjesničke razvedenosti samo dalje kanalizirao u vidu literarnoga krvotoka kroz sve spektre vlastitoga književnog izraza.
Među mnoštvom njegovih nepoderivih pjesmotvora dostojnih najelitnijih i najstrožih antologija, uvijek će biti jednako mnoštvo onih ostvaraja što će izmaknuti iz trenutnoga odabira i mimoići se s kriterijima koji su nekome drugome išli u korist, bivajući mu vjetrom u leđa. Ali, Luko je toliko toga vječnošću blagoslovljenoga dobroga bio napisao, da je i među takozvanim škartom moralo biti i ostati materijala za neku sasvim preozbiljnu antologiju poezije.
Sve ovo navodim kako bih istaknuo jedan stih od kojega se ne bi očekivalo da bude ključnim ili izdvojenim, zaglavnim kamenom umjesto versa u pjesmi, trapezastim tesancem u luku arhitrava ili voltu praga nad prozorom ili vratima. Da, među tisućama stihova plebiscit arbitara svakako bi donio drugačiju odluku, ali kako je i sâm Luko u svemu bio drugačiji – pa ga, evo, takvim i ovdje želim prikazati – utoliko sam spreman udovoljiti napasti moje oholosti i dovesti do u prisoj pomnje onaj jednostavan lajtmotiv iz pjesme: "u svakom slučaju te volim"... Poet je to napisao kao i sve drugo što je napisao, tako da je prepisao iz nekog astrala posredstvom duha koji je samo njega izabrao, Luku, a u našu kolektivnu memoriju udjenuo ga je trubadur Ibrica Jusić davši mu novu snagu zaodjenuvši ga u one svoje krasne note.
Ne mogu naći, niti se mogu sjetiti, ijednog stiha ili ijedne pjesme, koji bi stih ili pjesma u sebi nosili tako dubok agens same poetičnosti, i koji zapasuje široko estetsko polje poetičnosti, a da je istodobno izatkan od jednostavnih i naoko nepoetičnih i potrošenih riječi iz puke svakidašnjice. Stih "u svakom slučaju te volim" i sve je i ništa: i ono sve što se može primijeniti na štošta, i ono ništa koje je za nehajnog, slijepog i gluhog namjernika izazov koji ne razlikuje, na primjer, šupljinu i prazninu. Šupljina je materijalni prostor ispunjen zrakom ili vakuumom, dok je praznina duhovni medij koji, usprkos naoko prisutnim ništavilom, može biti popunjen sjećanjem ili pamćenjem...
A to sjećanje i pamćenje najbolje ilustrira i ova knjiga pjesničkog ping-ponga između Luka i Tonka. Gađajući jedan drugoga iz niza stranih gradova ili izletničkih destinacija po gradovima u kojima doma žive, rabili su razne adrese: naročito Luko Tonka, koji se po Zagrebu često selio, a imao je i ljetni boravak u Starome Gradu na ishodišnom mu Hvaru. U tim su buletinima sa stihovima nerijetko uključivali kulturne referente što su se vezivali ili uz mjesto gdje je na razglednicu u svojem poštanskom uredu bio udaren štambilj, ili pak uz lokalitet na kojem je bila kuća adresata. Razlog putovanja je također prisutan, pa su im suputnici bili i Shakespeare i Byron, i Marulić i Držić, i Dante i Prešern...
Znam, napišem li nešto najtočnije i najiskrenije javit će se horde roda s isukanim kljunovima u brišućem letu i stada goveda s naoštrenim rogovima u stampedu, noseći parole s krivim prijevodom one latinske: De mortibus nihil nizi bene... Da, nije dobro da stoji kako o mrtvacima valja vazda govoriti (i misliti) "sve najbolje", nego – "ništa osim dobroga"... Pa ću i ocjenu o delikatnosti razlike u veličini po čojstvu između Luka i Tonka prepustiti onome koji ih je na svijet među nas i poslao, kao i svima onima koji su ih poznavali. Prijateljevao sam i s jednim i s drugim, pisali smo jedni o drugima, a poglavito me ispunjava sva ona duhovna radost i opća kurijožitad kojom me je bio blagoslovio dobri Tonko. I ne samo mene.
Tih i pomalo plah u svojoj jednostavnosti, Tonko nije bio ni oholica ni narcis, niti je bio onaj koji bi ikoga pobijedio u zavisti i ljubomori. A posebno mi je drago što je još za života bilo potvrđivano u brojnim prilikama, posredstvom brojnih svjedoka i suradnika, kako je na Tonkovo sebedarje i obzir za svakoga iole vrijednoga pažnje – dojedan umjetnik mogao računati. Takav je bio i kao profesor na brojnim fakultetima na kojima je predavao. Do te mjere se davao drugima, stavljajući čovjeka uvijek u prvi plan, čovjeka-kreativca, da je u dobroj mjeri i sâm svrnuo pažnju s vlastitog pjesničkog djela. A njegov opus važna je greda u konstrukciji hrvatskoga pjesništva druge polovice 20. stoljeća i prvog kvartala ovoga našega, i to baš posredstvom versâ koje je napisao mimo angažmana oko sustavnog kritičkog praćenja kurentne pjesničke produkcije, saldiranja one već zaokružene ili antologiziranja u dva navrata meritornim i skrupuloznim izborima kojima je dao stručnu mjeru i trasirao čitalačku hodnju daljnjeg tumačenja moderne hrvatske poezije.
Ergo, Tonko je po svemu bio suprotnost Paljetku, osim po literarnom daru, pameti i znatiželji. Lukinoj oholosti pristupao je skromnošću, njegovu buku blažio je tišinom, a gosparevoj nadmenosti među nama prilagao je vlastitu neznatnost... Ipak, međusobno, funkcionirali su, tehnički, skladno poput dvije opruge ili dva zupčanika u istom satnom mehanizmu te, duhovno, kao dva oka u istoj renesansnoj glavi.
Gađajući jedan drugoga iz niza stranih gradova ili izletničkih destinacija po gradovima u kojima žive, rabili su razne adrese: naročito Luko Tonka, koji se po Zagrebu često selio, a imao je i ljetni boravak u Starome Gradu na ishodišnom mu Hvaru
Znakovite su, ako ne i profetske i komemorativne, i posljednje riječi koje su jedan drugome, na isteku zajedničkog života, bili uputili. Ni mjesec dana prije Tonkove partence, 20. srpnja 2020. Luko završava sonet upućen njemu: "Venga, ti prego, in queste braccia anchora!,/ to nije poziv što i sad ne vrijedi,/ dapače, stalno ponavljat ga treba;// noći su slične, ali svaka zora/ drukčija je, i tko će znat što slijedi,/ i što sa zemlje stiže, a što s neba."
A Tonko šalje Luki zadnju kartolinu datiranu nedalekog 7. kolovoza:
"Bit će valjda zgode sretne
da te u Paizu sretnem."
Neće... Tonko će četiri dana kasnije usnuti, u Paizu, u svojoj kamarici u Storemu Grodu na Foru.
