Kad suvremeni pjesnik svoju poemu u pet ciklusa, pet pjevanja nazove "Đulići i uveoci", citatom – minimalnom parafrazom čuvenih, sentimentalnih, no ne manje bolnih i tragičnih elegija starog Jove Zmaja, a od samog početka pa nadalje udari takvim lirskim subjektom, takvim glasom i stilom, onda tu spram motivacije i autora postoje dvije mogućnosti. Ili je apsolutno ciničan provokator koji parodirajući klasike pokazuje i zastrašujuću bezobzirnost i "postmodernu" lišenost same mogućnosti emocije pa time i pijeteta, ili je pak neuobičajeno radikalan, beskompromisan i suptilan pjesnik koji izazivački traži otvorenost i nedostatak predrasuda, slobodu čitalačkog uma, kao što je i pjesnikova vlastita, i kao jedini uvjet za otključavanje i razumijevanje. Ispostavlja se da je, srećom, ovo drugo.
Kroz lirski subjekt – interesantno: ženski, iz bečkog egzila (!), i potpuno opsesivan, mahnit, logoreičan, naizgled nepovezanog, shizoidnog govora, kao daleki eho stravičnog Beckettovog monologa "Ne ja" ("Not I"), gdje se čitava scena i stvarnost pretvore u jedna velika usta koja neprestano govore, povezanim i nepovezanim asocijacijama – srpski pjesnik Nikola Živanović od toga pravi kolaž najrazuđenijih referenci, kako osobnih, anonimnih lica, tako i društvenih, povijesnih, kulturnih pojmova i imena. Subjekt je u tom smislu "reakcionar" balkanskog tipa, bijedan i megalomanski, surov i istovremeno silno human, u isti čas i uzorak i unikum kao glas, a time možda čak i dijagnoza mentalnog stanja sadašnjice pjesnikove zemlje – napisana bez demagoške retorike naravno, jer je Živanović suviše dobar pjesnik za to. Tu progovara psiha fragmentirana i rasuta, koju autor lijepi, sklapa dijelove potrganog uma, ujedno stvarajući seriju pjevanja fantastične efektnosti, ispisanu prividno govornim, kolokvijalnim jezikom, a zapravo promišljenom, visokostiliziranom tehnikom kojom majstorski upravlja. Kroz kvaziepigrame, izopačene sintagme, blasfemiju, verbalno ujedanje, nekad silno duhovite i lucidne, trajno egzaltirane, bijesne, provokativne ispade (zaista provokativne za razliku od tolikih autora ovdje koji se prave da to jesu), ali i u svjesnoj pjesnikovoj međuigri citata iz visokog i niskog registra, kulturne arheologije i povijesti, to je studija raspada jednoga uma. A iza nje žalost, prijetnja i anarhični pesimizam – u potpunoj suprotnosti sa sigurnošću pjesničkog izraza, u kontrapunktu sa lako uočljivim autorovim, gotovo eliotovski (samo)svjesnim poznavanjem poezije i poetskog kanona.
Manijakalna energija i žestina iskaza kakvoj se trenutno nijedan pjesnik mlađe i srednje generacije ovdje ne može približiti, ne sprječava Živanovića da poput dirigenta, ne gubeći ništa na osjećaju glatkoće kretanja teksta, usmjerava tijek govora i referenci subjekta, tu razlivenu rijeku kojoj je pukla brana pa iz nje, iz lika, liju asocijacije kao kod duševnog bolesnika – sve te fragmente na okupu drži autor u vješto kontroliranoj cjelini.
Živanović je kao kakav John Coltrane domaće poezije – od mulja i u zrak bačenih raspršenih "nota", od razbijenih djelića riječi, pojmova, imena i citata, koje stalno kao motive vraća, on stvara smislenu, tečnu, otvorenu a sabijenu kompoziciju – glasom koji je kao rijetka potvrda i ujedno sarkastičan komentar one donneovske "dobro iskovane urne" – iskovane od potpuno antisalonskog fabera. Zato zadnja dva, zbunjujuća, pjevanja, promjenom lirskog subjekta i glasa, time i perspektive, poprimaju suprotan ton. Elegičan skoro, pogotovo u kontrastu s perverznošću izrečenog: otrovna tuga skrivena iza opscenosti curi iz zadnjih, najkraćih pjevanja, kao epiloga.
"Đulići i uveoci" pjesnički su i psihološki tour de force jednog nemilosrdnog, istinski dekadentnog poete i glasa frapantno radikalnog među tolikim mekušcima, skribentima i sve brojnijim amaterima ovdašnjih pjesničkih scena. Briljantna, zastrašujuća zbirka, i u današnjoj poetskoj zajednici istog četveroimenog jezika sasvim jedinstvena.
