U Zagrebu su se od 15. do 17. rujna, prvog dana u prostorijama Hrvatskog društva pisaca, a potom na Filozofskom fakultetu, održali 13. Desničini susreti. Već sama činjenica da su to 13. Susreti u neprekinutom slijedu, svjedoči o kontinuiranom potvrđivanju tog izuzetno kvalitetno osmišljenog dugogodišnjeg projekta od posebnog društvenog i znanstveno-istraživačkog interesa koji uspijeva da svake godine osmisli dovoljno znanstveno atraktivnu a nedovoljno obrađenu temu. Zato je razumljivo što svaki put privuče zapažen broj stručnjaka iz brojnih akademskih centara i sredina koji se bave raznolikim znanstvenim disciplinama. Tome doprinosi i njegova istraživačka, komparativna i multidisciplinarna koncepcija.
Programom rada Susreta najavilo se 48 izlaganja što vrlo jasno govori o velikom odazivu na tako provokativnu temu koja stoji u temelju svekolikog antropološkog horizonta evropske kulture
Budući da nemamo mnogo sličnih projekata koji su multidisciplinarno i komparativno koncipirani i zato što se o samim Susretima dosada malo zna, ovaj prikaz Desničinih susreta 2017. bit će i podsjećanje na dosadašnju realizaciju projekta. Dodatno i zato što se tiče i dotiče motiva i tema od prvorazrednog značaja na brojnim planovima hrvatsko-srpskih / srpsko-hrvatskih književnih, historijskih i kulturnih odnosa u dugom vremenskom trajanju, a koji se tako rijetko i još uvijek s velikim oprezom javno artikuliraju. Upravo dosadašnjih više od tristo stručnjaka koji su učestvovali u radu Desničinih susreta dokazuju da su oni kreativan poligon kojim se potvrđivala i nadalje potvrđuje tolerantna, kritička i znanstvena razmjena rezultata provedenih istraživanja, neovisno o tome koliko kompleksni sadržaji bili u centru znanstvene i stručne opservacije. Strpljivo i dosljedno građenje povjerenja sudionika u toj razmjeni rezultira smanjivanjem historijski proizvedenih tenzija između pojedinih znanstvenih sredina, još uvijek opterećenih traumatičnim iskustvom rata i takozvane tranzicije s jedne i nezapamćene presije medija u čuvanju pa i produbljivanju pamćenja iskustva rata s druge strane.
Desničini susreti su pokrenuti još 1989. godine, ali se nisu počeli realizirati zbog nastupajućih turbulentnih vremena. Idejni konstruktor i temeljni rukovodilac do danas je dr. sc. Drago Roksandić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na ovogodišnjim Susretima promovirao se zbornik radova s prethodnog skupa održanog 2016. u Beogradu, kada se ciljano raspravljalo o hrvatsko-srpskim / srpsko-hrvatskim odnosima. Promotori su u knjižnici Bogdana Ogrizovića bili ugledni književni historičari i teoretičari književnosti Tonko Maroević, Bojan Jović, Zvonko Kovač i Vladimir Gvozden.
Desničini susreti 2017. imenovani su ‘Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi – poetički, povijesni i filozofski aspekti’, da bi se utvrdili dodatnom odrednicom ‘Povodom 50. obljetnice smrti Vladana Desnice’, čime se uokvirava centralna tema skupa. I u svim dosadašnjim Susretima postupalo se isto: s jedne se strane iz opusa Vladana Desnice izdvajala reprezentativna ključna riječ pomoću koje se može propitivati njezina znanstvena ‘nosivost’ u multidisciplinarnom i interkulturnom kontekstu. Stoga se sagledavanje te ključne riječi primarno proučava u kontekstu autorova opusa, a potom u kontekstu evropske književnosti i kulture te cjelokupnog antropološkog horizonta koji je toliko bogato i raznoliko formirao razgranate modele razumijevanja motiva smrti. Valja naglasiti da se Programom rada Susreta najavilo 48 izlaganja s 51 izlagačem i izlagačicom što vrlo jasno govori o velikom odazivu na tako provokativnu temu, temu koja stoji u temelju svekolikog antropološkog horizonta evropske kulture i njezina umjetničkog i metajezičnog iskustva. Prijavili su se izlagači iz nekoliko država pri čemu dominiraju učesnici iz Hrvatske i Srbije: Zagreba, Zadra, Rijeke, Osijeka, Novog Sada, Beograda, Bara, Bihaća, Sarajeva, Ljubljane, Maribora, Trsta.
Desničini susreti su pokrenuti još 1989. godine, ali se nisu počeli realizirati zbog nastupajućih turbulentnih vremena. Idejni konstruktor i temeljni rukovodilac do danas je dr. sc. Drago Roksandić
Prvoga su se dana u drugoj sesiji utvrđivali filozofski, antropološki, psihološki, kulturološki, konfesionalni i drugi pogledi na razumijevanje sadržaja pojma smrt što je otvorilo vrlo plodnu raspravu. Tako je izlaganje dr. sc. Marina Biondića sa Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci ‘Aspekti analitičke filozofije smrti u djelu Vladana Desnice’ rastvorilo potreban horizont razumijevanja ove kompleksne tematike. S istog odsjeka je i dr. sc. Nikola Petković koji će u svom izlaganju ‘Smrt i među-stanje u radovima Huana Rulfa i Dževada Karahasana’ tumačiti ‘lutajući motiv smrti kao nedovršenog egzistencijalističkog i etičkog procesa te ontološkog stanja’. Slične je dijaloške reakcije izazvalo i izlaganje doktoranda Matka Globačnika ‘Uloga smrti u njemačkoj filozofiji egzistencije međuratnoga perioda i njezina recepcija u misli Stjepana Cimermana’. Da su tanatološke teme i motivi bili izazov za svakog izlagača na Susretima, pokazala je i struktura dobrog dijela izlaganja – gotovo da je svako imalo svoju elaboraciju zastupanog pristupa tanatološkoj problematici, prelomljenoj kroz prizmu interesa svakog pojedinačnog izlaganja.
Posebnu je svježinu dao Susretima interdisciplinarni koncept, jer su se smjenjivale sesije s problematikom neposredno navezanom na djelo Vladana Desnice, dakle književne u svim svojim oblicima, s onima koje su historijske, filozofske, kazališno-historijske, historijsko-medicinske, kulturološke, historijsko-društvene, kulturno-urbanističke, lingvističke i stilističke itd. Izdvojili bismo nekoliko izlaganja koja su u mnogo čemu ponudila interpretaciju motiva koji u hrvatskom znanstvenom krugu, doduše, imaju znanstvene obrade, ali obrade koje ne bi mogle izdržati načelnu znanstvenu kritiku: bavila su se temama o kojima se govori tek sporadično ili se govori na znanstveno upitan način, jer je njihov znanstveni interes kontaminiran ili koketiranjem s revizionističkim tumačenjima iskustva Drugog svjetskog rata ili se više-manje prikriveno uključuju u procese etabliranja revizionističke koncepcije tumačenja toga historijskog iskustva. Na tom fonu su se slušala izlaganja koja su se bavila smrću i strahom u Zagrebu od 1941 do 1945. godine.
Tri su izlaganja izazvala plodnu diskusiju. Izlaganje dr. sc. Snježane Banović, profesorice na Akademiji dramskih umjetnosti ‘Hrvatsko dramsko kazalište u Zagrebu 1941. Dani smrti, straha i poniženja’, ticalo se tumačenja iskustva kazališnog ansambla u centralnoj kazališnoj instituciji u prvoj godini NDH, nakon izglasavanja rasnih i ostalih zakona NDH. Ne manje pažnje izazvalo je angažirano izlaganje ‘Umrijeti u Zagrebu 1941-1945’ dr. sc. Drage Roksandića, koji je interpretacijom četiriju svjedočenja o pamćenju iskustva rata u Zagrebu naznačio da proučavajući dnevnička ili autobiografska sjećanja četvorice autora (Miroslava Krleže, Josipa Horvata, Kerubina Šegvića i Stjepana Cimermana) otkriva veoma različito organizirana sjećanja na vlastita suočavanja sa smrću. Mladog doktoranda Tomislava Branđolicu prvenstveno je zanimalo pitanje političke smrti u Savezu komunista Hrvatske, dakle oblika obračuna u SKH. Afirmirao je jednu zanemarenu građu, takozvane knjige kazni i kažnjavanja članova Partije što su se vodile po pojedinim općinskim komitetima.
Izuzetno su osvježavajuće djelovali prilozi koji su dolazili sa drugih znanstvenih područja: lingvistike i kulturologije ili historije epidemija i kroničnih bolesti ili historije Zagreba kao urbanog mjesta. Na primjer, tumačenje formiranja Mirogoja kao prostora na kojem se uspostavljaju i legitimiraju centralna i reprezentativna mjesta pamćenja. Iz lingvističkog se horizonta tema smrti nastojala sagledati u jezičnom iskustvu autora u njegovu reprezentativnom tekstu. Dr. sc. Virna Karlić u svom je izlaganju ‘Metafora i konceptualizacija smrti u Proljećima Ivana Galeba’ utvrdila izuzetno veliku semantičku širinu i izuzetnu frekventnost iskorištenih jezičnih oblika u jezičnom materijalu analiziranog teksta koji čak omogućavaju tipologizaciju jezičnih oblika u horizontu predstavljanja simbolike smrti. Ivana Cvijović Javorina je interpretirala u svom izlaganju ‘Sveučilište na Mirogoju’ odnos institucionalnih centara kulture prema sveučilišnim nastavnicima, posebno prema osnivačima studija germanistike u Zagrebu. Dodatno i s pozicije propitivanja njihova mjesta u kulturi sjećanja. S kulturološkog se prešlo na historijsko-urbanističko tumačenje osnutka Mirogoja kao mjesta kojim se Zagreb uključuje među urbane centre kojima konačno ovladava građanska kulturna svijest, a što je izložio dr. sc. Mario Streha. Dr. sc. Monika Priante s Hrvatskog katoličkog sveučilišta je pokazala dva modela pokopa kroz koje su prošli posmrtni ostaci Vladana Desnice, jednog službenog u Zagrebu i drugog tradicijskog u Islamu Grčkom.
Ipak je najveći broj izlaganja bilo posvećeno Desničinim tekstovima i njegovu knjiženom opusu u cjelini što je nemoguće detaljnije i u cijelosti prezentirati. Zapaženu je pažnju i dinamičnu diskusiju izazvalo tematiziranje motiva besmrtnosti u kontekstu Desničina nedovršenog romana ‘Pronalazak Athanatika’ koji se nudi diferenciranim žanrovskim atribuiranjima. On se ponajprije vidi u kontekstu uključivanja i osvještavanja moderne ekološke pozicije suvremenih diskurzivnih praksi i njihovih premisa (Goran Đurđević: ‘Ekokritičko čitanje Desničinog djela Pronalazak Athanatika’). Ali se tokom rasprave postepeno formulirala interpretacijska mreža o romanu kao mimikriranom, a angažiranom romanu o totalitarnoj političkoj svijesti kao neizbježnoj konzekvenci antropološkog mita pa se Desničin recentni stvaralački angažman prepoznaje kao odgovor autora na pitanje o posjedovanju ekskluzivnog prava na kategoriju vremena. Tako složenom sagledavanju Desničina romana pun je prilog dalo izlaganje dr. sc. Bojana Jovića ‘Tanatologike Vladana Desnice. Igre poetike i smrti’. Ili kad se govori o intertekstualnosti u njegovu djelu, a u obzoru se ima građa od antike do današnjih vremena, onda se čini izuzetno plodnim istraživanje Desničinog rada iz rakursa upravo antičkog mitskog repertoara Brune Kuntić-Makvić. Od važnosti su izlaganja dr. sc. Vladimira Gvozdena koji je posebno istakao motiv apsurda u izlaganju ‘Sunce, smrt i apsurd u Proljećima Ivana Galeba’.
Ovogodišnji Desničini susreti u cijelosti su potvrdili ciljeve: da su proširili i produbili razumijevanje literarnog opusa Vladana Desnice osvjetljavajući ga iz ciljano reduciranog ali produktivnog očišta, da je tema smrti u hrvatskoj historiografiji afirmirana kao znanstvena, da je možda najuspjelije do sada demonstrirana orijentacija na multidisciplinarnost, da se sačuvala otvorenost prema uključivanju mlađih znanstvenika, a klasična se komparatistika motiva i opet pokazala kao nezamjenjiva disciplina pri proučavanju književnih i svakih drugih tekstova.
