Posljednjeg dana kolovoza francuski predsjednik Emmanuel Macron i njegova vlada predstavili su plan za reformu tržišta rada, koji se već mjesecima naziva ‘revolucionarnim’ i ‘30 godina iščekivanim’, najsveobuhvatnijim od Drugog svjetskog rata i onim koji će napokon dokinuti mastodontski i zastarjeli, 3692 stranice dugačak Zakon o radu.
‘Ulazimo u ekonomiju temeljenu na inovacijama, vještinama i digitalizaciji’, rekao je Macron prilikom predstavljanja, ‘a da bismo u tome uspjeli, potrebna nam je ekonomija koja je puno brža i fleksibilnija.’ Ministrica rada Muriel Pénicaud reformu je opisala kao ‘transformaciju radnog zakonodavstva bez presedana’, francusko udruženje poslodavaca CPME uskliknulo je ‘Napokon!’, a predstavnici banaka predloženi plan usporedili su s onim koji je proveden u Španjolskoj i koji je, kako kažu, u toj krizom pogođenoj zemlji pokrenuo rijetko viđen oporavak tržišta rada.
Macron je pritom kao razloge za ovu reformu naveo višegodišnju ekonomsku stagnaciju, visoku nezaposlenost, koja iznosi deset posto, kod mladih 20 posto, a u siromašnim predgrađima velikih gradova i do 50 posto, zatim pretjerano visoku zaštitu radnika i velike otpremnine. Stoga je u viziji bivšeg bankara rješenje za ove probleme maksimalno slabljenje zaštite radnika i tradicionalno moćnih francuskih sindikata. Prema predloženoj reformi, lakše otpuštanje omogućit će se postavljanjem gornje granice otpremnine za ‘nepošteni otkaz’. Ona će iznositi tri mjesečne plaće za dvije godine rada – dosad je bilo šest plaća – i najviše 20 plaća za 30 godina rada. Kao ustupak sindikatima vlada je pristala povisiti otpremninu za ‘obični’ otkaz sa 20 na 25 posto mjesečne plaće za svaku godinu rada, no to je za poslodavce kap u moru profita koji će ostvariti zahvaljujući jednoj drugoj mjeri, onoj koja propisuje da će poslodavci, a naročito vlasnici tvrtki s manje od 50 zaposlenih, koje u Francuskoj čine otprilike polovicu svih tvrtki, ubuduće o uvjetima rada moći pregovarati direktno s radnicima, bez posredovanja sindikata.
Osim gore spomenutih, ove mjere s naročitim su oduševljenjem dočekane u krugovima eurobirokracije, koja oporavak francuske ekonomije smatra ključnim za opstanak eurozone. Takve je reforme, kažu evropski činovnici, 1990-ih godina provela Njemačka, koja je u to vrijeme ekonomski stajala slično kao i Francuska, ali je u međuvremenu prosperirala u najjaču evropsku ekonomiju, za razliku od Francuske koja stagnira. Osim toga, oni drže da je ekonomska kriza uzrok jačanja ‘i lijevog i desnog populizma’, pa bi kao dodatni bonus reforma trebala rezultirati i anihilacijom ekstremne desnice Marine Le Pen i krajnje ljevice Jean-Luca Mélenchona.
Osim što je ‘revolucionaran’, Macronov veliki plan od početka je i duboko nedemokratski. Sve ove mjere, naime, uvode se dekretom, jer je predsjednik svoje zastupnike u zakonodavnim tijelima uvjerio da je u redu zaobići parlamentarnu proceduru. Budući da njegova koalicija u skupštini ima apsolutnu većinu, nakon što vlada 22. rujna usvoji dekrete parlament će ih samo ratificirati. Osim toga, i sami pregovori, koji su trajali tijekom ljeta, bili su tajni, a kada su radni dokumenti procurili u javnost putem dnevnika ‘Libération’, ministrica rada promptno je pokrenula istragu, ali je kasnije od nje odustala.
Pregovori s poslodavcima i sindikatima odvijali su se kroz stotinjak sastanaka iza zatvorenih vrata, a bili su, čini se, toliko uspješni da su Macron i suradnici uspjeli razjediniti najveće nacionalne sindikate i tako spriječiti anticipiranu vruću jesen za francuskog predsjednika. Od tri najveća sindikata samo je CGT nezadovoljan reformom, pa će stoga organizirati štrajk 12. rujna. No preostala dva, CFDT, inače najjači sindikat radnika u privatnom sektoru, i Force Ouvriѐre najavili su da u štrajku neće sudjelovati. Predsjednik potonjeg Jean-Claude Mailly pohvalio je način na koji je vlada vodila pregovore, a nesudjelovanje ovog sindikata u štrajku naročito je značajno zato što je on sudjelovao u lanjskom štrajku protiv pokušaja tadašnjeg predsjednika Francoisa Hollandea da provede sličnu liberalizaciju. Stranka Jean-Luca Mélenchona također će se izuzeti iz štrajka koji organizira CGT i organizirati svoj desetak dana kasnije.
No ako je Macron i uspio zavaditi opoziciju, rejting među biračima stropoštao mu se, prema agenciji IFOP, tijekom ljeta sa 64 na 54 posto, a prema agenciji YouGov sa 43 na 36 posto, pa su u IFOP-u ovakav pad podrške okvalificirali kao ‘najdramatičniji u posljednjih 20 godina’. Ovaj podatak naročito je značajan u svjetlu Macronove tvrdnje da je pobjedu njega i njegove stranke iznijelo ‘civilno društvo’ sito tradicionalnih stranaka ljevice i desnice i profesionalnih političara. Prema studiji Macronovog pokreta koju je proveo francuski politolog Luc Rouban, njegova se stranka zaista razlikuje od tradicionalnih u smislu dobi, gdje zastupnik En Marchea ima prosječno 46 godina, dok prosječni desničar i centrist ima 53, a socijalist 55 godina. Među socijalistima je trenutačno sedam posto političkih početnika, među konzervativcima samo dva, a u Macronovoj stranci više od polovice. U rodnoj distribuciji En Marche sa 47 posto žena također premašuje socijaliste sa 40 posto žena, no naročito upadljiva razlika, zaključio je ovaj znanstvenik, vidljiva je u klasnom sastavu zastupnika.
Od 1980-ih naovamo parlamentom su dominirali pripadnici srednje klase s iskustvom rada u javnom sektoru, dok čak 70 posto zastupnika En Marchea dolazi iz redova više srednje klase i iz privatnog sektora, a manje od deset posto potječe iz radničkih obitelji. Politička agenda Macronovog pokreta, kaže Rouban, nedvosmisleno je refleksija socioekonomskog statusa njegovih članova, no on napominje i da Macronova ‘revolucija’ zapravo ne sadrži narod, odnosno civilno društvo, kako ga je nazvao predsjednik, jednako kao što je i gotovo polovica njegovih birača za njega glasala isključivo zbog straha od pobjede Marine Le Pen. Stoga se može zaključiti da, unatoč tome što mu po svemu sudeći predstoji glatka implementacija dekreta o reformi tržišta rada, Macron u tome ne uživa podršku većine birača. Njegova popularnost mogla bi dodatno oslabjeti sljedeće godine, kada namjerava provesti reforme poreza na imovinu, naknada za nezaposlene i subvencija za stanovanje, a nakon toga i reformu mirovinskog sustava.
