Kao sustav beskonačnog recikliranja u prirodi koji se neometano odvijao tisućama godina, pitka voda uglavnom se smatra prirodnim resursom koji nije kritično ugrožen. Iako pitka voda sačinjava samo 2,5 posto vode na Zemlji, dok je za ljudsku konzumaciju dostupno manje od pola posto, sve donedavno činilo se da je taj ciklus dovoljno otporan na ljudsko djelovanje i kao takav u stanju vršiti svoje brojne funkcije, poput održavanja nadzemnih i podzemnih ekosustava na životu, osiguravanja dostupnosti hrane, energetske sigurnosti i regulacije klime.
Najnovija znanstvena istraživanja pokazuju, međutim, da je u antropocenu, geološkoj epohi obilježenoj značajnim ljudskim utjecajem na prirodu, hidrološki sustav Zemlje doveden do točke pucanja. No s obzirom na to da su istraživanja o tome tek u povojima, znanstvenici još nisu sigurni kada će se točno taj trenutak dogoditi ni kakve će točno imati posljedice. Drugim riječima, još uvijek ne postoje sveobuhvatna istraživanja o utjecaju ljudi na promjene hidrološkog ciklusa, pa čak ni precizne metode mjerenja tih promjena ni spoznaje o tome kako točno hidrološki poremećaji u jednoj regiji mogu utjecati na poremećaje u drugim regijama Zemlje.
Ono što sasvim sigurno postoji brojne su indicije da su ljudske manipulacije tim sustavom u cilju zadovoljavanja kontinuirano rastućih potreba tako drastične da će, prema procjenama Ujedinjenih naroda, već 2025. godine dvije trećine čovječanstva živjeti u uvjetima "vodenog stresa", odnosno stanja nesigurne dostupnosti vode.
Istraživači Sveučilišta McGill navode da samo 37 posto svjetskih rijeka dužih od 1.000 kilometara danas ima slobodan tok cijelom svojom dužinom te da će do 2030. godine "prirodni hidrološki tok biti izmijenjen za 93 posto riječnog volumena"
Dovoljno je pogledati podatak da se za proizvodnju jedne obične majice kratkih rukava potroši gotovo 2.700 litara vode, a za proizvodnju jednog hamburgera 2.400 litara, koliko tjedno u svome domu potroši prosječna osoba koja živi u nekoj zapadnoj državi. Čak 70 posto ukupne potrošnje vode otpada na poljoprivredu, 20 posto na industriju, a ostatak se troši u kućanstvima, pri čemu se u posljednjih stotinu godina potražnja za vodom povećala šest puta. Projekcije upućuju i na to da će do 2050. godine potražnja za vodom u kategoriji industrije u dijelovima Azije i Afrike biti i do osam puta veća nego što je danas, a ona u kućanstvima tri puta.
Kako u analizi o "planetarnoj granici pitke vode" navodi američki portal za znanost o okolišu Mongabay, u ranijim znanstvenim istraživanja maksimalna godišnja količina vode koja se smije potrošiti iznosila je 4.000 kubičnih kilometara godišnje, što je donja granica čijim se prelaženjem riskira katastrofična kaskadna reakcija. U kasnijim istraživanjima, međutim, granica dozvoljene potrošnje spuštena je na 2.800 kubičnih kilometara, dok se stvarna godišnja potrošnja procjenjuje na oko 2.600, što sugerira da je čovječanstvo znatno bliže izlasku iz zone sigurnosti kada je riječ o eksploataciji pitke vode.
U naknadnim istraživanjima predloženo je i da se umjesto jedne postave dvije "planetarne granice vode" – plava, koja se odnosi na rijeke, jezera, podzemne vode i drugu "vidljivu" vodu, i zelena koja označava "nevidljivu" vodu, primjerice vlažnost tla i isparavanje, i koja je važna za različite biokemijske, ekološke i klimatske procese. Značaj zelene vode može se vidjeti na primjeru stakleničkih plinova koji zagrijavaju atmosferu i time dovode do povećanog isparavanja, pri čemu se i sama para ponaša kao moćan stakleničkih plin.
U studiji švedskog istraživačkog instituta Stockholm Resilience Center, objavljenoj u časopisu Nature prošle godine, autori su zaključili da je upravo granica zelene vode već sada prijeđena i da "modifikacije zelene vode sada uzrokuju rizike Zemljinim sistemima na stupnju koji još nije zabilježen u modernoj civilizaciji".
Opskrba pitkom vodom u pakistanskoj pokrajini Sind (Foto: Wikimedia Commons)
Od devet postojećih prirodnih procesa koji tvore "siguran prostor za čovječanstvo", navode autori, s destabilizacijom hidrološkog sustava broj onih koji su narušeni sada se popeo na ukupno šest, pri čemu su preostali integritet biosfere, klimatske promjene, biogeokemijski tokovi, izmjene sustava tla i zagađenje plastikom i drugim umjetnim supstancama.
Destabilizacija hidrološkog sustava najzornije se manifestira ekstremnim vremenskim događajima, kakvih je od 1970-tih godina zabilježeno više od 11 tisuća. Pritom su najdestruktivnije upravo one povezane s vodom – suše i poplave.
Koliko je stanje alarmantno stanovnici Evrope uvjerili su se prošlo ljeto, kada su istovremeno gotovo pa presušile neke od najdužih evropskih rijeka. Francuska Loire tada se na nekim mjestima mogla pregaziti, njemačka Rajna bila je preplitka za plovidbu, vodostaj talijanske rijeke Po bio je na jednoj desetini uobičajenog za to doba, a na dijelovima Dunava temperatura je dosezala i 26 stupnjeva zbog čega su ugibale ribe.
Sve to događalo se tijekom ljeta, kada se sušna razdoblja, iako ne tako ekstremna, i očekuju. No još je alarmantnije to što se rekordni manjak vode diljem Evrope bilježi i ove zime. Brojna jezera i kanali, primjerice oni u Veneciji, presušili su, a u Francuskoj su u periodu između 21. siječnja i 21. veljače zabilježena 32 uzastopna dana bez značajnijih padalina. U Pirenejima je zabilježena najniža ikada razina snijega za ovo dobra godine, u Alpama je snijega 60 posto manje nego obično, a rijeka Po ponovno ima 60 posto manji vodostaj nego što je to normalno za ovo doba godine.
Istraživanje britanskih i austrijskih stručnjaka objavljeno 2019. pokazalo je da bi smanjenje gubitaka izazvanih dotrajalom infrastrukturom u gradovima za jednu trećinu svakoga dana moglo opskrbljivati 800 milijuna ljudi dovoljnom količinom vode (150 litara)
U siječnju je Institut geodezije na Sveučilištu Graz objavio i da satelitske snimke pokazuju ekstremno niske zalihe podzemnih voda na kontinentu, što također nije normalno za Evropu zimi. Evropske zalihe podzemnih voda konstantno su niske još od 2018. godine i otada se nisu povećavale, naveli su istraživači iz instituta u Grazu.
Stručnjaci koji se bave hidrološkim sustavom Zemlje kao jedan od najvećih problema, a ujedno i najvećih ljudskih intervencija u tokove rijeka, navode izgradnju brana. Podizanje takozvanih velikih brana, odnosno onih u kojima je uskladišteno više od 100 milijuna kubičnih metara vode, svoj je vrhunac doživjela tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća. Takvih velikih brana ima oko 60 tisuća, a polovica ih je izgrađena u svrhu poljoprivrednih djelatnosti. U njima je pohranjena otprilike jedna šestina ukupnih riječnih tokova koji idu prema oceanima, a diljem svijeta izgrađeno je još i 16 milijuna malih brana.
U znanstvenom radu "Mapiranje svjetskih rijeka slobodnog toka" iz 2019. godine, istraživači kanadskog Sveučilišta McGill navode i da samo 37 posto svjetskih rijeka dužih od 1.000 kilometara danas ima slobodan tok cijelom svojom dužinom te da će do 2030. godine "prirodni hidrološki tok biti izmijenjen za 93 posto riječnog volumena".
Izgradnja brana dovodi do smanjenja populacija sisavaca, riba, ptica i ostalih životinja koje žive u slatkovodnim staništima, smanjenja plodnosti i erozije tla te onemogućavanja kretanja riječnih sedimenata bogatih hranjivim tvarima. Jedan od eklatantnijih primjera za posljednji problem onaj je rijeke Mekong u Vijetnamu, treće najveće riječne delte na svijetu uz koju živi oko 20 milijuna ljudi; predviđa se da će već do 2040. godine cirkulacija hranjivih sedimenata u delti Mekonga biti praktički nepostojeća.
U Evropi se pak nalazi oko 1,2 milijuna brana, zbog čega je skupina ekoloških organizacija okupljena u koaliciji Dam Removal Europe pokrenula kampanju za uklanjanje tih barijera koje prekidaju riječne tokove, a više se ne koriste u ekonomske svrhe. Tijekom 2021. godine koalicija je prijavila uklanjanje 239 takvih konstrukcija u 17 evropskih država, pri čemu najviše u Španjolskoj, Francuskoj i Norveškoj.
Uz brane, kao drugi najveći problem u budućem upravljanju vodnim resursima navodi se i predviđanje da će do 2050. godine oko 70 posto svjetske populacije živjeti u gradovima, u kojima opskrba vodom zahtijeva izrazite intervencije u prirodne tokove rijeka. Pritom se urbanizacija najvećim dijelom događa u zemljama u razvoju odnosno u gradovima u kojima dobar dio stanovništva već sada nema pristup vodi.
Koalicija Dam Removal Europe u 2021. prijavila je uklanjanje 239 brana u 17 evropskih država
Južnoafrički grad Cape Town jedan je od zornijih primjera problematike urbane opskrbe vodom, s obzirom na to da se radi o području koje godišnje ima tek 50-ak posto padalina u odnosu na globalni prosjek. U tom se gradu 2018. uslijed velike suše umalo dogodila potpuna nestašica vode jer su zalihe vode pale na oko 13 posto. Gradske vlasti nakon toga su pokrenule sveobuhvatan program čiji je cilj postizanje "vodne otpornosti" putem crpljenja podzemnih voda, desalinizacije morske vode i recikliranja otpadnih voda kako bi se one mogle koristiti u poljoprivredi i drugim djelatnostima.
Jedan od značajnih primjera restauracije riječnog toka je i onaj pete najveće američke rijeke Colorado, čiji su nekoć bujni ekosustavi gotovo potpuno uništeni stoljećima izgradnje brana, kanala, rezervoara, plinovoda i raznih drugih konstrukcija koje su u potpunosti izmijenile njezin tok. Skupina ekoloških organizacija i lokalnih zajednica, ali i državne agencije, pokrenule su niz aktivnosti kojima je cilj obnoviti autohtonu vegetaciju i ponovno preusmjeriti vodu u njezine prirode tokove, što je prethodno zahtijevalo potpisivanje bilateralnog sporazuma između SAD-a i Meksika, kao i otkupljivanje prava na eksploataciju vode od privatnih vlasnika.
Uz brane i porast urbane populacije, jedan od najvećih problema održivog upravljanja vodnim resursima su i dotrajale infrastrukture u gradovima, zbog čega se svakoga dana izgubi oko 346 milijuna kubičnih metara vode. Istraživanje britanskih i austrijskih stručnjaka objavljeno 2019. u stručnom časopisu The Water Supply pokazalo je i da bi smanjenje ovih gubitaka za jednu trećinu svakoga dana dovoljnom količinom vode (150 litara) moglo opskrbljivati 800 milijuna ljudi.
Uz uklanjanje brana, ulaganje u infrastrukturu i druge aktivnosti koje se odvijaju na lokalnoj i nacionalnoj razini, Ujedinjeni narodi ovaj će problem na međunarodnoj razini pokušati adresirati organiziranjem Konferencije o vodi, koja će se održati u sjedištu UN-a u New Yorku kasnije ovog mjeseca. Cilj je konferencije postići dogovor da članice do 2030. godine obnove 300 tisuća kilometara rijeka i 350 milijuna hektara kopnenih voda i time pokrenu "najznačajniji poduhvat obnove resursa pitke vode u ljudskoj povijesti".
Krajem prošle godine u okviru UN-a dogovoreno je da će članice do 2030. godine najmanje 30 posto Zemljine površine staviti pod zaštitu, pri čemu znanstvenici tvrde da je potrebno zaštititi najmanje 50 posto morske i vodene površine planeta kako bi se time osigurali opstanak i funkcija resursa pitke vode.
