Od početka 20. stoljeća obitelj Kruh-Vuk iz Ivanić Grada kroz generacije prenosi zanatsku

strast, specijalizirajući se u izradi opanaka i kožnih proizvoda. Kroz duboko ukorijenjenu obiteljsku tradiciju, njihov obrt Kruh-Vuk d.o.o. postao je sinonim za izvanrednu kvalitetu i neizmjernu predanost toj vještini. Uspješan obrt, koji je svoja vrata otvorio prije gotovo stotinu godina, danas vode Igor Kruh-Vuk i njegova kći Milica. Osim što su nasljednici obiteljske tradicije, njih dvoje su i čuvari znanja koja se prenose s koljena na koljeno. Kroz posvećenost proizvodnji opanaka, oni nastavljaju stvarati proizvode po narudžbi za kulturno-umjetnička društva kako u zemlji, tako i u inozemstvu, a njihova ponuda nije ograničena samo na tu obuću. Iz njihove radionice izlaze i drugi tradicionalni kožni proizvodi namijenjeni kombiniranju s narodnim nošnjama, kao što su čizme i remenje.

Kako je točno započela dugogodišnja obiteljska tradicija, Igor i Milica ni sami nisu sigurni, ali srećom su očuvali pisane dokumente od kojih je najstariji iz 1932. godine. On dokazuje da je obrt vodio Igorov pradjed, Vjekoslav Kruh-Vuk iz obližnjeg Osekova.

- Tada su opanci još bili svakodnevna obuća pa je posao opančara bio uobičajeno zanimanje, tako da mislim da je moj čukundeda započeo posao niti ne sluteći da započinje obiteljsku tradiciju koja je sada doživjela petu generaciju – kaže nam 23-godišnja Milica.

Opanak, koji ima svoje korijene u davnoj prapovijesti, štiti stopala od nepovoljnih vremenskih uvjeta i neugodnih podloga, a njegova upotreba proširila se na razne dijelove Balkana te Slovačke i djelomično Rusije. U našim krajevima opanci su bili svakodnevna obuća sve do Drugog svjetskog rata, a danas se čuvaju za posebne prigode.

Tijekom stalnih promjena mode i čestih fluktuacija tržišta, teško je ostati autentičan, posebice kada je riječ o malom obrtu. No generacije obitelji Kruh-Vuk uspjele su se prilagoditi i opstati.

- Opanci su do 1950. bili smatrani svakodnevnom obućom, tek nakon toga se počinju koristiti više-manje samo u kulturno-umjetničkim društvima. Tada su nam voditelji KUD-ova počeli donositi primjerke obuće iz njihovih krajeva, pa smo je tako, kao što uostalom radimo i dana, počeli izrađivali po dobivenim uzorcima. Pomažu nam i slike te usmene predaje starijih ljudi – objašnjava Igor.

Otac i kći posvećeni proizvodnji

Raznolikost oblika opanaka dolazi do izražaja kroz različite modele koji su se razvili u različitim dijelovima Hrvatske. Špagari, remenaši (kaišari), petaši, saraši – svako selo posjeduje svoju varijaciju s jedinstvenim detaljima i ukrasima. Dok opanak postupno ustupa mjesto drugim vrstama obuće, raste njegova bogata povijesna i kulturna vrijednost. Koncem 19. i početkom 20. stoljeća, urbanizacija je donijela nove trendove u vidu raznih cipela koje su evoluirale od jednostavnih kopija za lijevu i desnu nogu do elegantnih i ukrašenih komada.

Iako Igor i Milica ne surađuju s predstavnicima modne industrije, može se reći da su ipak njenim dijelom jer u pojedinim dijelovima proizvodnje kombiniraju tradicionalne metode izrade s aktualnijim zahtjevima tržišta obuće. Izrada proizvoda po narudžbi zahtijeva prilagođavanje, kako KUD-ovima tako i običnim ljudima.

- Nemamo baš neku suradnju s modnim dizajnerima, ali pojedini modeli naših cipela mogu se nositi kao svakodnevna obuća. Svakako se nadamo da ćemo u budućnosti imati više prilika za razvoj novih modela modne obuće i tako širiti naš posao – govori Milica.

- Strojeve koje kupujemo prilagođavamo našem načinu proizvodnje kako bismo ubrzali proces izrade i uspjeli završiti posao do roka. Svakako je potrebna fleksibilnost i puno rada, ali prilagodbom novijih strojeva i tehnologija uspijevamo zadovoljiti zahtjeve naših kupaca – dodaje Igor.

Zanimljivo je promatrati kako se tradicionalne metode izrade kožnih proizvoda prenose s generacije na generaciju u jednoj obitelji. Njeni pripadnici započeli su učiti vještinu u različitim životnim razdobljima, a Milica je prva koja je zanat započela učiti već u srednjoj školi. Završila je Srednju strukovnu školu u Varaždinu, smjer modelar obuće i kožne galanterije. Uvijek se kreće od nekih jednostavnijih radnji, a kroz godine vježbe se, korak po korak, savlada poznavanje kompletne proizvodnje opanaka.

- Ima puno vrsta opanaka pa se i sama izrada razlikuje od modela do modela, a najjednostavnije ih je dijeliti na pletene i šivane. Za obje vrste opanaka i dalje koristimo isključivo ručni rad osim za pojedine kapice koje zahtijevaju šivaću mašinu. Sve započinje krojenjem dijelova, potom se đon moči u vodi kako bi omekšao jer je onaj suh pretvrd za rad. Ovisno o vrsti opanka, na đon se ili provlače razne trake od kože, ili nekog drugog materijala ili se našiva kapica pomoću kožnih trakica. Onda je preostalo samo sušenje cipele, a posljednji korak je lijepljenje peta. Kao i sve ostale naše cipele, i opanke radimo od prave kože. Za napraviti jedan par potrebno je četiri sata rada – objašnjava nam Milica Kruh-Vuk.

Opanke Kruh-Vuk danas većinom naručuju KUD-ovi (Foto: Vid Redža)

Za osiguranje visoke kvalitete, kako opanaka, tako i drugih proizvoda poput remenja, potrebni su odgovarajući materijali i suradnja s dobavljačima, ali i poznavanje upravljanja strojevima koji su neizostavan dio procesa izrade.

- Imamo svoje dobavljače kože i repromaterijala koji znaju koje vrste materijala su nama potrebne. Strojevi koje nabavljamo prilagodimo našim potrebama proizvodnje, ali za pojedine operacije nije moguće prilagoditi niti izraditi stroj pa će se one uvijek raditi ručno kako se ne bi narušila kvaliteta naših proizvoda – tumači Igor.

Igor i Milica poslovanje su proširili i u inozemstvu, pa proizvode opanke za KUD-ove iz dijaspore. Njihove želje uglavnom odgovaraju standardnim modelima obrta Kruh-Vuk. U ostvarivanju kontakata uvelike su im pomogli internet i društvene mreže, ali i dalje su najvažnije preporuke putem kojih do njih dolazi najveći broj kupaca.

Gotovo sto godina nakon prvog pisanog traga o postojanju obrta, Igor i Milica nastavljaju sa svojim predanim radom kako bi osigurali da zanatska vještina izrade opanaka ne izblijedi, već procvjeta i dalje se prenosi s ponosom na buduće generacije. Planiraju nastaviti dalje prilagođavanjem novih tehnologija njihovom načinu proizvodnje, korištenjem interneta za pronalazak novih kupaca, a možda i širenjem proizvodnje na neke modne modele.

Iako je Milica u početku odabrala smjer srednje škole jer nije imala bolji plan te je planirala promijeniti usmjerenje, već je na kraju prve školske godine znala da će se ovime baviti dokle god može.

- Tamo sam upoznala osnove cijelog procesa, od dizajna do same prodaje proizvoda. Najdraži dio onda, a i sada je taj osjećaj gotovog proizvoda u rukama, znajući koliko truda zapravo ide u izradu takvog predmeta, a jednako je divno i vidjeti zadovoljstvo na licima ljudi kada hvale proizvode koje izrađujemo. Mogu reći da sam ušla u ovaj biznis zbog obitelji i dobre prilike, ali ostajem u struci zato što sa zadovoljstvom idem na posao svako jutro - zaključuje Milica.