Dva značajna momenta u domaćoj medicinskoj znanosti i praksi dogodila su se proteklih dana, u odvojenim krugovima, no sa zajedničkim efektom na javni život. Prvi je bila vijest – i činjenica – da je Hrvatska lani dosegnula rekordno nisku procijepljenost za glavne zarazne bolesti, uzimajući u obzir suvremeno doba. Zbog toga ljudima ovdje ubuduće prijete ozbiljne epidemije, možda i gore od one aktualne s ospicama u Srbiji. Uostalom, taman dok završavamo ovaj broj Novosti objavljen je podatak o smrti dvoje ljudi od gripe u Hrvatskoj, a čiji intenzitet još raste. Prema postotku cijepljenih na virus influence, ova zemlja nalazi se negdje na europskom začelju, s jedva oko deset posto uključenih u takvu zaštitu.
Najmanja odgovornost za sve nižu procijepljenost je na roditeljima. Između struke i roditelja postoji velika asimetrija znanja, a iz toga proizlazi i odgovornost struke, upozorava Karmen Lončarek
Drugi indikativni i važni događaj bila je kratka javna polemika između dvojice svjetski priznatih znanstvenika Ivana Đikića i Igora Štagljara. Jedan radi u Njemačkoj, drugi u Kanadi, dok se njihove riječi često prenose u Hrvatskoj i doživljavaju kao medicinsko-mikrobiološki pravorijek u dotičnom području. A sad su se Đikić i Štagljar, nekadašnji bliski suradnici, uzeli sporiti oko postojanja izvjesnog novog i epohalnog lijeka za rak. Oko nečeg, dakle, što baš i ne bi trebao biti predmet sukoba, jer taj i ma koji drugi lijek je ili patentiran i etabliran, ili ga nema. Ipak, umjesto pojašnjenja, posredstvom medija u ovom slučaju došli smo od diskusije do pravog malog znanstveno-estradnog spektakla.
Ta dva primjera tematiziranja farmakoloških i, dijelom, javnozdravstveno-političkih pitanja, odvila su se na krajnjim dijelovima društvenog spektra. Jedan u samoj bazi, među korisnicima usluga sustava, i drugi u posvećenoj sferi elitnih stručnjaka. Nakratko ćemo ih proanalizirati da bismo ustvrdili što ih svejedno povezuje i zašto je u biti riječ o simptomima u kojima se odražava složenija slika ovdašnje javne realnosti.
Aktivni otpor prema cijepljenju raste u Hrvatskoj već godinama, i usprkos prvotnom dojmu o pukom posrtanju njegovih aktera u drastičnu zatucanost, problem je kudikamo širi i dublji. Teško je, i bilo bi neprecizno, smjestiti ga isključivo u prostor ogleda egzaktnih prednosti i nedostataka samog cijepljenja. Nije tajna da cjepiva nose određene nuspojave i rizike; pitanje nad kojim se danas lome injekcije svakako jest ono konačne bilance između uloženog i dobivenog. Ali, upadljivo nepovjerenje velikog broja ljudi prema standardnim stajalištima znanosti o tome nije prvenstveno rezultat nekakvog boljeg uvida u negativne posljedice cijepljenja, niti u njihov rast u novije doba. Prije će biti da je u međuvremenu došlo do svojevrsnog odnarođivanja javnog zdravstvenog sustava, o čemu je kazano razmjerno mnogo. I, zbog takve otuđenosti, društvo se u velikoj mjeri počelo razlagati i okretati partikularnim te zamjenskim rješenjima.
Za sistemsko-insajdersko svjedočenje o tome obratili smo se ovom prigodom profesorici Karmen Lončarek s riječkog Medicinskog fakulteta, pročelnici Zavoda za palijativnu medicinu Kliničko-bolničkog centra Rijeka. Ona je jesenas u Novostima izjavila da bi liječnička komora morala oduzimati radne dozvole njezinim kolegama koji se javno protive cijepljenju. Sad također usmjerava kritiku na struku, sugerirajući da se poslužimo internetskom tražilicom.
Nedavno prikazivanje dijaloga dva hrvatska znanstvenika je još jedan od primjera načina na koji mediji zagađuju javni prostor i umanjuju doprinos znanstvene zajednice, smatra Dagmar Radin
- Ako upišete ‘cijepljenje’, prvi pogodak je portal Cijepljenje.info. Na prvoj stranici stoji slika lijepe bebe i natpis ‘Građanska inicijativa Cijepljenje – pravo izbora’. Time se roditeljima poručuje, otprilike: ‘Ako želite zdravu bebu, nemojte izabrati cijepljenje’ – kaže ona.
- Pokušate li pronaći neki službeni izvor o cijepljenju, a to su stranice HZJZ-a i Ministarstva zdravstva, negdje na trećoj ili četvrtoj razini podstranica pronaći ćete nešto malo o djelatnostima Odjela za cijepljenje HZJZ-a, a na stranicama Ministarstva par redaka o cijepljenju protiv gripe. Time se roditeljima poručuje otprilike ovo: ‘Informirajte se negdje drugdje’ – nastavlja Lončarek.
I roditelji čine upravo to, kao što uočava naša sugovornica: informiraju se na stranicama protivnika cijepljenja.
- To jest, nadležne institucije i protivnici cijepljenja šalju roditeljima konzistentnu poruku gdje da potraže informacije. Razlika je samo u tome što prvi to čine manjkom informacija, a potonji pak suviškom. Najmanja odgovornost za sve nižu procijepljenost je na roditeljima koji svojoj djeci samo žele najbolje. Naime, između struke i roditelja postoji velika asimetrija znanja, a iz toga proizlazi i odgovornost struke. Struka zna i uzroke necijepljenja i načine rješavanja. O tome na portalima evropskih (ECDC) i američkih javnozdravstvenih institucija (CDC) postoje stotine stranica za laike i stručnjake. Jedina časna iznimka kod nas je dubrovački Zavod za javno zdravstvo koji je na glavnu stranicu svog portala stavio veliki naslov ‘Zaštitimo našu djecu’ sa slikom vesele bebe koja prima cjepivo i s linkovima na odlične brošure za roditelje koji se boje cijepljenja. Tako se to radi - zaključuje Karmen Lončarek.
Bez sumnje, matična struja medicinske branše oportunistički se priklonila dominantnom političkom trendu općeg konzervativizma i antimodernosti. U kombinaciji sa skepsom prema ozloglašenoj farmaceutskoj industriji i s razdemokratiziranjem zdravstvenog sustava, preplašeni ljudi reagiraju negacijom naoko neupitnih dostignuća medicine. Oficijelna znanost i javni servis zaista su im okrenuli leđa, iznevjerili ih, ostavili ih na cjedilu, i to onome s najgušćom filtracijom. Dok javni sustav među ostalim gubi i na edukacijskoj kapacitiranosti, a mediji – u očajničkoj potrazi za čitateljima pod svaku cijenu - sve češće temu obrađuju senzacionalistički, na vrata već kuca prijetnja epidemijama. Pa, nije čudo što narod više ne vjeruje nikome, ako sve u javnom prostoru ukazuje da se ni jedni Štagljar i Đikić ne mogu usuglasiti oko elementarnih podataka u fahu.
- Nedavno medijsko prikazivanje dijaloga dva hrvatska znanstvenika iz dijaspore je još jedan od primjera načina na koji mediji zagađuju javni medijski prostor i time umanjuju doprinos i ugled dotičnih znanstvenika, a i hrvatske znanstvene zajednice uopće - rekla nam je o tome profesorica Dagmar Radin s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, istraživačica zdravstvenih sustava i politika.
- Smatram da je korištenje medijskog prostora prilika svakog znanstvenika da svoje znanje i otkrića približi široj javnosti te da ih u tom procesu informira i educira o određenoj temi. Mediji u tome imaju krucijalnu ulogu da te poruke, koje bi trebale biti konstruktivne, prenesu na način da ponukaju javnost da se dalje informiraju o temama koje su bitne toliko za njih koliko i za cijelo društvo. U takvoj medijskoj priči, fokus je na znanstvenom i društvenom, odnosno javnom doprinosu, ne na pokušajima da se uvede konflikt u međuljudskim odnosima i time svede profesionalne odnose na TV sapunicu - smatra Dagmar Radin.
- Nažalost, u hrvatskoj se medijski prostor često koristi za osobne obračune, bili oni stvarni ili ih mediji na taj način predstavljali kako bi stvorili senzaciju tamo gdje je nema, i time povećali čitanost, tj. dobit. Konkretno, u slučaju dvojice znanstvenika, način na koji su izneseni detalji ‘sukoba’ – koji, po mom viđenju, i nije sukob nego dijalog - svode životni rad tih ljudi na nekakvu utrku u medijskom prostoru. U takvoj priči svi su gubitnici: oni koji su subjekti priče, mediji koji su se okoristili bez stvaranja dodatne vrijednosti i čitatelji koji su potrošači takvih vijesti – dodaje ona.
Konačni rezultat je takoreći nerješiva zbunjenost javnosti, ali i navodna pat-pozicija generalno, koju izaziva apriorna sakraliziranost individualne tzv. izvrsnosti. Ta uzvišena odlika, na liberaliziranom znanstvenom tržištu, tobože osigurava apsolutnu i neprijepornu preciznost i nedvosmislenost u konkretnim ishodima. No problem nastaje kad jedan znanstvenik s najvišim legitimacijama iznese svoju tvrdnju, a drugi ga poklopi kontratezom. Iako je to u znanosti sasvim uobičajeno, hrvatska javnost je mogla samo ostati zblenuta, jer se znanost u međuvremenu ovdje institucionalno urušila. Objektivno, nema preostalih autoriteta koji bi uvjerljivo arbitrirali u ime zainteresirane opće javnosti.
Zvučat će možda previše pojednostavljeno, ali najgore je što upravo tako funkcionira u stvarnosti: ako se Đikić i Štagljar ne mogu dogovoriti postoji li taj žuđeni čudotvorni lijek za rak, i ako je njihov spor toliko nerazrješiv, onda je uistinu bolje da ne vjerujemo ni u klasične znanstvene teze o cijepljenju. Ionako jedinstveni stav o tome neće zauzeti nijedna od institucija koje predstavljaju stupove društva u ovom kontekstu. Samo za primjer, podsjetimo se da Medicinski fakultet u Zagrebu vode i ljudi koji podržavaju nadriučenjakinju Judith Reisman, dok nas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti stalno iznova uvjerava u svoju bijedu.
Subjekte koji su značili najvišu znanstvenu realizaciju u ovom polju, Plivu i Imunološki zavod, otpravili smo već na groblje slobodnog tržišta, nakon kratke i teške bolesti. Naslijeđe legendarnog Andrije Štampara, javno zdravstvo u cjelini, odbačeno je i kompromitirano u krucijalnim segmentima sustava, i u strateškim njegovim pozicijama. Javni servis premrežen je privatnim interesima i utjecajima, s protagonistima koji parazitiraju na općedruštvenim resursima.
U takvim okolnostima, ne iznenađuje prevlast konzervativnih te neznanstvenih pokreta koji danas u Hrvatskoj vladaju čitavim spektrom pitanja - i odgovora – o spolu, rodu, seksu, rađanju, odgoju, braku i sl. Veliki uspjeh svih tih natražnjaka jest postizanje enormnog pritiska na ostvarenje programa zdravstvenog i spolnog odgoja u osnovnim i srednjim školama. Krug se zatvara upravo na idealiziranoj ekspertnoj razini: antivax pokret, kako se naziva inicijativa kontra cijepljenja, uzima maha i među liječnicima, pa kako bi mu onda mogli odoljeti sluđeni laici kojima se iz alternativnih centara moći poručuje da će biti krivi za vjerojatnu autoimunu bolest svoje djece kao efekta vakcinacije nametnute po industriji lijekova.
Izručeni smo nevidljivoj i ne baš kirurški preciznoj ruci tržišta, da tamo u dramatičnoj neizvjesnosti potražimo svoju sreću. A obični ljudi nisu kulturni papci, kao što lijepo reče slavni britanski sociolog Stuart Hall, i očito slute što znači marketing. Pa i u znanosti, jer je i ona na tržištu, zbog čega diskusija Štagljar-Đikić, prelomljena kroz prizmu hrvatske medijske zbilje, lako može navesti na zaključak da je znanstvena istina u krajnjoj liniji neutvrdiva i da više ovisi o budžetima institucija koje stoje iza njih, nego o neposrednom stanju epruveta i retorti. Ali, nema cjepiva za takvu političku boljku, ukoliko prethodno već jednom ne obratimo pažnju i na zgaženu društveno-emancipatorsku baštinu.
