Mreža ReCommons Europe sačinila je "Manifest", u dva komplementarna teksta, o čemu smo u Novostima već izvijestili. Taj je tekst promovirao Komitet za aboliciju nelegitimnog duga (CADTM), a preveden je na nekoliko jezika. Za vrijeme zagrebačkog Subversive Film Festivala u decembru predstavljen je i u okviru dva zoom-panela. Naša sugovornica Catherine Samary marksistička je ekonomistkinja i alterglobalistkinja te sudionica prvog panela uključena u mrežu ReCommons Europe. Razgovarali smo o njezinom viđenju strateških debata na evropskoj radikalnoj ljevici u novom kontekstu koji je proizvela pandemija.

Da li višedimenzionalna kriza izazvana Covidom-19 znači kako je "Manifest za novi narodni internacionalizam u Europi" napisan 2019. već zastario, kao što je na panelu rekao Costas Lapavitsas?

I da i ne, ali da pojasnim. Ne, u smislu što se Covid-19 nije pojavio na nekom čistom kapitalističkom nebu. Ne radi se o jednostavnom katalizatoru "klasične" krize. No on pojačava višedimenzionalnu krizu "strukturnim" dimenzijama, posebno što se tiče konstrukcije Evrope. Neki strateški odgovori prizvani u dva teksta "Manifesta" ostaju esencijalnima i moraju biti uvršteni u novi kontekst – od otpisa "nelegitimnih" dugova do zahtjeva za socijalizacijom banaka i podređivanja monetarnih, financijskih i trgovinskih odnosa zaštiti koja prvenstveno podrazumijeva egalitarna prava, a protiv je svih nejednakih odnosa koji su karakteristični za EU administriranje na unutrašnjem i vanjskom nivou. Bilo kako bilo, a u vezi s tim kontinuitetima, također bih naglasila ustrajavanje, prije i poslije Covida, na debatama i strateškim razlikama koje nisu prevladane unutar radikalne ljevice i ReCommonsa.

 

Strategija Lexita

 

A koji je pozitivan odgovor na "zastarijevanje"?

Covid i njegov globalizirani socioekonomski šok zahtijeva ažuriranje prijašnjih analiza i orijentacija! Ali u kojem smislu? U septembru, 22. i 23., sudjelovala sam na evropskom sastanku "Poduzmimo akciju – internacionalne alternative EU politikama (u vrijeme koronavirusa)", koji je organizirao CADTM, prezentirajući internacionalni dio "Manifesta" ReCommons Europe aktivistima s "periferije" EU-a, uz podršku udruženja Građani za financijsku pravdu i Konfederalne grupe evropske ujedinjene ljevice / Nordijska zelena ljevica (GUE/NGL). Taj skup već je u praksi izrazio potrebu da se ode dalje od inicijalnih ograničenja "Manifesta", želi li evropski think-tank izbjeći neuspjehe, kao što je bio onaj Sirize. U novom kontekstu bilo je pitanje uračunavanja zdravstvenog "šoka" velike brutalnosti, koji je istovremeno bio i globalan i vrlo nejednak, da bismo zahtijevali politiku solidarnosti i dekolonizacije, koja dovodi u pitanje logiku tržišta, profita i konkurencije. Svrha sastanka bila je nadići rascjepkanost i disperziju kampanja provođenih tu i tamo – kako u Rumunjskoj, tako i u Španjolskoj, Belgiji i Francuskoj... – u obranu "zajedničkih dobara", a protiv komercijalizacije zdravlja u suočenju s Covidom-19 i jedne globalizirane krize bez presedana. Za vrijeme sastanka drugovi antikapitalisti iz Španjolske prezentirali su također svoj prijedlog kampanje za "evropski kovid-porez", istaknuvši problematiku kontrole oporezivanja i evropskih fondova. Ideja je bila da se ne dopusti rasplet kakav je uslijedio nakon krize 2008/9. i "dužničke krize" koju su eksploatirale institucije EU-a kako bi nametnule nove te stoga i antidemokratske napade, posebno na grčki narod.

Covid-19 nije jednostavni katalizator "klasične" krize. On pojačava višedimenzionalnu krizu "strukturnim" dimenzijama, posebno što se tiče konstrukcije Evrope

Postavlja se pitanje koje se tiče svih naroda: tko će platiti krizu i kako će "pomoć" i fiskalni resursi biti raspoređeni i upotrijebljeni na evropskom i nacionalnim nivoima?

Da, tko će odlučivati? Susret je ocrtao glavne linije odgovora, zasnovane na mobilizacijama koje zahtijevaju društvenu i ekološku pravdu, ukorijenjene u lokalne i nacionalne nivoe, ali u zahtjevima za utjecajem na evropskoj razini, kroz organske veze iskovane u predloženim kampanjama. Na zagrebačkom panelu Nathan Legrand u ime mreže ReCommons Europe izvijestio je o tom susretu, usred epidemije Covida-19. Ja sam sa svoje strane otvoreno poduprla Costasa Lapavitsasa u konstatiranju činjenice da se radi o novom kontekstu u kojem je pandemija nametnula "novu fazu" mreži koja je koncipirala "Manifest". Pa i više od toga, za cijelu evropsku radikalnu ljevicu.

Ali koje će lekcije i kakav odaziv evropska ljevica povući iz tog novog konteksta?

Lapavitsas je ispravno ukazao na spektakularno, iako ponešto provizorno, podupiranje budžetskog Pakta o stabilnosti, koje je donedavno smatrano nemogućim. On je inzistirao na odlučujućoj ulozi država, koje moramo subjektivirati kao pluralizam izbora i kontrole. No to se također može adresirati i na činjenicu da su nacionalne proračunske politike, koje su postale ekspanzivnima, zasnovane na neograničenoj "nekonvencionalnoj" politici Evropske centrale banke (ECB), koja otkupljuje osiguranja zaduženih država. I više od toga, nova proturječja potakla su nove i šire debate o statusu i ulozi centralnih banaka, a posebno ECB-a. Ali mnogo toga ovisi također i o arhitekturi i kriterijima nacionalnih i evropskih ("zajedničkih") politika, prvenstveno što se tiče zdravlja, posebno cjepiva, istraživanja i javnih servisa. Sve to zato stvara nova proturječja unutar EU-a, o tome kako će se postaviti prioriteti da se osiguraju bazične potrebe koje je donijela kriza, a sada su dovedene u pitanje. Dakle, moj odgovor je: da, postoji novi kontekst. No hoće li on ojačati, s lijeve točke gledišta, poopćenu strategiju tzv. lijevog izlaza ili Lexita, kao što to zagovara dio britanske ljevice? Ja se s time ne slažem, a što sam i argumentirala u vrijeme glasanja o Brexitu.

Možete li podrobnije ilustrirati te diskusije?

Prvo ću reći ono što bi trebalo biti samorazumljivo: zajednička marksistička i antikapitalistička uvjerenja, kao i dogovor da radikalno kritiziramo dominantne EU ugovore i politike, nisu dovoljni da nas opskrbe općom aktualnom analizom velikih transformacija kapitalističke prošlosti i sadašnjeg svjetskog sistema, niti nam daju znanje kako se boriti u njemu i protiv njega. To je globalno, a ne samo evropsko političko pitanje za svu antiglobalističku ljevicu, što pretpostavlja demokratski i pluralistički okvir za debatu. Evropska ljevica ima posebnu potrebu da se vrati – s pogledom na stanovništvo koje se to izravno tiče – na mračni raspad 1989/1991.

Na zagrebačkom panelu naglasila sam dvije dimenzije koje su diskutirane u analizama evropske radikalne ljevice, značajno baš sa Lapavitsasom: s jedne strane i kroz njemačko ujedinjenje, ova zemlja je zadobila vodeću ulogu, od Evropske ekonomske zajednice (EEC) do današnje EU. Mišljenja sam da je ipak krivo prezentirati EU kao "njemačku". Prvo, tu je dominantna franko-njemačka "dvojnost", koja se protivi konceptu "njemačke Evrope". Treba samo ukazati na velike sukobe koji su nastali između nekonvencionalne politike ECB-a i "ordoliberalnog" njemačkog ustava i njegovih njemačkih branitelja. Štoviše, politika koju provode njemački i francuski lideri izražava transnacionalne klasne interese. Isto tako je za ljevicu važno da uvaži ono što je Agnès Gagyi, koja je sudjelovala na zagrebačkom forumu, briljantno analizirala na mađarskom primjeru. A to je postojanje dvije dominantne transnacionalne struje, jedne "liberalno-globalističke", koja instrumentalizira feminističke i antirasističke udjele. I druge, liberalno ksenofobično-nacionalističke, koja traži čvrsto tlo u radničkoj klasi. Obje te struje egzistiraju u dominantnim zemljama centra i na poluperiferiji. Na zagrebačkom forumu Lapavitsas je tvrdio da je jedan od razloga strateške slabosti ljevice to što je izgubila čvrsto tlo u radničkoj klasi, a u korist feminističkih i antirasističkih pristupa. Ne slažem se s tim binarnim pseudoizborom. Za ljevicu je jednako važno da prevlada "radničke" pristupe koji su slijepi na rasističke i seksističke ili homofobne dimenzije, kao i da prevlada antirasističke ili feminističke pristupe koji zamračuju klasne nejednakosti.

 

Evropska ljevica ima posebnu potrebu da se vrati – s pogledom na stanovništvo koje se to izravno tiče – na mračni raspad 1989/1991.

Ekološka i društvena pravda

 

A što je vaš drugi naglasak?

On podvlači nešto što dijelim s recentnim pristupima, koje je razvio Samir Amin. Sintetički govoreći, postoji ugnjeteni Jug u dominantnom Sjeveru i dominantni Sjever na dominiranom Jugu. Drugim riječima, potrebno je kombinirati analizu nejednakih odnosa između nacija s konkretnom analizom toga kako su subjektivizirane radne i rasizirane klase, muškarci, žene, stari i mladi, do destrukcije onih prava koja su u prošlosti već bila dosegnuta. I to najprije u 1980-ima i 1990-ima u srcu dominantnih zemalja. To je važno za moguća transnacionalna savezništva.

Nisu sve bivše socijalističke zemlje proživjele isti scenarij uklapanja u kapitalističku globalizaciju. A specifična uloga Kine i Putinove Rusije morala bi također biti dio nužne debate na ljevici?

Mreža ReCommons Europe bila je samo početak nužno pluralističkog evropskog okvira. Ona je daleko od dovoljne. Dozvolila je da izrazimo neke parcijalne razlike, koje su eksplicirane u "Manifestu". Npr. prisutne su dvije logike kako se oduprijeti sistemu eura. Iako izlazak nije isključen, ovisno o kontekstu, i treba biti dijelom scenarija i taktika o kojima se raspravlja, opća osnova je radikalna kritičnost spram sistema eura, koja uključuje status ECB-a i borbu za drugačiji monetarni sistem. Recimo tako da se euro koristi kao opća, ali ne i jedina valuta te kontrolom cirkulacije kapitala. Jedna od varijanti koje su predložene jest da se ustanove "nacionalne fiskalne valute", analogno "trezorskom okrugu" koji je uveden u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata i predlagan za vrijeme grčke krize. Svrha je da se reduciraju ovisnosti o evropskoj i globalnoj trgovini, kao što to neke lokalne valute čine, ali s mogućnošću da država bude kreator monetarne politike, s pokrićem u oporezivanju. Ta nacionalna "fiskalna valuta" mogla bi se mijenjati u eure, imajući na umu prioritet mreža nacionalne solidarnosti u zanatima, poljoprivredi i javnim servisima, bitnim za preživljavanje. To bi pomoglo da se odupremo diktatu ECB-a, bez izlaska iz EU-a i bez odustajanja od denunciranja nepravedne i nedemokratske politike i institucija. Istovremeno, lijevo orijentirane narodne koalicije, poput Sirize, pozvale bi se na narode Evrope i borile za drugačiji evropski sistem, pokušavajući dovesti u krizu postojeću EU i tražeći novi konstitucionalni demokratski proces. Te zajedničke prijedloge i bitke mogla bi voditi evropska ljevica, uključujući i Sirizu, ako bi postojala.

Spomenuli ste na panelu i zadnje, zaključno poglavlje "Manifesta". Što ono sadrži, a bitno je i za naš zaključak?

Ondje su predstavljene strategije borbe, artikulirane na različitim teritorijalnim nivoima otpora, od lokalnog i nacionalnog do evropskog i internacionalnog. Neki od potpisnika "Manifesta" mišljenja su kako je evropski nivo onaj kapitala, a ne radnika, pa je teško organizirati borbe na tom nivou. Za druge, uključujući i mene, nužno je dotaknuti se životne potrebe da se izgradi jedna "kontrahegemonija" protiv svih isprepletenih odnosa opresije, na svim nivoima na kojima se kapitalistički sistem uspostavlja u dominantne klase koje ugnjetavaju muškarce i žene koji rade u uslugama, tvornicama, na poljima ili od kuće, a s poštivanjem za prirodu i širenje socijalnih prava. "Princip supsidijarnosti" znači organiziranje kontrole izbora na "najefikasnijoj" skali da bi se zadovoljile potrebe, a po prosudbi naroda kojeg se to tiče. Lokalni i nacionalni nivoi su bitni za neke stvari, ali za neke druge nisu. A sigurno nisu za prekidanje logike tržišnog natjecanja i osiguranje ekološke i društvene pravde. "Kontinentalni nivo" posreduje oboje, preispitivanje globalnih pitanja i konsolidiranje nacionalnih borbi.