Otkako je 2012., pod vodstvom agilnog publicista i analitičara prostora Saše Šimprage, pokrenut projekt Virtualni muzej Dotrščina, svake se godine povodom Svjetskog dana mira na dotrščinskom tlu, mjestu najmasovnijeg zločina u novijoj povijesti Zagreba, gdje je živote tijekom rata izgubilo nekoliko tisuća žrtava ustaškog režima, organiziraju privremene memorijalne umjetničke intervencije. Odabrani putem javnog poziva na temelju odluka tročlanog žirija, dosad realizirani umjetnički radovi nose potpise domaćih autorica i autora, među kojima su i Davor Sanvincenti, Slaven Tolj, Daniel Kovač i Sandra Sterle, a tom se nizu ove godine prvi put pridružio i jedan strani autor, kosovski umjetnik Driton Selmani. Priroda tih umjetničkih intervencija, definirana relativno skromnim budžetom i karakterom samog mjesta, s jedne je strane efemerna i svedena na privremenu, ali snažnu gestu. S druge strane, radovi na različite načine ulaze u dijalog s historijom, sjećanjem i trajanjem, ukazujući diskretnim i minimalnim sredstvima na univerzalne vrijednosti koje izviru iz povijesti samoga mjesta. Prije svega komemorativni u svojoj naravi, radovi su posvećeni sjećanju na masovna stradanja i one kojih "nema više jer su htjeli biti", kako glasi stih Ivana Gorana Kovačića ugraviran na niski zid spomeničkog kompleksa u Dotrščini.
Ovogodišnji je natječaj za intervenciju, prema Šimpraginoj kustoskoj koncepciji, od predloženih radova zahtijevao referiranje na samu dotrščinsku šumu koja je, indikativno, stara otprilike koliko i masovni zločin ondje počinjen. Naime, stradanja na tlu Dotrščine odvijala su se na dvije razine: osim pogubljenja tisuća žrtava, posječena je i sama šuma, a stabla su kao sirovina odvezena u Njemačku. Zločin se vršio kako nad ljudima, tako i nad prirodom, a pretežno grabova šuma izrasla je nakon toga, čuvajući pritom u mladim stablima sjećanje na jednu od najmasovnijih grobnica iz vremena Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Selmanijev rad, nazvan "Beyond, Beyond", poetičan je obol tom dvostrukom tipu stradanja, ali ujedno i memento koji suptilno otvara pitanje budućnosti i opstanka – kako sjećanja, tako i prirode. Na tri školske ploče, postavljene kraj staze koja povezuje Bakićev, Ružićev i Luketićev spomenik, ispisane su sugestivne rečenice: "Everything you believe was once true", "Past archives are the new found lands", "All this pain for an unpredicted pain".
Odabir materijala i sredstava – školska ploča i tekst – u službi je temeljne ideje koja opstojnost sjećanja dovodi u vezu isključivo s prijenosom, s medijacijom znanja. Baš kao što su dotrščinska stabla postala medij koji čuva sjećanje na masovni pokolj, tako je i školska ploča alat kojim se prenose lekcije. No za razliku od informacija koje se sa svakim završenim školskim satom brišu da bi se ispisale neke druge, Selmani svoje "lekcije" ispisuje trajnom bojom jer, kako sam kaže, "neke vrijednosti koje se uče ne mogu se izbrisati". Lišene doslovnosti, Selmanijeve ispisane riječi orijentir su za tretiranje dotrščinske šume kao teksta, kao narativa o prošlosti, ali i refleksije o budućnosti koja, u svjetlu ekološke krize i klimatskih promjena, postavlja pitanje o neizvjesnoj sudbini memorije, kao i prirode same. Podsjetimo li na činjenicu da je i sama Dotrščina od 1990-ih izbrisana iz kolektivnog znanja, postaje jasno koliko je lako utonuti u zaborav, ali i koliko društvene odgovornosti leži na plećima samih građana i inicijativa poput Virtualnog muzeja Dotrščina, čijim je zaslugama dotrščinski park vraćen u kolektivnu svijest i službene edukacijske kanale, pa tako proteklih godina nekoliko zagrebačkih škola i fakulteta u sklopu nastave posjećuje ovo spomen-područje. Budućnost sjećanja, drugim riječima, leži isključivo u našoj sadašnjosti.
