Pandemija koronavirusa bacila je Europsku uniju u najtežu krizu od njenog osnivanja. Jacques Delors, predsjednik Europske komisije od 1985. do 1995., za čijeg je mandata oblikovana današnja EU, izjavio je da je nedostatak solidarnosti smrtna opasnost za Uniju. Po istraživanju iz ožujka, 67 posto Talijana vjeruje da članstvo u EU-u šteti Italiji. Aktualna predsjednica Komisije Ursula von der Leyen u talijanskom listu La Repubblica ispričala se Talijanima zbog posvemašnjeg nedostatka solidarnosti ostatka EU-a tijekom prvih tjedana krize te najavila osnivanje fonda od 100 milijardi eura – ‘novog Marshallovog plana’ – namijenjenog spašavanju radnih mjesta u zemljama pogođenim krizom. Francuska i Njemačka istovremeno su Rimu donirale velike količine medicinske opreme. To jesu važni iskoraci: EU nakon početne izgubljenosti i nemogućnosti usklađenog djelovanja raspravlja o zajedničkom odgovoru. Za tu nesposobnost Uniju, doduše, ne treba preoštro napadati: ona ne posjeduje institucije nužne za savladavanje ovakve krize, što je posljedica nevoljkosti nacionalnih država članica da se odreknu elemenata vlastitog suvereniteta.
Međutim, čim su započele rasprave o sveobuhvatnom modelu otklanjanja ekonomskih posljedica pandemije, među EU-državama iskopani su isti rovovi kao i tijekom dužničke krize 2009. Najavljenih 100 milijardi eura neće biti ni približno dovoljno: Njemačka je samo svojoj ekonomiji namijenila preko 750 milijardi, a talijanski premijer Giuseppe Conte najavio je ubrizgavanje 400 milijardi u nacionalnu ekonomiju. U žestokom sukobu ponovno se s jedne strane nalaze zadužene ‘južne’ zemlje: devet zemalja eurozone s ukupno preko 200 milijuna stanovnika – uključujući Francusku, Italiju i Španjolsku – u zajedničkom pismu je zatražilo osnivanje instrumenta zajedničkog duga. Euroobveznice bi omogućile svim zemljama eurozone zaduživanje po istim kamatnim stopama, no koalicija zemalja koje preferiraju fiskalnu disciplinu – prije svega Njemačka, Austrija i Nizozemska – tome se odupiru, bojeći se da će garantirati za dugove juga: logika je to koja ne uvažava koliko upravo ‘štedljive’ zemlje profitiraju od monetarne unije. Zlobno bi se dalo primijetiti kako sukob donekle podsjeća na jedno jugoslavensko pitanje – tko eksploatira koga?
Ministri financija eurozone ovog su utorka raspravljali o paketima od ukupno 500 milijardi eura, no dogovora o obveznicama nije bilo. Spor je u međuvremenu zahvatio i samu Njemačku te najvažniju stranku CDU: dok se kancelarka Angela Merkel još odupire euroobveznicama, ne samo SPD i Zeleni nego i bivši predsjednik Bundestaga, CDU-ov Norbert Lammert, upozoravaju da bi političke posljedice protivljenja mogle za Njemačku biti gore od ekonomske cijene obveznica. Cifre postaju sve vrtoglavije, a rasprava koja bi mogla odlučiti sudbinu kontinenta sve emocionalnija. Ponovno se spominje fakt da su europske zemlje Bonnu nakon 1945. otpisale znatan dio dugova, što je omogućilo njemački Wirtschaftswunder. Zaključno, koliko god ljevica kritizirala EU, vrijedi podsjetiti na upozorenje bivšeg grčkog ministra financija Janisa Varufakisa: u situaciji u kojoj ne postoji realna alternativa, jedini tko će profitirati od njenog raspada bit će neofašisti i nacionalisti.
