Prije više stotina godina, ali nitko ne zna točno kada, čukundjedovi današnjih stanovnika Smokovića kraj Zadra, pronašli su na tri mjesta u selu, duboko u zemlji i kamenu, najdragocjeniju stvar škrte dalmatinske zagore - pitku vodu. Nekako u isto vrijeme, iskopana su tri bunara iz kojih su stoljećima mještani vadili hladnu i zdravu vodu. Iako je svaka kuća imala gušternu, ova bunarska voda bila je nešto neprocjenjivo, nešto u čemu se uživalo poslije naporna rada u polju ili vinogradu. Oko bunara su se ljudi okupljali, ćakulali i nudili svježu vodu gostima i namjernicima. U posljednjem ratu jedan od tih bunara je nepovratno zatrpan pa ostadoše samo dva, a ova krnja seoska vodoopskrba nikako nije dala mira povratniku Branku Rajčeviću (64), koji je odlučio iskopati i treći bunar kako bi višestoljetna tradicija bila ponovo zadovoljena.
- Dugo sam ja ‘kontao’ kako i gdje započeti kopanje bunara jer je bilo uvriježeno mišljenje da više nigdje, osim na ona tri mjesta, vode u dubini zemlje nema. No moralo je biti da negdje ispod ovog kamenog krša, još teče neka skrivena rječica. Kad sam planove napokon otkrio svojoj porodici a kasnije i mještanima, svi su mislili da sam malo ćaknut. Od davnina, ali i u novije vrijeme bilo je mnogo jalovih pokušaja i zaključak se nametnuo sam po sebi – vode više ispod ovog sela nema. Što je bilo iskopano, iskopano je – objašnjava Branko.
Nakon nekoliko godina pomnog istraživanja i dugih šetnji po pustopoljinama, Branko je pomoć zatražio od susjeda Mirka Prostrana koji mu je izradio posebne rašlje za traženje podzemnih tokova. Lutao je Rajčević ljutim kršem, rastjerivao zmije i škorpione.
Na kraju, baš na njegovoj zemlji, kilometar - dva od kuće, famozne rašlje su ‘proradile’. Zbilo se to u zaseoku Prostrani, na zapuštenom i teško pristupačnom mjestu koje se ovdje oduvijek, a nitko ne zna zašto, zvalo Krtelja. Krenuo je Branko kopati krampom i motikom ali je već na početku bilo jasno da je to presporo, mukotrpno i da tako do vode neće doći. Iznajmio je zatim bager koji je za nekoliko dana iskopao suhu jamu, duboku gotovo 10 metara. Kad je nade bivalo sve manje, u jednom trenutku probijena je stijena i pojavila se voda. Ostalo je još da se duboka i široka rupa obzida ukrug od dna do površine kamenom i Rajčevićev bunar je napokon prošle godine proradio. Malo - pomalo, u zabačenom i zaboravljenom Krtelju skupilo se cijelo selo da vidi čudo, a Branko je i službeno obavijestio suseljane: ‘Evo, opet imamo tri bunara !’.
- Nisam još završio posao. Očistio sam i uredio prostor oko bunara. Sagradio u blizini malu drvenu kućicu za alat i druge potrebe, a planiram izgraditi i nekoliko klupa za odmor, kao i noćnu rasvjetu. U daljnjoj budućnosti vidim ovdje manji kamp u kojem će turisti uživati u lijepom ambijentu oko mog bunara. Osim toga, već sada mnogi vlasnici zemljišta u blizini bunara koriste vodu za polijevanje nasada povrća, a gotovo svakog dana netko dolazi da se napije ove vode, hladne od kamena - kaže Branko.
Iako mnogi nisu vjerovali da će uspjeti pronaći vodu i iskopati bunar, bilo je i onih koji su, poznavajući njegovu upornost, slutili da bi mogao uspjeti. Jedan od njih je i Morten Dalermoen, Norvežanin koji se oženio s mještankom pa ljeta provodi u Smokoviću.
- Godinama poznajem Branka, postali smo prijatelji i uvijek sam se divio njegovu optimizmu i upornosti. Kad je spomenuo bunar, znao sam da će uspjeti. Ovaj prostor, zajedno sa bunarom, odiše pozitivnom atmosferom i ako želite potpuni mir i odmor, to je svakako ovdje. Ovim krajem sam inače oduševljen, otkrio sam nešto novo u odnosu na moju domovinu, a najviše mi se dopadaju ljudi, srdačni i druželjubivi - kaže Morten Dalermoen.
Sa suprugom Sofijom i majkom Dragicom, Branko se u Smoković vratio sedam godina poslije rata, a otac Gajo umro je u Kuršumliji, u izbjeglištvu, ne dočekavši povratak na rodno ognjište, što je silno želio i iščekivao. Zatekli su opljačkanu i srušenu kuću, ali su uspjeli ostvariti obnovu. Branko čeka proljeće iduće godine kad će ostvariti mirovinu za 23 godine radnog staža u zadarskoj Otočanki i Vinariji. Dotad radi sve što mu se ponudi - kosi travu, zida, kopa kanale, radi u polju. Nije htio tražiti nikakvu socijalnu pomoć, jer kaže, još može nešto raditi, a ima onih nemoćnih kojima je pomoć potrebnija. Brankove kćeri Vanesa i Darija žive u Istri, odnosno u Austriji, pa Branko i Sofija žive sami.
Iako su posljedice rata i njegovi tragovi još uvijek itekako vidljivi u Smokoviću, što zbog zlosutnih i neumjesnih grafita, preko ruševina zapaljenih i opljačkanih kuća, pa sve do prorijeđenog, uglavnom vremešnog stanovništva, čini se da se stvari pomalo mijenjaju.
- Svi smo mi odavde pobjegli još kad je 1993. godine zagrmjela akcija Maslenica. Mnogi se nisu vratili, neki nikad ni neće. U odnosu na stanje prije rata stanovništvo Smokovića je desetkovano. No, posljednjih godina događa se nešto zanimljivo. Kuće i zemlju ovdje kupuju Hrvati koji se polako naseljavaju. Ima tu Slavonaca, Bosanaca i drugih kojim se Smoković dopao i tu su se odlučili skrasiti. Molim te, napiši to što je gotovo nevjerovatno. Iz bogate Slavonije ljudi se iseljavaju i dolaze u ovaj škrti kraj. Čudo neviđeno. Bit će da živimo u raju, a da to i ne znamo. Raduje me kad se u selo vrati netko od lokalnih stanovnika koji je selo napustio navrat - nanos, bježeći u strahu. Još više me raduje kad čujem da je u selu zemlju i kuću kupio neki Hrvat. Ta činjenica sluti na dobro i jednoga dana, vjerujem, neće biti važno tko je koje nacionalnosti. Eto, za takve ljude - naše i njihove, lijeve i desne, mlade i stare - ja sam iskopao bunar i svi će uživati u hladnoj vodi iz njegove dubine - kaže Branko Rajčević.
