Branimir Vidmarović je vanjskopolitički analitičar, suradnik odsjeka za azijske studije Filozofskog fakulteta u Puli i stručnjak za rusku politiku koji je diplomirao i doktorirao na Moskovskom institutu za međunarodne odnose.
Ukrajinska kriza traje već tri mjeseca, a unatoč intenzivnim razgovorima rješenja nema. Tko je do sada u diplomatskom rovovskom ratu dobio, a tko izgubio?
Nema očitog dobitnika ni gubitnika. Rusija je gomilanjem snaga i zahtjevom za sigurnosnim garancijama, dakle proizvođenjem straha mogućnošću rata, prisilila Sjedinjene države i NATO na razgovor. Stvorila se panika, a svakog dana netko dolazi u Moskvu da čuje što namjerava Vladimir Putin. Time je osnovna intencija Rusije ostvarena, jer se o njenim zahtjevima raspravlja. Istovremeno, nema izgleda da će dobiti garancije na kojima inzistira.
Na zapadu postoji teza da će Putin u tom slučaju morati napasti Ukrajinu, jer bi inače ispalo da prijeti uprazno te ga se više neće ozbiljno shvaćati. No ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov neprestano ponavlja da rata neće biti?
Ruski napad postoji samo u alternativnoj realnosti koju su izgradili NATO, SAD i Europa. Smisao gomilanja vojske jest bio izazivanje straha u Europi, a istovremeno sprečavanje Ukrajine da razmatra oslobađanje Donbasa vojnim putem. Funkcija, odnosno poruka je dvostruka - jedna je namijenjena zapadu, a druga Kijevu. Rat nikada nije bio opcija, jer Rusija time ne bi ništa ni strateški niti taktički dobila. Zapad griješi oko Putina. Do sada su trebali naučiti da je njegovo ponašanje u vanjskoj politici uglavnom taktički odmjereno. Osim toga, strateške opcije Rusije nipošto nisu ograničene na napad, postoji niz drugih mogućnosti.
Rusija jest pripojila Krim i pokrenula rat u Donbasu u kojem su sudjelovali i ruski vojnici. Dakle strah od Rusije nije bezrazložan?
Rusija jest potvrdila najgore strahove. Kada se razmahala ukrajinska revolucija, iz straha od NATO-a u Ukrajini odmah je zauzet strateški iznimno važan Krim kako bi se cementirala ruska pozicija na Crnom Moru. Pobuna u Donbasu dijelom je započela spontano iz straha dijela stanovništva od derusifikacije. Moskva ju je na sve načine poduprla, ali to nije bila dobro isplanirana akcija jer je većim dijelom propala. Govorilo se o inkorporiranju velikih djelova Ukrajine, ali sve se svelo na dvije samoproglašene republike u Donbasu. Međutim, ratovi u Gruziji i Ukrajini direktna su posljedica deklaracije donesene 2008. u Bukureštu, koja je najavila pristupanje te dvije zemlje NATO-u. Tada je Rusija odlučila voditi se isključivo vlastitim državnim interesima bez obzira na ikakve emocije ili vrijednosti međunarodnog prava. S obzirom da je jedan od kriterija za primanje u NATO taj da država-pristupnica ne smije imati teritorijalnih sporova, Moskva je ograničenim intervencijama i osvajanjem djelova Gruzije i Ukrajine te zemlje paralizirala. Sada je cilj taj nametnuti status quo učiniti trajnim, i to provedbom sporazuma iz Minska koji bi Donbasu dao široku autonomiju i svojevrsno pravo da blokiraju približavanje NATO-u.
Posljedice ruskih akcija su tisuće mrtvih, milijuni prognanih i izbjeglih, uništen istok Ukrajine i mrcvarenje građana čitave zemlje, a rješenje koje Rusija nameće je neka vrsta Republike Srpske.
Ne opravdavamo ruske poteze, nego pokušavamo razumjeti njihovu logiku, shvatiti zašto je do njih došlo i što smo mogli napraviti da to spriječimo. Rusija bi se i ranije suprotstavila širenju NATO-a da je bila snažnija. Od pada Berlinskog zida Europa je živjela u uvjerenju da demokracija i ljudska prava imaju primat nad golom silom i duhom Jalte, i da pravo na širenje imaju isključivo liberalne ideje. Međutim, moraliziranje je u politici izrazito štetno. Ukoliko se neprestano širite, nužno ćete izazvati protureakciju. Svijet bi bio sigurniji da europski političari razumiju ravnotežu moći i straha. To možemo smatrati primitivnim načelima, ali to je tako. Ukrajinski otpor Minsku je u potpunosti razumljiv, jer znači reviziju ustava i federalizaciju zemlje.
Uvelike je zastupljena teza da Putin ne može tolerirati demokratsku Ukrajinu, jer bi ona mogla inspirirati i ljude u Rusiji, odnosno predstavljala bi opasnost za njegovu autoritarnu vlast. Koliko, dakle, se tu radi o interesima Rusije kao zemlje, a koliko o interesima okoštale autokracije?
Teze u zapadnim kolumnama da se Putin i njegov establishment boje duha demokracije su velike gluposti. Nemaju se čega bojati, jer bi u Rusiji tek malena manjina htjela uvesti zapadni sustav. Oni jesu intelektualno utjecajni i dosta su glasni, recimo krugovi oko Alekseja Navaljnog, ali su koncentrirani u Moskvi i Sankt Petersburgu te ne mogu ni na koji način ugroziti vlast. Zapadna demokracija nije zarazila Rusiju ni 2000-ih, kada su ti kontakti bili daleko prisniji.
Koliko u Putinovim kalkulacijama igraju predsjednički izbori 2024. – naime, euforija postignuta pripojenjem Krima je potrošena, pa se nagađa da i iz razloga mobilizacije potpore birača traži nove vanjskopolitičke poduhvate?
Izbori 2024. igraju ulogu u smislu da je još uvijek otvoreno pitanje tranzicije vlasti. Bila bi laž reći da se zna što će se dogoditi. Ustavne promjene Putinu daju šansu da ostane do 2036., ali postoji šansa i da ode. Rekao bih da on trenutno radi na cementiranju svog vanjskopolitičkog naslijeđa. Njegove krugove ne brine hoće li nasljednici pokrenuti tržišne reforme, nego žele spriječiti da dođe netko slab poput Jeljcina tko će izdati ruske vanjske interese. Brine ih, ukratko, sjena devedesetih. Zato se nastoji utvrditi vanjskopolitičke pozicije tako da ih čak i netko bitno liberalniji ne može promijeniti, nego da mora nastaviti tom stazom. Urednik web-stranice moskovske podružnice think-thanka Carnegie Aleksandar Baumov napisao je da Putin tu ne razmišlja kao političar, nego kao povjesničar. Odnosno, želi iskoristiti trenutak da radikalno redefinira odnose i da ostane njegovo trajno naslijeđe.
Bivši hrvatski ambasador u Moskvi Božo Kovačević smatra da bi Rusija rat u Ukrajini dugoročno izgubila te da bi taj rat odgovarao Americi. A tu su i interesi oko plina. Američki i britanski političari i mediji gotovo svakodnevno najavljuju početak ruske invazije - kao da je priželjkuju?
Ne bih ipak upotrijebio formulaciju da sukob Rusije i Ukrajine odgovara SAD-u. Washington se fokusirao na Kinu i svi mu resursi trebaju za Indo-Pacifik, što je za SAD daleko najvažnija regija. Svakako postoji strateška računica o tome kako oslabiti ruske pozicije u Europi, ponovno ujediniti Europu pod američkim vodstvom i NATO-u vratiti elan – sjećamo se koliko se Francuska uvrijedila oko indopacifičkog pakta AUKUS. No to se dijelom postiglo i bez rata, a šteta je za Rusiju već počinjena. Tu jest i plan iz Europe izbaciti "prljavi ruski" a uvesti "demokratski" plin – znamo da je američki Kongres donio zakon o energetskoj sigurnosti Europe. Biden do sada nije mogao sabotirati Sjeverni tok 2, no u slučaju najmanjeg sukoba nastojat će ga pokopati.
Pa ipak, kako onda tumačite konstantne najave rata – sam Biden je rekao da će Putin "ući u Ukrajinu", a vrlo dramatične poruke dolaze i iz Londona?
Biden vjerojatno dobija izvješća obavještajnih službi o prijetnji ratom, no te službe treba demistificirati. One po logici svog postojanja sve interpretiraju iz najgoreg mogućeg stanovništa. Obavještajne službe tako opravdavaju i smisao svog postojanja, prestiž I financiranje, no sjetimo se svih pogrešaka iz Hladnog rata, od Kube i invazije u Zaljevu svinja nadalje. SAD zapravo ima malo stručnjaka za Rusiju i jako su loši u poznavanju pojedinih regija, što smo vidjeli u Afganistanu i Iraku. Nema razloga zašto bi se popravili odnosi Moskve i Washingtona. Demokrati Rusiji nikada neće oprostiti Donalda Trumpa, jer vjeruju da ga je Rusija dovela na vlast, i tražit će od Bidena da bude još čvršći. Što se Britanije tiče, mislim da angažman Londona nije toliko vezan uz to da Boris Johnson želi skrenuti pažnju sa svojih unutarnjepolitičkih problema, koliko za strategiju "Globalne Britanije". Ona je usvojena nakon Brexita, njen je smisao da pokuša vratiti barem dio utjecaja Britanije kao svjetske sile, a Ukrajina je dio toga. Međutim, nedavno smo vidjeli da je ministrica vanjskih poslova Elizabeth Truss rekla je da ne priznaje ruski suverenitet nad Rostovom i Voronježem. Time je uvrijedila obje zemlje jer je pokazala da ne poznaje geografiju ni Rusije ni Ukrajine.
Zanimljiva je teza da Biden čvrstim stavom oko Ukrajine ne šalje poruku samo Putinu, nego i Xiju. Naime, pokaže li slabost u Europi, to bi moglo ohrabriti Kinu da pokuša povratiti Tajvan, a Washingtonu nije u interesu vojni sukob s Pekingom.
Poruka za Peking svakako je prisutna, a tu je i činjenica da će se suzbijanjem Rusije otežati djelovanje i Kini. U Americi postoji i druga škola mišljenja, koja kaže da Rusiju treba privući na svoju stranu, a protiv Kine. Međutim, pitanje je što SAD može ponuditi Rusiji, jer tražene ustupke ne može, a zbog europskih partnera. Tako nešto bilo bi moguće samo tajnim sporazumom, no Rusija inzistira da sve bude javno. Mislim da Bidenov establishment ne vjeruje u preveliku prisnost Rusije i Kine. Riječ jest o višeslojnom i kompleksnom partnerstvu, ali riječ je o transakcijskom odnosu, a ne o vojnom savezu. Niti će taj odnos postati vojni savez, jer te zemlje imaju različite interese. Osim što bi Rusija u savezu s Kinom postala mlađi partner, uvelike bi si smanjila prostor. Moskva sebe vidi kao nezavisnog igrača i razvija, primjerice, i te kako važne odnose s Indijom, koje bi takvim savezom odmah izgubila.
Istovremeno je Putin pritiskom učinio uslugu NATO-u – ne samo da se savez revitalizirao, nego su mu se približile i neutralne zemlje poput Švedske ili Finske?
To je točno što se tiče onih članica koje su i prije usrdno vjerovale u NATO. No vidimo da je Mađarska ostala po strani, da se Italija ili Grčka ne zalijeću. Na papiru jesu svi solidarni s Ukrajinom, no ta solidarnost je zapravo ograničena na baltičke zemlje, Poljsku i Veliku Britaniju, dakle postoji i određeno nejedinstvo. Također, kriza je reaktualizirala privlačnost vojne neutralnosti kakvu imaju Austrija ili skandinavske zemlje. Ranije se s prezirom komentirala neutralnost Srbije, dok se danas o tom modelu govori mnogo više.
Kako biste ocijenili stavove i djelovanje Europske unije – vidimo da iz Njemačke i Francuske dolaze bitno drugačije poruke nego iz istočnih članica?
EU djeluje kaotično i dezorijentirano. Stare i ekonomski utjecajne članice gledaju svoje interese, dok istočnoeuropske zemlje zauzimaju stavove temeljem vlastitog povijesnog iskustva s Rusijom. Istovremeno im je važno da se dokažu u NATO-u i da uz pomoć SAD ojačaju i vlastite pozicije prema EU. Ukoliko je Poljska zemlja na prvoj liniji fronta obrane od Rusije, tada su i njeni sukobi s Bruxellesom oko zakonodavstva manje bitni. U osnovi, postoji nekoliko različitih zapadâ. Svakako, svi govore o teritorijalnom integritetu Ukrajine, ali svatko vuče na svoju stranu i nema sistemskog jedinstva. Inače, Rusija se neko vrijeme pokušavala inkorporirati u Europu, čak su postojale ideje da postane članica NATO-a. Međutim, zapad Rusiju nikad nije vidio kao ravnopravnog partnera. Uvijek se isticalo da se mora transfomirati i prihvatiti zapadna pravila igra, a istovremeno je postojao animozitet i nepovjerenje. Kao što se nikad nije ozbiljno vjerovalo da će Turska pristupiti EU.
A kako komentirate proturječne poruke premijera Andreja Plenkovića, koji se jako angažirao i nudi mirnu reintegraciju, i predsjednika Zorana Milanovića?
Hrvatska treba ispuniti svoju dužnost i formalno stati na stranu NATO-a, ali u osnovi imamo privilegiju da u ovoj situaciji nismo faktor. Niti nas tko što pita, niti se trebamo miješati. Kada Plenković govori o mirnoj reintegraciji, Rusiji to zvuči kao da Hrvatska predlaže blickrig i etničko čišćenje, jer je preduvjet reintegracije bila Oluja. Pitanje je zašto bi nam to trebalo, kada pokušavamo graditi ekonomske i turističke odnose s više strana. Istovremeno, mnogo toga što je Milanović rekao je točno, ali Hrvatska nije u poziciji da tako iskače. Ukratko, i premijer i predsjednik se nisu najspretnije postavili.
Unutar same Ukrajine ruski pritisak urušava ekonomiju, povodom čega je i predsjednik Volodimir Zelenski poručio da alarmantne poruke sa zapada ne pomažu. Istovremeno je Zelenski izvrgnut napadima odlučnije prozapadne opozicije okupljene oko bivšeg predsjenika Petra Porošenka?
Zelenskog frustrira činjenica da i oni od kojih on očekuje pomoć doprinose urušavanju ukrajinske ekonomije. Uslijed toga on u očima zapada ispada kao nezgodan političar – s jedne strane traži direktniji angažman zapada, s druge strane nije dovoljno antiruski orijentiran i istovremeno je dovoljno hrabar da otvoreno proturječi Bidenu. Mnogima sada Porošenko izgleda kao čvršća figura koja snažnije zastupa euroatlantsko opredijeljenje. Istovremeno upravo je Porošenko potpisao sporazum iz Minska, a pri tome je uvelike ukaljan korupcijom. Iako njegova stranka Europska solidarnost u anketama pretiče Slugu naroda Zelenskog, malo tko želi surađivati s Porošenkom.
Još jedna posljedica ruske politike je da je potpora ulasku u NATO u samoj Ukrajini premašila 50 posto, a i mnogi rusofoni Ukrajinci s izrazitim neprijateljstvom gledaju na politiku Moskve?
Potpora ulasku u NATO trenutno se kreće oko 58 posto, međutim ako pogledate podatke po regijama, onda vidite da je u istočnoj Ukrajini većina stanovništva protiv. Ulazak u NATO svakako bi izazvao kontroverze i podijelio Ukrajinu. Istovremeno, manje od polovice Ukrajinaca vjeruje da će doći do ruskog napada. Činjenica da se rusko I rusofono stanovništvo solidarizira s ukrajinskom državom je pozitivna, jer se radi o građanskoj identifikaciji koja nije etnički određena. Istovremeno je istina i da je 2014. izronio ukrajinski neofašizam i o tome također treba govoriti. Kao što je istina da u Rusiji propaganda ukrajinske fašiste i njihove zločine izmišlja i kada ih nema. Kada je u pitanju Ukrajina Rusi su emotivni i lako im je "prodati" narativ o ukrajinskoj radikalnoj desnici koja je suprotstavljena navodno pro-ruskom većinskom stanovništvu, što je također fikcija.
Iako je svima jasno da Ukrajina sigurno neće ući u NATO za deset, a vrlo vjerojatno ni za dvadeset godina, Rusija garancije neće dobiti. Kakav bi mogao biti odgovor Moskve – od najavljenog "vojno-tehničkog" dijela, do nanošenja štete Ukrajini, čija ekonomija uslijed krize uvelike pati?
Ukrajina vjerojatno nikad neće ući u NATO, iako se Europa i SAD s time nikada neće javno složiti. Oko svega ostalog će se razgovarati, dakle o novom START-u, o nerazmještanju raketa i tako dalje. Rusiji ti pregovori trebaju, ali će i dalje stvarati pritisak. Može razmjestiti rakete i nuklearno oružje u Bjelorusiji i u Kalinjingradu, dakle na samoj poljskoj granici, i militarizirati Arktik. Sve će to uvelike doprinijeti nesigurnosti. Surova realnost je da Rusija ima dovoljno kapaciteta da Ukrajinu skrši i bez napada. Uslijed atmosfere straha otkazuju se investicije i turistički aranžmani, a rejting-agencije smanjuju ocjene, dakle sabotira se razvoj, gradit će se veze s proruskim oligarsima i političarima u Ukrajini. Kijev će prije ili kasnije doći do de facto neutralnosti, iako nitko neće imati hrabrosti to službeno formulirati. U tome leži čitava tragedija, jer u tom bi slučaju sve ovo prestalo.
Kada je Havana na svom suverenom teritoriju razmjestila sovjetske rakete, SAD je zaprijetio nuklearnim ratom. Washington uništava Kubu sankcijama još i danas, a odnedavno i Venezuelu. Zapadna retorika o prevladanosti interesnih sfera je licemjerna, jer ni Amerika ne tolerira neprijateljske vlade u svom dvorištu. Ukratko, ako vam je susjed supersila, vaš suverenitet je nužno ograničen?
Upravo to je teza najčuvenijeg teoretičara realizma u međunarodnim odnosima Johna Mearsheimera, koji je još 2014. poručio da Ukrajina nema pravo birati ulazak u NATO. To može izgledati vrlo cinično. Međutim, malene države mogu se pozivati na međunarodno pravo, ali politiku velesila definira moć i one će to pravo gaziti kada im to odgovara. SAD nije potpisnik brojnih međunarodnih sporazuma, primjerice Rimskog statuta o Međunarodnom sudu, pa nema šanse da se njihovim vojnicima sudi zbog Afganistana, a zapadna hemisfera rezervirana je za američku prevlast. U okvirima u kojima mogu, Rusija i Kina se ponašaju jednako.
