Svega smo se nagledali u odnosima Hrvatske i Srbije, a na red je navodno opet došla i utrka u naoružavanju. Europski sirotani, koji će još godinama gledati u leđa ne samo najrazvijenijim državama Staroga kontinenta nego i onima koje su ne tako davno bile nerazvijenije od njih, učestalo su se počeli hvaliti oružjem koje su nabavili svojim vojskama. U medijima sve frca od borbenih vozila, vojnih helikoptera i zrakoplova, pa bi netko neupućen koji sve to promatra mogao pomisliti da su Hrvatska i Srbija ekonomski i ukupno solidno razvijene zemlje, koje su počele više pažnje posvećivati oružanoj moći svojih vojski pošto su sredile ostale probleme i prioritete.
No nije tako: Hrvatska se ovoga ljeta na sva usta hvalila donacijom 16 lakih borbenih helikoptera Kajova vorior i simulatora koje joj je odobrio Kongres SAD-a putem programa donacije viškova helikoptera u sastavu američke vojske. Vrijednost donacije je sto milijuna dolara, a Hrvatska će za rezervne dijelove, obuku i streljivo platiti oko 20 milijuna dolara. Nekoliko mjeseci kasnije uslijedio je odgovor iz Srbije: Rusija je njezinoj vojsci poklonila šest MIG-ova 29 vrijednih oko 600 milijuna eura, a Srbija će za njihov remont i prilagođavanje svojim potrebama potrošiti oko 160 milijuna eura. Usto je srpska vojska od Rusije dobila po 70 tenkova i borbenih vozila, a sve to iz ruskih vojnih rezervi, odnosno iz kontingenta vojne opreme koju ruska vojska više neće koristiti jer ju je zamijenila novim generacijama.
Da hrvatsko-srpska utrka u naoružanju američko-ruskim donacijama kojim slučajem ne bi na tome stala pobrinula se predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, najavivši da će državni vrh koncem sljedeće godine odlučiti o kupovini eskadrile novih borbenih zrakoplova Hrvatskoj vojsci. Sreću zbog te najave vjerojatno joj je odmah pokvarila odluka Plenkovićeve vlade da krene u kupnju Molova dijela vlasništva u Ini, jer upitno je kako će i gdje namaknuti novac za tu kupnju, a kamoli u paketu s eskadrilom vojnih zrakoplova.
U tom natjecanju u pokazivanju ‘novog svijetlog oružja’ još jednom se zavrtjela i politička demonstracija vjernosti Hrvatske euroatlantskim asocijacijama, nasuprot navodno šizofrenoj poziciji Srbije koja se lomi između pristupanja Europskoj uniji i povijesne vjernosti Rusiji. I u samoj Srbiji začuo se lelek onih koji u doniranim MIG-ovima prepoznaju skretanje s europskog puta na rusku stazu. U graji koja se podigla zbog najnovijeg rusofilskog poteza srpskih vlasti bez reakcija je ostala vijest da će SAD sljedeće godine srpskoj vojsci donirati 30 novih Hamera, koji će se priključiti 21 istom takvom američkom borbenom vozilu što su donirana srpskoj vojsci prije četiri godine. Istovremeno, najavljuje se i da će Vojska Srbije sljedeće godine kupiti 13 borbenih helikoptera od francusko-njemačkog proizvođača, a pritom očekuje da će joj njih četiri biti darovana, a devet preostalih bit će uredno plaćeni.
Ni činjenica da vojske svih istočnoeuropskih novih članica EU-a i NATO-a, pa i Hrvatske i drugih država s ovih prostora, koriste bivše sovjetsko, odnosno rusko naoružanje, nimalo ne umanjuje sumnju da se Srbija prihvaćanjem doniranih ruskih MIG-ova opet okreće od Zapada ka Istoku. Stoga je se potiho sa svih strana, a najglasnije iz njezina susjedstva, upozorava da će tijekom pristupnih pregovora morati sasvim uskladiti i svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s EU-politikama, odnosno da će morati izabrati Uniju ili Rusiju. Zamjera joj se čak što već nije uvela sankcije Rusiji, kao što su to učinile sve članice EU-a zbog aneksije Krima i uplitanja u ratne sukobe na istoku Ukrajine.
S druge strane Srbija u punopravno članstvo EU-a vjerojatno neće ući prije 2025., čak i ako godinama prije udovolji zadanim kriterijima i mjerilima, jer će o tome odlučivati sve nesklonije članice, i njihovi građani, daljnjem proširenju Unije. A do tada će se odnosi između EU-a i Rusije itekako mijenjati i uspostavljati na novim osnovama i interesima. Sudeći po aktualnim trendovima, ubrzo ni Srbija neće više biti bijela vrana u europskom jatu zbog svoje rusofilske politike, koja se danas prepoznaje u njezinoj nabavi ruskih MIG-ova, a jučer se iščitavala u zagovaranju plinovoda Južni tok, čijim je guranjem Rusija pokušala zaobići ukrajinske plinovode u dostavi svojega plina jugoistočnoj i južnoj Europi.
SAD je uz svesrdnu pomoć EU-a spriječio izgradnju Južnog toka, no istovremeno je šutke odobrio izgradnju Sjevernog toka kojim se plin iz Rusije direktno dostavlja Njemačkoj, zaobilazeći Ukrajinu, ali i Poljsku, Slovačku i baltičke zemlje. Više bure podiglo se zbog najave izgradnje Sjevernog toka 2 kojim bi se više nego udvostručili kapaciteti rusko-njemačkog plinovoda i tako zapadnoj Europi sasvim osigurale njezine potrebe za ruskim plinom neovisno o ukrajinskim plinovodima. No koncem listopada Europska komisija je dodatno zacementirala Sjeverni tok kao glavni pravac preko kojega će se plinom snabdijevati ne samo zapadna nego i srednja i južna Europa, a ukrajinski plinovodi mogu, ali i ne moraju više biti europski dobavni pravci za ruski plin. Naime, EU je odobrila ruskom Gazpromu da ubuduće može gotovo u cijelosti koristiti kapacitete plinovoda OPAL, a ne kao dosad maksimalno 50 posto njegovih kapaciteta.
U čemu je kvaka? Plinovod OPAL izgradila je rusko-njemačka tvrtka Vingas 2011. godine kako bi preko istočne Njemačke spojila Sjeverni tok s plinovodima u Češkoj, a potom s onima koji vode dalje prema europskom jugu i jugoistoku. Pozivajući se na svoj Treći energetski paket, kojim je spriječila izgradnju Južnog toka, EU je tada Gazpromu ograničila korištenje kapaciteta OPAL-a, a sada je ipak odlučila da osim odobrenih 50 posto može na licitaciji zakupiti dodatnih 40 posto njegovih kapaciteta. Kako se ni do sada nitko od mogućih konkurenata Gazpromu nije grabio da koristi OPAL, EU je praktički ruskoj kompaniji odobrila korištenje skoro čitavog njegovog kapaciteta, što će joj omogućiti da već sada zaobiđe ukrajinske plinovode i svoj plin preko Njemačke i Češke dostavi do plinskih čvorišta u Mađarskoj i Austriji, a potom dalje na jug i jugoistok Europe.
Poljska je već najavila da će zbog te odluke tužiti Europsku komisiju, buni se i Slovačka, a Ukrajina parlamentarnom rezolucijom pokušava uvjeriti Europljane da joj ne zabijaju nož u leđa u njezinu hrvanju s Rusijom, pa i na energetskom ratištu. No Ukrajina je istovremeno ugovorila plinski biznis s francuskom kompanijom Enži, odobrivši joj zakup velikih ukrajinskih plinskih skladišta u koja će smještati uvezeni plin iz Rusije i potom ga prodavati svojim europskim kupcima. Francuzima je pritom zajamčen neometan uvoz plina iz Rusije u Ukrajinu. Zbog europske odluke o OPAL-u Poljsku pak najviše žulja to što su se u dim pretvorili njezini planovi o izgradnji LNG terminala u koje bi skladištili američki ukapljeni plin i potom ga preko ‘plinske uspravnice’ plasirali prema srednjoj i južnoj Europi.
Balkanske države su u svemu tome još jednom ostale kratkih rukava: ostale su bez Južnog toka, ali i američke LNG plinske uspravnice, pa će se ubuduće ruskim plinom opskrbljivati preko Sjevernog toka i OPAL-a, odnosno dužim i skupljim putem nego što je bio dosadašnji preko Ukrajine, ako se, naravno, štogod ne promijeni i u rusko-ukrajinskim odnosima. Pa ti vidi je li šizofrena srpska ili europska, a time i hrvatska politika u odnosima s Rusijom.
