U riječkom Malom salonu bila je predstavljena izložba Božene Končić Badurina ‘Nastaviti dok ne postane nesigurno’, tijekom koje je autorica propitivala odnos galerije i ulice.
Vaša je izložba serija dvostrukih opažanja: možete li nam predstaviti svoju ideju?
Na izložbi je prikazano šest novih radova, koji mahom polaze od pozicije galerije u samom središtu grada: svi su proizašli iz promatranja zbivanja u galeriji i njezinu neposrednom okružju, iz razgovora s čuvaricama galerije, djelatnicima u obližnjim prodavaonicama i ustanovama (Mekdonaldsu, Zdravlju i ljepoti, Cicibanu, Gradskoj čitaonici, Ljekarni Korzo) te spikericom radija čije su prostorije u istoj zgradi kao i galerija. Izložba je zapravo svojevrsni tekstualni i slikovni portret Malog salona iz perspektive susjedstva. Željela sam vidjeti na koji način ta galerija postoji u gradu, kako je neposredni susjedi doživljavaju i što im ona znači, odnosno kakva je mreža odnosa susjeda, posjetitelja, prolaznika i djelatnika galerije. Htjela sam da ulica i susjedstvo uđu u galeriju i da galerija izađe na ulicu, promatrajući samu sebe i u sve to uvlačeći i svoje posjetitelje i ulične prolaznike. Ukratko, htjela sam potaknuti veću komunikaciju galerije i njezina okružja.
Niz performansa
Što ste izložili?
U prvom dijelu galerije bila su izložena dva linearna crteža načinjena crnim markerom na zidu. Crtež ‘Tinejdžeri’, u omjeru jedan naprama jedan, prikazivao je srednjoškolce koji se svakodnevno i u velikom broju okupljaju ispred ulaza u Mali salon, često nesvjesni da je iza njegovih vrata galerija. Crtežima su pridružene i njihove izjave o tome zašto vole dolaziti upravo na to mjesto. Crtež ‘Ljekarna’ prikazivao je interijer prve galerijske susjede, ljekarne s druge strane, a popraćen je tekstualnim zvučnim zapisom u trećem licu; pročitala ga je spikerica, a govorio je o povijesti i unutrašnjosti ljekarne te o tome kako galeriju doživljavaju magistrice farmacije koje u njoj rade. U izlogu je bio audiorad ’Korzo’, koji govori o tome tko sve svakodnevno prolazi pored galerije i kako susjedi, zaposleni u obližnjim objektima, vide galeriju, ulaze li u nju i slično. Cijelo se vrijeme u izlogu i na ulici odvijala i živa izvedba, u formi zasebnog rada nazvanoga ‘Didaskalije’. U središnjem dijelu Malog salona bili su izloženi, odnosno odloženi rekviziti koje su izvođači koristili u svojim izvedbama, uobičajeni predmeti koje pješaci često nose sa sobom, poput vrećica, novina i sličnog: taj je dio izložbe funkcionirao kao neka vrsta neskrivenog bekstejdža, u koji je posjetitelj mogao ući i u kojem su izvođači odlagali predmete i natpise korištene u uličnim prizorima.
Tijekom pripreme i rada na izložbi stekla sam dojam da je Mali salon, usprkos tome što je na najfrekventnijem mjestu u srcu grada i što ima velike prozore koji ga otvaraju prema Korzu, na neki način zatvoren i nezamjetljiv
U posljednjoj galerijskoj prostoriji, u dnu Malog salona, izložena je videoprojekcija tekstova o galeriji i ljudima koji su u njoj ili su s njom povezani: čuvarica koja je trenutačno u prostoru, kao i oni koji izvode ulični rad – tekst se mijenjao ovisno o čuvarici ili izvođaču koji je u tom trenutku bio u prostoru.
Dakle odnos galerijskog prostora i grada tematizirao se i kroz niz performansa, koji su se istovremeno zbivali i u galeriji i na ulici?
U radu ‘Didaskalije’ ponavljali su se uobičajeni ulični prizori, nazvani primjerice ‘Mladić s bradom u hodu čita novine’ ili ‘Djevojka s repićima gleda u kartu grada’. U izlogu je stajao jedan izvođač koji je držao natpis, svojevrsne didaskalije koje opisuje radnju što je jedan ili dvoje izvođača izvode na ulici; prizora je bilo tridesetak, a svakodnevno su se izmjenjivali tijekom radnog vremena galerije. Bilo mi je važno da izložba koja se bavi odnosom galerije i grada ne ostane zatvorena u galerijskom prostoru, da u jednom svom dijelu neprestano stvara neku uličnu aktivnost. Naime, tijekom pripreme i rada na izložbi stekla sam dojam da je Mali salon, usprkos tome što je na najfrekventnijem mjestu u srcu grada i što ima velike prozore koji ga otvaraju prema Korzu, na neki način zatvoren i nezamjetljiv.
Pomno promatranje
Prolaznici su se uključivali u ulične izvedbe?
‘Didaskalije’ su bile pokušaj da se galerija proširi na ulicu, da se ponavljanjem uobičajenih uličnih situacija stvori određeni ‘poremećaj’ ili ‘smetnja’ u uličnom ritmu koji se rijetko usporava, da se na neki način uvuku prolaznici koji rijetko zastaju. Tako je jedan od prizora u tom radu bio i ‘Mladić i djevojka gledaju u kartu grada’: iako su prolaznici vidjeli da u izlogu stoji izvođač koji drži takav natpis i prizor povezivali s njim, svejedno su prilazili mladiću i djevojci te im nastojali pomoći sa snalaženjem na karti.
U naslovu izložbe parafrazirate rečenicu iz knjige Žorža Pereka ‘Vrste prostora’?
Da, naziv parafrazira jednu rečenicu iz odlomka u kojem Perek govori da treba opisivati, bilježiti ono što se događa na ulici, da treba bilježiti ‘ono najočitije, najobičnije, najbezbojnije (…) pokušati opisati ulicu, čega sve na njoj ima, čemu služi, ljude na ulici (…) i nastaviti (opisivati) dok mjesto ne postane nesigurno, dok makar na trenutak ne dobijemo dojam da se nalazimo u nepoznatom gradu’.
To bilježenje, pomno promatranje, boravljenje u prostoru i višemjesečno ispitivanje galerije i njezine neposredne okoline, bilo je zapravo ne samo temeljni postupak u nastajanju radova nego, nakraju, i glavni sadržaj svih radova na izložbi. Željela sam da se radovi, osim što portretiraju galeriju i njezino mjesto u gradskom tkivu iz perspektive neposrednoga okružja, izravno obraćaju i posjetitelju galerije i prolazniku na ulici te da i jednoga i drugoga živo uključe u postojeće odnose, da mu ponude različite kutove gledanja i potaknu ga na aktivno promatranje, opažanje toga malenoga segmenta gradskog tkiva, galerije i njezina neposrednog susjedstva.
