Novosti

Kultura

Borut Šeparović Možda je i Montažstroj samo ispušni ventil

Pitanje 'A gdje je revolucija, stoko?' postavljam, prije svega, samom sebi: uopće mi nije važno jesu li legende novog vala izdale bunt s početka 1980-ih, pravo je pitanje jesam li ja pristao na konformizam. Kapitalizam dobro probavlja i antikapitalizam, pa se pitam nije li i Montažstroj u nekom smislu samo ispušni ventil, koji u konačnici nije opasan po sustav

Vqwyqd78qwe5e5j3efyp5l67ry2

Borut Šeparović (foto Pixsell)

Umjetnički kolektiv Montažstroj od utemeljenja 1989. do danas postigao je kroz brojne participacije reputaciju jedinstvenog projekta koji u obradama društveno angažiranih tema objedinjuje kazalište, ples, glazbu, likovnost i audiovizualne elemente, tvoreći energičan stvarnosni teatar kojim je prošlo na stotine umjetnika i volontera. Premda već svojevrsna kulturna baština, Montažstroj ni nakon 25 godina djelovanja nema vlastiti radni prostor. S kakvim se sve problemima kolektiv susreće i što ga tjera naprijed, razgovarali smo s njegovim pokretačem Borutom Šeparovićem.

Četvrt stoljeća Montažstroja proslavili ste predstavom ‘A gdje je revolucija, stoko?’, nastalom na ostacima projekta ‘Mali čovjek želi preko crte’, koji je stopiran nakon svega tri izvedbe, a radi spornih autorskih prava zabranjeno je i korištenje materijala grupe Šarlo akrobata: što se tu zapravo dogodilo?

Album ‘Paket aranžman’ gledam kao cjelovito umjetničko djelo, nastalo u sinergiji dvadesetak autora. Iako pojedini glazbeni brojevi na tom LP-u imaju i samostalno značenje, tek je kao cjelina postao svojevrsnom Mona Lisom jugoslavenske pop-kulture. Projekt ‘Mali čovjek želi preko crte’ također je cjelovito umjetničko djelo, koje predstavlja inventuru posljednjih 30 godina naše društvene stvarnosti i na politički nekorektan način progovara o sadašnjosti; on je i scenski esej, glazbena analiza i kritika. Smatram da je umjetnički postupak citiranja i parafraziranja drugih umjetničkih djela, korišten u tom projektu, apsolutno legitiman i duboko ukorijenjen u suvremenim praksama koje su etablirali neki od najvećih umjetnika 20. i 21. stoljeća, poput Magrittea, Warhola, Duchampa, Brenera. No je li taj postupak legalan, stvar je interpretacije važećih zakonskih propisa. Inspiriran novovalnom glazbom, stvarao sam nešto novo u formi kazališne predstave – ali ne u kontekstu reprodukcije, kopiranja ili zloupotrebe, nego u smislu kritičkog osvrta. U projektu ‘Mali čovjek želi preko crte’ bavili smo se pitanjem može li pop glazba postati oruđe društvenih promjena, a kao predložak koristili smo album ‘Paket aranžman’ upravo zbog specifičnih društveno-političkih okolnosti njegova nastanka i zbog njegova značaja za generaciju koja je tadašnji glazbeni bunt poistovjećivala sa željom za nekim boljim svijetom.

Pristao sam na gašenje projekta ‘Mali čovjek…’ iz straha od pravnih posljedica na kapitalističkom sudu u kapitalističkoj državi. Pristao sam na autocenzuru vlastitog umjetničkog djela, jer sam jedino tako mogao osigurati da ta umjetnost bude javno vidljiva

Glazbu upotreba ne kvari

Gdje je puklo, jeste li autore ‘Paket aranžmana’ obavijestili o svojim namjerama?

Kao dio koncepta projekta, planirao sam razgovarati s autorima ‘Paket aranžmana’ o značenju glazbe tada i danas, a okosnica je trebala biti usporedba dvaju cjelovitih umjetničkih djela, njihovog albuma i našeg projekta. U svrhu dugotrajnije rasprave o istoj temi želio sam da ti razgovori budu u obliku video-intervjua na posebnoj internetskoj stranici. No neke od legendi jugoslavenskog novog vala doživjele su projekt kao kršenje svojih autorskih prava, iako predstavu nisu ni vidjele, pa smo nakon višemjesečnih pregovora postigli sporazum po kojem ‘Mali čovjek…’ mora biti ugašen. Činjenica je da živimo u svijetu neoliberalne paradigme: autorska prava danas su tabu i nitko ih ne propituje. Mislimo da ih je dobro štititi, ali istovremeno svi skidamo glazbu i filmove s interneta. Koncept po kojem moram platiti da bih se umjetnički bavio nekom tematikom, poput novog vala, po mom je mišljenju vrlo upitan i baš zato mi se činilo važnim o tom tabuu progovoriti u novoj predstavi.

U ugašenoj predstavi nastupa zbor od četrdesetak volontera, obespravljenih ljudi svih dobnih skupina, koji provokativno, kroz prearanžirane pjesme s ‘Paket aranžmana’, govore o našoj novijoj povijesti: kako su oni prihvatili gašenje projekta, to što ne smiju ‘preko crte’?

Pitanje je, naravno, jesmo li ikada u tom projektu uistinu prešli crtu i jesmo li je uopće mogli prijeći. Iako su izvedbe rezultirale euforijom, i našom i publike koja je sudjelovala u projektu, bilo je jasno da samo pjevanje neće donijeti društvenu promjenu. Borbene pjesme mogu biti samo pratnja borbi koja je već započela. I da nije bilo zabrane projekta, njegova bi se održivost vrlo brzo iskristalizirala kao velik problem, s obzirom na broj sudionika i činjenicu da nemamo adekvatan radni prostor i sredstva za rad. A zbor je bio heterogena skupina ljudi, koji zasigurno nemaju homogena razmišljanja, osjećaje i iskustva. No vjerujem da im nije bilo lako što se projekt ugasio, jer nije bilo ni meni. Sigurno ni o predstavi ‘A gdje je revolucija, stoko? ‘ ne razmišljaju jednako, no oni koji su se meni direktno obratili rekli su mi da su zadovoljni načinom na koji je naš zajednički projekt prerastao u novi i da je tako priča koju smo zajedno započeli dobila svoj nastavak. Zahvalan sam im na doprinosu cijeloj priči i ponosan sam na ono što smo zajednički napravili.

Gdje je granica autorskih prava i simboličke baštine, javnog dobra koje nam svima pripada? Može li čvrsto pridržavanje krutih zakonskih normi dovesti do propasti kulture, koja je oduvijek nastajala posuđivanjem, palimpsestima, sempliranjem?

Tehnološki napreci u 20. stoljeću učinili su vidljivim ono što prije nije bilo vidljivo, a to je da je svaki umjetnik uvijek nečime inspiriran, ponajčešće upravo djelima drugih umjetnika. Glazba se tisućama godina razvijala na taj način, nije se zapisivala i potpisivala, a pjesme su živjele dok ih je netko pamtio i pjevao, mijenjajući se kroz vrijeme. Zato i postoji ideja narodne glazbe, koja se tretira kao javno dobro. Ne vjerujem u to da je umjetnička inspiracija svetinja koja se dešava samo i jedino u glavi jedne osobe, da nekome s neba padne ideja za melodiju ili tekst, kao ni da netko može svojatati pojedine riječi ili njihove kombinacije, kao što je slučaj sa sintagmom ‘mali čovjek’, općepoznatom populističkom floskulom. Stoga smo autorskim pjesmama pristupili kao općem dobru i bavili se njihovim društveno-političkim kontekstom, sa stavom da glazbu upotreba ne kvari, kao što se događa s nekim materijalnim stvarima. Riječ je o veoma kompleksnoj problematici, definiranoj zakonima. Ali nema svaki zakon legitimitet dobroga. Kroz povijest su se mnogi mijenjali upravo tako što im se prvo suprotstavilo. U suprotnom, nikada se ne bih mogao umjetnički baviti ‘Paket aranžmanom’, morao bih čekati smrt svih autora tog djela, pa onda još 70 godina, dokad bih i sam bio mrtav. Zanimljivo je primijetiti da je zaštita autorskih prava u početku trajala puno kraće i bila je isključivo usmjerena na zaštitu umjetnika i njihovo pravo da za svoj rad budu plaćeni. Što je krupniji kapital ulazio u određene oblike umjetničkog izražavanja, period zaštite ideja i izraza se produljivao, kako bi se u konačnici opsluživali interesi diskografskih kuća i filmske industrije, dakle upravo onih sustava koji eksploatiraju umjetnike. Također, na štetu javnog dobra. Ako se iz sfere glazbe i umjetnosti samo nakratko prisjetimo problema patenata lijekova ili ideje interneta kao open sourcea, možemo vidjeti koliko je važno o tom problemu javno govoriti.

Pljujem li ja sam sebi u usta?

Iako je ‘A gdje je revolucija, stoko?’ vaš novi projekt, na neki je način i metapredstava, jer govori o sebi, svom postanku, strukturi i zatiranju na koje ste, defanzivno, sami pristali, radi, kako kažete, ‘komocije, privilegija i slave’. S obzirom na tu ‘autocenzuru’, kome zapravo postavljate pitanje iz naziva?

Ime predstave posudili smo od jednoga poznatoga zagrebačkog grafita, što se 1995. pojavio na zidovima Studentskog doma Stjepana Radića; autor je anoniman, pa je time i taj grafit javno dobro. Mislim da je taj nepoznati netko savršeno pogodio poantu, koja je danas jednako aktualna kao i tada. Ona se obraća svima nama, jer zaziva društveni subjekt izražen u zbirnoj imenici ‘stoka’. Možda je riječ o novom političkom subjektu koji treba iznijeti društvenu promjenu, o razjebanoj radničkoj klasi koja ponovno treba osvijestiti svoju poziciju… No to pitanje, prije svega, postavljam samom sebi: uopće mi nije važno jesu li legende novog vala izdale bunt koji je postojao početkom 1980-ih, pravo je pitanje jesam li ja pristao na konformizam. Jesam li ja ponudio lažno obećanje i izdao ideje za koje se zalažem? Ili, da parafraziram rečenicu iz predstave ‘A gdje je revolucija, stoko?’: Pljujem li ja samome sebi u usta? Pristao sam na gašenje projekta ‘Mali čovjek…’ iz straha od pravnih posljedica na kapitalističkom sudu u kapitalističkoj državi. Nisam bio spreman javno i nepokolebljivo braniti umjetnički postupak iza kojeg stojim. Pristao sam na autocenzuru vlastitog umjetničkog djela, jer sam jedino tako mogao osigurati da ta umjetnost bude javno vidljiva, da otvara beogradski festival Bitef, da se izvodi u Zagrebačkom kazalištu mladih. Je li onda ta moja umjetnost kapitalistička, iako zagovara antikapitalizam? Ako želim biti dio društvene promjene, ne bih li trebao napustiti kazalište i baviti se političkim radom? To nisu dileme kojima se bavim samo u ovom projektu, nego kroz cijelu svoju umjetničku karijeru. Mislim da se te dileme, pa i očaj, dobro ocrtavaju u predstavi ‘A gdje je revolucija, stoko?’ i baš je prikladno da smo njome obilježili 25 godina postojanja Montažstroja.

Na kraju predstave Ante Perković simbolično čekićem razbija ploču ‘Paket aranžman’, a na platnu se projicira palimpsest Nenada Romića preko pjesme ‘Kenozoik’, čime nagoviještate komunizam kao jedino moguće rješenje današnjih neizbalansiranih društvenih odnosa. Vjerujete li da je zaista moguć i gdje se naviješta njegovo postojanje, ako tvrdite da nikada nije bio ‘razigran’ i ‘bezobrazan’ kao sada?

Važno je napomenuti da mi u Jugoslaviji nikada nismo živjeli u pravom komunizmu, unatoč tome što smo imali Komunističku partiju. No to se društvo barem deklarativno zalagalo za neke određene civilizacijske tekovine, poput javnog zdravstva i svima dostupnog obrazovanje, a te se ideje danas postupno ali sigurno napuštaju. Sjetimo se kolika je borba bila potrebna za ograničenje radnog vremena na osam sati dnevno… a danas svjedočimo rastakanju i toga civilizacijskog postignuća. Parlamentarna demokracija, višestranačje, otvoreno tržište… potkraj 1980-ih to je mnogima zvučalo kao obećanje boljeg života. No ovaj sustav nije opravdao ta obećanja, danas je i sloboda govora pod kontrolom mnogo perfidnijeg cenzorskog mehanizma od partijskoga, pod kontrolom krupnoga kapitala. Dovoljno se prisjetiti u čijem su vlasništvu najveći mainstream mediji. Zato i jest došlo vrijeme ponovnog razmišljanja o komunizmu kao ideji, pogotovo kada kao nusprodukt ekonomske krize i općeg nezadovoljstva iznova svjedočimo ispadanju fašistoidnih kostiju iz ormara. Kada smo lansirali videospot ‘Komunizam’, htjeli smo preko jednog pop-uratka u javnom prostoru nametnuti tu riječ, s obzirom na to da je ona i dalje bauk: ispada da je danas puno prihvatljivije javno izražavati mržnju protiv manjinskih skupina nego nju izreći. Neki nam mediji spot nisu htjeli prenositi, s obrazloženjem da je ‘suviše alternativan’, pri čemu je jasno da se to ne odnosi na glazbeni ili umjetnički aspekt spota, nego na njegovu političku poruku. Mislim da je komunizam u budućnosti moguć i mislim da će morati biti ‘razigran’ u vidu rješavanja društvenih odnosa i problema kojima ‘socijalizmi prošlosti’ nisu bili dorasli.

Patti Smith je proslavila Rimbauldovu tezu da ljubav treba ponovno izmisliti, jer se i sama promijenila društvenim mijenama od doba trubadura do danas. Je li po toj analogiji i klasičan pojam revolucije potrošen, treba li ga se redefinirati u skladu s novim konstelacijama u društvu? Je li ona danas uopće moguća?

Parlamentarna demokracija, višestranačje, otvoreno tržište… potkraj 1980-ih to je mnogima zvučalo kao obećanje boljeg života. No ovaj sustav nije opravdao ta obećanja. Zato je došlo vrijeme ponovnog razmišljanja o komunizmu kao ideji

Revolucija je prilično potrošena kao riječ, krivim upotrebama koje su izmjestile njezino značenje. Tu riječ je ‘izraubala’ marketinška industrija nudeći ‘revolucionarne’ proizvode ili ‘revolucionarne’ popuste. Ali sadržaj te riječi, revolucija kao filozofski pojam u smislu temeljnog preokreta društvenih odnosa, svakim danom je sve aktualnija i potrebnija. Mislim da je revolucija neizbježna u smislu pravedne distribucije materijalnih resursa i moći, ali se ta ista revolucija neće lako desiti u današnjem društvu spektakla i pitanje je kako će izbjeći da i sama ne postane spektakl. Ali ovo sigurno nije kraj povijesti i sasvim sigurno postoji alternativa sadašnjem dominantnom sustavu. Hoće li se revolucija desiti sutra ili za nekoliko desetljeća nije ni važno. Možda ju ja neću ni doživjeti. Ali na njoj treba jednako aktivno raditi danas, širiti polja borbe protiv ovog sustava koji je u prednosti jer je globalan i jer nema jednu glavu koju možemo odsjeći.

Radikalni produkcijski modeli

Po obrazovanju ste komparatist književnosti i filozof, no teatar vam je oduvijek preokupacija. Mislite li da je smisao kazališta u angažiranosti, u Brechtovom političkom teatru? Može li kazalište napraviti neki revolucionarni pomak u stanju društvene svijesti?

Brechtov politički teatar bio je temeljen na dobro organiziranoj radničkoj klasi, koje danas nema. Danas kazalište ni približno nema moć kakvu je imalo tada, kada nije bilo ni televizije ni interneta: ono je danas manjinski medij, prilično nevažan u širem kontekstu. Ali slažem se s Brechtovom tvrdnjom da je svako kazalište političko – samo, postoji ono koje je svjesno svoje političke pozicije i ono koje toga nije svjesno, te u toj svojoj besvijesti služi održanju dominantnog sustava. No kapitalizam dobro guta i probavlja antikapitalizam, pa se pitam nije li i Montažstroj u nekom smislu samo ispušni ventil, koji u konačnici nije opasan po sustav. Kazalište je isto tako jedan elitan društveni ritual gdje uvijek postoji opasnost od obraćanja isključivo istomišljenicima koji imaju taj luksuz da u kazalištu mogu provoditi svoje slobodno vrijeme. S druge strane, umjetnost i kazalište mogu drugačije progovarati o nekim temama od medija, aktivizma, teorije… Umjetnost ima neka sasvim svoja oruđa, ona publiku može navesti da zamišlja nemoguće, da razmišlja izvan onoga što nam serviraju kao realno. Iako kazalište istovremeno i volim i mrzim, to je nešto što radim dobro, to je područje u kojem ja mogu ispuniti svoj dio društvene odgovornosti i tako u tom malom i relativno nevažnom polju borbe pridonijeti puno široj borbi.

Odlučili ste i kreativni proces tretirati jednakopravno konačnom produktu, ogoljavajući metode rada i stavljajući ih na javni displej. Je li to vaš umjetnički potpis, ili smatrate da je cijeli proces zapravo umjetnički akt?

Kazalište nije proizvod. Iako glazbena, likovna, filmska umjetnost doista proizvode proizvode, kazalište generira procese. Ono je eksperimentalno i procesualno u svojoj biti, i zbog toga što ne proizvodi proizvod najčešće nije ekonomski samoodrživo niti isplativo, jer ne potpada pod zakone tržišne logike. Za mene je umjetnički proces neodvojiv od konačnog proizvoda. Ne mislim da je proces sam po sebi isključivo umjetnički čin, ali jest jedna produkcijska platforma za društveno-angažirani rad. Ponekad je društveno bilo važnije ono što se desilo unutar procesa od samog ‘proizvoda’ kojeg je publika gledala u kazalištu. To sam prvi puta shvatio kada smo radili predstavu ‘Timbuktu’ u kojoj smo surađivali s beskućnicima. Da je taj proces bio u potpunosti snimljen, on bi mnogo šire i trajnije od predstave dao zalog za destigmatizaciju tih ljudi od kojih svraćamo pogled na cesti. Isto sam pomislio radeći na predstavi ‘Generacija 91-95’ čiji je proces bio prilično edukativan za njegove mlade sudionike. Oni su tada o Domovinskom ratu naučili nešto drugo, a možda i puno više nego što su im nudili njihovi, prilično jednostrani, udžbenici povijesti. S druge strane, ono što je opasnost od snimanja i javnog prezentiranja tih radnih procesa jest očekivanje da bi to u društvu spektakla trebalo izgledati kao neki ‘reality show’. Proces rada u projektu ‘55+’ zabilježen je u dokumentarnom filmu ‘Potrošeni’ – neki su možda očekivali da će taj film biti zabavan i dinamičan. On je spor, težak, konfrontirajući, ne nudi konačna rješenja, u skladu s populacijom kojom se bavi i njihovom društvenom nemoći. Ali kada mi sudionici projekta ‘55+’ kažu da im je taj projekt promijenio život, jasno je da to ima puno širi značaj od neke predstave ili filma. Utoliko ne vjerujem u neke visoke tajne i recepture umjetničkog postupka i djela, bio bih jako sretan da i drugi preuzimaju takve produkcijske modele jer je društveni potencijal takvih modela puno važniji od neke moje umjetničke taštine.

Jedan ste od najprovokativnijih kazališnih autora u regiji, svaka vaša predstava izaziva burne reakcije, ali gotovo nijedna nije imala dug vijek ili završila na repertoaru nekoga kazališta. Jeste li možda previše avangardni i provokativni za ovdašnje shvaćanje teatra?

Ne mislim da su naši projekti sadržajno previše radikalni za domaći teatar, riječ je o radikalnim produkcijskim modelima. Projekti kakve radi Montažstroj izmiču većini konvencionalnih metoda umjetničke proizvodnje, često nam je potrebno više od godine za pripremu i provedbu projekta. Da bismo sazvali probu 30-ak sudionika, netko dva dana treba sjediti na telefonu i obavještavati ih. S predstavom ‘55+’ ostvarili smo, osim dviju premijernih izvedbi u Zagrebu, i pet gostujućih, po Hrvatskoj i inozemstvu; možda zvuči smiješno, ali to je puno više od onoga što sam očekivao. Suradnja institucionalne i izvaninstitucionalne scene i inače je slaba i nerealizirana. Nadam se da će se u budućnosti ipak otvoriti prostor za dugotrajniju suradnju Montažstroja i institucionalnih kazališta, poglavito zbog velikog interesa publike i javnosti za naš rad. Također, već smo dvije godine u proceduri dodjele gradskog prostora na privremeno korištenje. Ostaje nada da ćemo konačno biti prepoznati kao javna potreba i da će se to pitanje napokon zadovoljavajuće riješiti.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više