"Dati tekstu autora, znači nametnuti tom tekstu granicu, znači snabdjeti ga konačnim označenim, znači zatvoriti ga u to pisanje", kazao je davno Roland Barthes u svom prekretničkom eseju "Smrt autora". Ovdje bi se autor mogao pisati i velikim početnim slovom, jer radi se o živom tkivu moderne književne teorije koja je pokušala, i još to pokušava, odvojiti lik i djelo pisca i sagledati tekst kao zaseban entitet koji tvori vlastita značenja, bez upliva biografskog i osobnog konteksta. Borisav Bora Đorđević, poznatiji kao Bora Čorba, svojim je kritičarima stare škole za života prilično zagorčao posao: gotovo da nema društvene skupine koju nije poput ljute koprive dotaknuo svojim stihovima.
Bili to arapski studenti u Jugoslaviji, feministički pokret žena ili vladajući aparat tadašnje politike, svaki album Riblje čorbe, krcat rimama i oštrim zamkama, nailazio je na raznolike pokušaje tumačenja i nagađanja o tome tko je sada Bori na spisku. Peri Lukoviću svojedobno je u Dugi rekao: "Neću više nikad da objašnjavam nijednu pesmu, sve su one dovoljno jasne" i dodao "na žalost nemam tu sreću da budem glup".
I baš je takva pjesmarica Bore Čorbe i bila, izravna, jasna, gruba, ostrašćena i kafanski prosta. Bez pametovanja i metafora, Borin je posljednji i najuspješniji projekt i bend upravo zato i bio jedan od najkomercijalnijih jugoslavenskih proizvoda. Uz Bijelo dugme, u tiražama ploča koje su se međusobno natjecale, Bregi i Bori znao se pridružiti Štulić i njegova Azra, a sasvim sa strane, kao prijateljska i na početku i moralna podrška, puno manje tiražni, ali ne manje značajni Arsen Dedić.
To prijateljstvo među pjesnicima stvorilo je i osobito značajnu generaciju rockera koji nisu bili samo muzičari, persone na pozornici ili stvaratelji određenoj javnog lika, "imidža" ili poze. Oni su objavljivali zbirke pjesama i bili prihvaćeni i od književne publike, pa bi neki koncerti umjesto glasnog rocka bili efikasno pretvoreni u recitale. Samo s tom razlikom što je stil Bore Čorbe bio do tada neviđeno uličarski i jedini je, o čemu svjedoče i derneci u Borinom omiljenom kafiću Poslednja šansa, imao u sebi taj mračni sjaj ranojutarnje buke alkoholiziranih gostiju koji bez ikakvih kočnica govore o onome što žele. Borina birana droga bila je alkohol, pa je uz nebrojene pjesničke reference i jedan cijeli album nosio taj ironični prizvuk: "Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju" na omotu je sugerirao poetski naturalizam ostarjelih pijanaca upitne oralne higijene, dok se u sadržaju sada već etablirani bend borio s odlascima važnih ljudi poput Bajage i pjesmama koje prvi puta nisu nailazile na oduševljenje i publike i kritike.
Ovaj je album važan i namjerno istaknut jer je upravo on prekinuo "hrvatsku šutnju" o Bori Čorbi, jer su se fanovi podijelili na one koji moguće prate Barthesa i one koji autorova zastranjenja u desničarsku politiku i četničko vojvodstvo nisu mogli provariti. Bora je, neslužbeno, do izlaska remasteriranog, luksuznog reizdanja "Muzičara" (Croatia Records, 2022.) zapravo bio "kanceliran", što je i sam volio podgrijavati izjavama za medije kako nikad neće svirati u Hrvatskoj. Osim ako ga osobno ne pozove Vlada.
Bora je, neslužbeno, do izlaska remasteriranog, luksuznog reizdanja "Muzičara" 2022. zapravo bio "kanceliran" u Hrvatskoj, što je i sam volio podgrijavati izjavama za medije kako nikad neće svirati ovdje. Osim ako ga osobno ne pozove Vlada
Naravno da ga nije pozvala Vlada, no ljudi koji su radili ovu ploču i prvi puta 1984. godine, a potom i popratili reizdanje tekstovima, poput Siniše Škarice, stali su uz bok ideji da se Riblja čorba i Bora trebaju gledati u puno izoštrenijem kontekstu nego do sada, te da su provokacije autora, ako ne ništa, onda barem logičan nastavak za nekoga tko je upravo cijeli svoj rockerski i poetski život hodao po tankoj liniji dopuštenog i nedopuštenog. S tim da tih legendarnih zabrana, piše detaljnije u svojoj knjizi "Tvornica glazbe: Priče iz Dubrave 1970. – 1989." uopće nije bilo, nego su danas tek mitski odjek bivše države.
Prelazak Bore u zagrebačkog diskografskog giganta bio je sredinom osamdesetih velika vijest, a nastao je nezadovoljstvom cijele Riblje čorbe tretmanom u PGP RTB-u – odnosno, kraće rečeno, pare nisu stizale. Jugoton je imao još krupniju promotivnu mašinu, što je na svojim krilima najviše osjetilo Bijelo dugme, no i ovaj Borin album prošao je dobro, a prije dvije godine u reizdanju za današnje uvjete i spektakularno. Hrabrost izdavača da svoj katalog ponudi u novom ruhu bez biografskog konteksta nije nažalost našla pandana u srpskom dijelu Borinog kataloga, ali je označila povratak nekih pjesama u eter. Bora više nije bio zabranjeno voće i, osim pokojih zajapurenih komentara na društvenim mrežama, album je označio jedan značajan povratak.
Je li to samog Boru oduševilo? I da i ne, jer svoje je djelo gradio na ponekad proročanskim stihovima, a ponekad na namjernom kontrastu od očekivanog. Upravo njemu u čast Škarica se s problematičnim momkom jugoslavenskog rocka pozdravio sa stihovima koje je Bora izgovorio na koncertu u rodnom Čačku početkom ove godine: "Konzilijum saopštenje objavljuje svaki dan, da upozna javno mnenje koliko sam bolestan. Moje telo pošaljite u Čačak, u Srbiju, u Ljubljani ostavite srce, neka bude tu."
Ono neočekivano u ovom slučaju, jest da Jugoton nažalost nije uspio zadržati Čorbu u Dubravi. Na albumu "Istina" iz 1985. našla se jedna od najboljih Borinih pjesama "Pogledaj dom svoj, anđele" i unatoč borbama izdavača, autor je ostao "đubre do kraja" i vratio se gdje je sve počelo. A početak je i za njega samog 1979. godine, posebno nakon koncerta na Tašmajdanu, bio velik, brz i, ako to netko i može zamisliti, natjerao je Đorđevića u plač. Prije toga – njegove će to biografije tek ovlaš spomenuti – krenuo je u bendovima Zajedno, jedno vrijeme svirao sa Đorđem Blaševićem u Ranom mrazu, a našla se tu i sjajna akustičarska grupa Suncokreti, u kojoj je nastupao i sa glumicom Goricom Popović.
Sa Balaševićem se razišao vrlo brzo jer dvije toliko jake pjesničke i izvedbene osobnosti nikako nisu mogle miroljubivo koegzistirati, odnosno bilo bi teško zamisliti da Balašević izgovori i jedan Borin stih, bez da se zacrveni. Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat otišao je u svojim ocjenama i korak dalje u tekstu "Bora Đorđević bio je bolji pjesnik od kompromisnog Balaševića" u Večernjem listu gdje dodaje: "Autori poput Đorđevića bili su tekstopisci u naponu snage, svaki stih bio je 'rat', a količina ideja i poruka nepremostivo je nedostižna današnjoj ušminkanoj stvarnosti na pop-sceni."
Nenašminkan, znojav, autentičan, drsko je ispjevao rok-tragediju socijalističko-samoupravne svakodnevice, govorio je o Bori Luković, ali i dodao, "samo kad padne noć, on zove upomoć". Taj sraz drčnog uličnog ponašanja i zapravo povrijeđene unutrašnjosti koja je rezultirala ključnim albumima poput "Kosti u grlu" (1979.), "Mrtve prirode" (1981.), "Buvlje pijace" (1982.) i "Osmog nervnog sloma" (1986.) Riblju čorbu je držao daleko od svake struje. Nije ih okrznuo ni novi val, ni tada popularno koketiranje s folkom, iako su bili mezimci kafane i gotovo jedini napravili takav progresivan ulaz rocka u drugi žanrovski milje – bez da ga sami izvode. Bregović i Bijelo dugme te su poteze odradili puno poslovnije i bili "biznis mašina" s vođom benda koji je imao sve posloženo u glavi, dok je Bora Čorba nastupao ludo, konfliktno i intuitivno, pa tko živ, tko mrtav.
Na kraju balade, samo je još jedan od tih velikih rock-pjesnika Jugoslavije živ, a Bora se, iznenađujuće ugodno osjećajući u sređenoj i finoj Sloveniji, oprostio sa svojim fanovima doslovnom smrću autora. Nekima opet otežavajući, a nekima olakšavajući posao pronicanja u dubine njegovog teksta. Barthes bi rekao, točka koja je bila uvijek negdje sa strane, je nestala.
