Iako je novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti (ZZZ) u e-Savjetovanje pušten 24. listopada 2022. godine, tek je nedavno, u sklopu lansiranja predizbornih kampanja i strategija, aktiviran politički alarm zbog toga što će država preuzeti upravljanje bolnicama u vlasništvu lokalne samouprave.
Podsjetimo, članak 86. Zakona o izmjenama i dopunama ZZZ-a kaže da 1. siječnja 2024. godine jedinice područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb prestaju biti osnivači općih bolnica, a u rujnu su zbog toga Grad Zagreb, Istarska, Međimurska i Krapinsko-zagorska županija intenzivirali najave ustavnih tužbi na osnovu prava lokalne samouprave da utječe na mrežu zdravstvene zaštite. Do sada, koliko nam je poznato, još nitko nije osmislio i napisao prijedlog za ocjenu ustavnosti.
S obzirom na to da je prema Ustavnom zakonu Ustavni sud dužan u roku od 30 dana po hitnom postupku riješiti zahtjev kada predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave zatraži ocjenu ustavnosti nekog zakona zbog pitanja financiranja ili nadležnosti, spora reakcija budućih podnositelja tužbe omogućava da se taj sud nenamjerno uplete u izbore, odlučujući tko je u ovom slučaju u pravu, vlast ili opozicija. Time će tema kojom se malo tko ozbiljnije bavi i općoj je javnosti generalno nezanimljiva dobiti na političkoj vidljivosti, posebno u debati između HDZ-a i platforme Možemo! koja je na vlasti u Zagrebu i kani voditi pravnu bitku oko Kliničke bolnice Sv. Duh, iako ona u tom statusu nikada nije smjela biti u vlasništvu grada, jer je isključivo država osnivač kliničkih bolnica.
Čim je počelo, postalo je jasno da će time samo biti nanesena šteta i da HDZ svojim zaobilaženjem problema na neki način već pobjeđuje. Vladajući i ministar zdravstva Vili Beroš, naime, tvrde da državno preuzimanje lokalnih bolnica "nije politička odluka", već "alat kojim će se urediti sustav te omogućiti financijska održivost", dok lokalne vlasti odgovaraju da HDZ zakonskom izmjenom ostvaruje potpunu kontrolu nad ustanovama, koje u rukama lokalnih političkih opcija još imaju neke šanse. Takva polarizacija otkriva tragičnu činjenicu da nitko na stranačkoj sceni ne razumije elementarne činjenice o hrvatskom zdravstvu.
Kontrola i financijska održivost bolnica ne ovise o tome tko ima osnivačka prava nad ustanovama, nego o sveobuhvatnoj državnoj politici zdravstva i profesionalno postavljenom i organiziranom Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO), neovisnom od stranačkih i mnogobrojnih privatnih interesa. Za to je odgovorno Ministarstvo zdravstva, odnosno država, a decentralizacija je samo vrlo upitan mit. Kao jedini državni osiguravajući zavod u obveznom zdravstvenom osiguranju, HZZO ima potpune ovlasti nad svime čime Beroš sada želi okititi HDZ: provođenjem politike razvoja zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, osiguranjem prava i obveza iz obveznog zdravstvenog osiguranja, planiranjem financiranja prava osiguranika, predlaganjem mreže javne zdravstvene službe, planom i programom mjera zdravstvene zaštite, opsegom prava na zdravstvenu zaštitu, ugovaranjem zdravstvene zaštite sa zdravstvenim ustanovama i privatnicima, utvrđivanjem cijene usluga i roba, plaćanjem ustanovama i nadzorom njihovog rada i izvršavanja ugovornih obaveza.
Ovo su samo osnovne obaveze Zavoda – ostatak bi ispunio cijeli ovaj tekst – no sasvim dovoljne za razumijevanje da vlada Andreja Plenkovića "nacionalizacijom" bolnica započinje bitku za pravo da u zdravstvu sve ostane isto, jer ne intervenira u organizacijski truo, pretpotopno organiziran i javnosti zatvoren HZZO, nadležan i odgovoran za funkcioniranje kompletne mreže javnih zdravstvenih usluga i alokaciju sredstava iz posebnih doprinosa koje izdvajamo za zdravstvenu zaštitu. U toj su anarhiji lokalne bolnice povijesno najčešće u još goroj poziciji od državnih, zbog čega su u određenim fazama od Zavoda znale primati limite samo da bi pokrile troškove za plaće zaposlenih. Lokalni šerifi u ovakvom zdravstvenom sustavu najčešće uživaju sve privilegije neuređenosti sustava ili su potpuno nemoćni. Takav sistem održava zdravstvo koje je ulupalo milijarde eura na mutna plaćanja i procedure kojima se moglo financirati sve nedostupnije liječenje i dijagnostika.
Pogledajmo skandalozan i nevjerojatan, ali istinit "detalj" izravno povezan s raspravom o državnom preuzimanju bolnica. Koncem 2011. formirana je druga SDP-ova vlada u kojoj je prvi ministar zdravstva bio Rajko Ostojić, a prvi ministar financija Slavko Linić. Linić je zdravstvu pristupio kao bulterijer koji će zagristi u problem dok ga ne riješi, pa iako je od početka bilo jasno da o tome ne zna osnovne stvari, Ostojić mu je rado prepustio vodstvo i ponašao se kao druga violina jedne od takozvanih reforma zdravstva.
Spremnost ministra zdravstva da se podčini stranačkoj hijerarhiji bila je toliko snažna da je 2012. mrtvo hladno tvrdio da Linićevo smanjenje doprinosa s 15 na 13 posto neće dodatno financijski destabilizirati sektor. Kada se pokazalo da je ovime zdravstvo trenutno presušilo za skoro 1,5 milijardi kuna, Linić je odlučio da će država zauvijek pokriti dugove svih javnih bolnica, pa ustrajao na Zakonu o sanaciji javnih ustanova koji je stupio na snagu 2013. godine. Zakon je prvenstveno adresirao problem lokalnih bolnica koje su mjesečne limite u cijelosti trošile na plaće zaposlenika. Ni lipe, dakle, za zdravstvenu zaštitu.
Po tom su zakonu u lokalnim bolnicama osnovana sanacijska vijeća i imenovani sanacijski upravitelji, preko kojih je lokalna samouprava državi prepustila upravljanje na dvije godine i na isti se rok odrekla svojih osnivačkih prava. U tom je trenu, dodatno pojasnimo razmjere katastrofe, to bila trinaesta "najveća sanacija u povijesti zdravstva" od 1994. godine, a Linić se hvalio da će, nakon što završi posao, bolnice po Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi biti dužne sve svoje obveze plaćati u roku 60 dana. Epilog bi bio smiješan da nije tragičan i bez sumnje interesantan jednom drugačijem, politički neovisnom i kompetentnom Državnom odvjetništvu.
Dok država priprema preuzimanje lokalnih bolnica, Zakon o sanaciji javnih ustanova još je na snazi. Pritom Plenkovićeva vlada krije – a nije isključeno ni da ne zna – koliko je novca utrošeno na dokazano neuspješnu "reformu" SDP-a, koja upadljivo sliči na ovu koja slijedi.
Novosti su se ovim povodom obratile Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu financija, od obje institucije tražeći precizne podatke o svim sanacijama zdravstva od devedesetih naovamo, s posebnim osvrtom na 2013. godinu i trošak rada sanacijskih vijeća i upravitelja. Nije trebalo sumnjati da nijedna institucija neće odgovoriti.
No prema informacijama Hrvatske udruge poslodavaca u zdravstvu vidi se da je u SDP-ovoj 2013. i 2014. godini u dugove bolnica uloženo čak 6,5 milijardi kuna, da bi Državna revizija lani upozorila na rekordni bolnički dug od 14,5 milijardi kuna, što predstavlja polovicu ukupnog zdravstvenog proračuna. Ako iz logike organizacije sustava ne vidimo da državno preuzimanje lokalnih bolnica nije reformski potez, onda je to jasno iz vrlo rječitog primjera iz prošlosti.
Cijeloj lakrdiji treba dodati da u Beroševom ZZZ-u stoji da će sadašnjom nacionalizacijom bolnica doći do objedinjene javne nabave koja će donijeti uštede, pa podsjetiti na jednu od nastupnih izjava Rajka Ostojića. "Prva strukturna reforma hrvatske vlade bit će novo povjerenstvo za objedinjenu javnu nabavu u kojemu će sjediti ključni ljudi ministarstva financija, policije i državnog odvjetništva", kazao je Ostojić u kolovozu 2012., dodajući da je osigurao sve "da se ne bi dogodilo da 2024. govorimo o 2013. ili 2012. godini".
Nažalost, opozicija na HDZ-ovo blefiranje reforme odgovara jednako amaterski, tvrdeći da će nekim lokalnim bolnicama biti bolje ako ostanu u rukama lokalne samouprave i da će se zato boriti da Ustavni sud poništi odredbu ZZZ-a. Budući da one skoro u potpunosti ovise o HZZO-u, prilično je neizvjesno kako će im argumenti proći pred Ustavnim sudom, no to je sasvim druga tema. U svakom slučaju, predizborno ćemo se baviti bezvrijednom kosti koju je bacio HDZ, kao da je kost sve što je ostalo od zdravstva.
