Divno je i ljupko, ubavo i krasno što među nama, u stvarnome životu, prebivaju i budale i glupaci, i harlekini i pajaci. Na prvu, čini nam se kako su nam oni smetnja i sram, možda razlog ražalošćenja ili uzrok malodušja; ama, blagoslov je i pomazanje imati opisane stvorove oko sebe, pa makar i stoga da s vremena na vrijeme javno ukažu na pojedine teme ili činjenice kojih se – što u žurbi života, što pod prešom obaveza – mi, naoko pameću trezveni i intelektualno budni, ne bismo bili ni sjetili.

Evo recentnog primjera, doduše nažalost: samo zahvaljujući zloduhovnim emocijama kakve jesu mržnja i nenavidnost ili jal i himba, hrvatska se šira javnost ovih dana mogla prisjetiti jednoga važnog Dalmatinca, velikog umjetnika i značajnog u našoj kulturi pregaoca. Simo Matavulj ime je njegovo. Krvno gledajući, čovjek je bio Srbin, a da nitko nije savršen, u percepciji ove naše domaće gnojne skale vrednovanja čojstva takav oblik pripadanja – u zapisima iz matičnih knjiga – kontaminiran je "krivom" krvnom slikom i možda neželjenim pismom kojim je onomad dijete roditelja bilo upisano u vlastite identifikacijske dokumente. Neuredan je to oblik primitivizma u ovo vrijeme!

Pametniji među nama, međutim, i dalje imaju mogućnost napraviti krivi korak i načiniti grešku. Jerbo, kad je posrijedi portretiranje autentičnih i autohtonih, takorekuć endemičnih hrvatskih budaletina i idiota, talentiranih kretena i darovitih imbecila, čak i razumno čeljade s razborom među ušima nije imuno na faul u razmišljanju, na prekršaj u pretpostavci: kolikogod da tu mizernu klatež i društvenu bagažu s madežom umjesto moždana sagledaš sa svih strana i analiziraš svrha dodna, toliko god nikad ne možeš uspjeti pravo podcijeniti stvarnu razinu glupavluka i točnu količinu budalizma koji je imanentan rečenoj dijagnozi. Da me ne bi tko krivo razumio, izgubljen u prijevodu, ista stvar je i s autentičnim i autohtonim, takorekuć srpskim budaletinama i idiotima, s tim, šublerski identičnim, njihovim duhovnim sijamskim blizancima iz komšiluka, pardon susjedstva.

Najpoznatije Matavuljevo djelo je realistički roman "Bakonja fra Brne", koji je vrsnoćom stila i sadržaja bio dospio i u školske lektire. No, kao i bista, nekako istodobno je, i iz istih uzroka, došlo i do progona ovog romana i iz obrazovnih čitalačkih obligacija

Na ovo uvodničarsko otvaranje kao na početku partije šaha, na ovu prolegomenu temi potaknuo me recentni slučaj brončane biste Sime Matavulja u Šibeniku. Početkom 90-ih, u vrijeme Domovinskog rata, refleksom krvoprolića došlo je i do određivanja "ispravne" hematološke slike u društvu, što je rezultiralo oštrom podjelom na – naše i njihove. Šibenik i pripadajući mu kontinentalni dio Zagore sredina je gdje je izmiješano dalmatinsko i hrvatsko i srpsko stanovništvo i gdje ljudi govore istim jezikom služeći se s dva pisma. Simu Matavulja nije spasila ni činjenica da je u vrijeme kad je u nas zapucalo već više od 80 godina bio mrtav. Nisu mu pomogle ni sve one pripovijetke i putopisna proza koje je, rukom realističkoga skriptora, bio ispisao vjerno dočaravši život i vrijeme Dalmacije svojega doba. Ne, nakon što je već bio mrtav, Simu Matavulja po dobrom našem običaju valjalo je još jednom usmrtiti. Zaboravom!

Da bi ga se zaboravilo, prvo je trebalo učiniti ono što je elementarna pretpostavka za takav proces, a to je čin uklanjanja njegove brončane biste s javnog pijedestala ispred šibenske osnovne škole koja je nosila njegovo ime. Srećom, barbarizam je barem bio ublažen time što herma nije maknuta uobičajenom metodom za taj tip izmjene spomeničke plastike – dakako, dinamitom – već je nepoznat netko to izveo priručnim instrumentarijem na forcu mišića. Ili je možda neznani junak to učinio kriomice, očito pametno čitajući znakove vremena, sakrivši vrhunski kiparski rad na sigurno mjesto?

Paradoks je kako je to skriveno mjesto bilo u samoj školi, danas oslovljenoj po Faustu Vrančiću: u nekovrsnom kao kolumbariju za urne, u niši ispod jednih stepenica. Osoba koja je zacijelo onomad bila sačuvala ovo vrsno djelo šibenskoga kipara Grge Antunca i koja ga je, sakrivši ga, spasila od destrukcije, očito, nedavnom je anonimnom dojavom obavijestila organizatore izložbe o mjestu njegovog višedesetljetnog počivanja. Motiv je bio prosinačka izložba Antunčevih djela u Muzeju grada Šibenika, koju je u prostoru te institucije uz domaćina organizirao Odjel za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru. Tako je, na svu sreću, pred lice javnosti najposlije dospjela i ova famozno modelirana Matavuljeva bista, koju je vrsnom rukom načinio ovaj, u široj javnosti nešto slabije prezentan kipar. A Grga Antunac školovao se kod Ivana Meštrovića, kojemu je i asistirao pri izradi karijatida za njegov monumentalni spomenik Neznanom junaku na Avali u Beogradu, a bio je i u umjetničkoj radionici drugoga jednog velikana – Antuna Augustinčića.

Uskrsnuće biste Sime Matavulja moglo bi malko potaknuti i oživljavanje same njegove literarne ostavštine, koja je znatna. Najpoznatiji mu je realistički roman "Bakonja fra Brne", pisan neskrivenim humornim zamahom, koji je vrsnoćom svojega stila i sadržaja bio dospio i u školske lektire. No, kao i bista, nekako istodobno je, i iz istih uzroka, došlo i do progona ovog romana i iz obrazovnih čitalačkih obligacija. Glupavluk i budalizam mediokriteta i idiota – kojima je čas političke moći uvalio u ruke žezlo proklamacije podobnih i ljudi i njihovih djela – nije imao receptore i adaptere što su mogli razlučiti estetiku od makulature, odnosno zadržati u uporabi one vrednote koje obogaćuju i duh i društvo.

Da, Matavuljev roman "Bakonja fra Brne" remek-djelo je ne samo realističke literature na ovim prostorima, nego i zabavno štivo što u sebi sadrži prijeko potrebnu šašavost i kozeriju, koji su prevažni za mentalnu higijenu svakojakim ludostima danas izmučenog čovjeka. Simo Matavulj bio je nećak pravoslavnoga popa Serafima, kod kojega je proveo neko vrijeme u manastiru Krupa, gdje je on bio iguman. Shvativši da duhovni poziv nije nešto na što se njegova narav može odazvati, napustio je zidine manastira u kojemu je nekoć svoje monaške dane provodio prosvjetitelj i kasnije apostat Dositej Obradović.

Simi Matavulju trebalo je daleko manje vremena negoli Obradoviću za spoznati kako i unutar redovničkoga života i odnosa među svećenicima vrijedi ona bliže našem vremenu ustanovljena maksima: "Ne cveta cveće ni u naše preduzeće". Premda se inspirirao nestašlucima pravoslavnih popova, u romanu "Bakonja fra Brne" svoju je književnu persiflažu i satiru Matavulj farabutski izložio na račun katoličkih fratara s otočića Visovac. Koliko je taj prozni ostvaraj privukao pažnju različitih autorskih stvaratelja, pokazuje i podatak da je iz knjige dospio i na film i u kazalište. U kazalištu čak i kao dramska i kao operna predstava! Prvo je 1951. redatelj Fedor Hanžeković prema vlastitom scenariju snimio istoimeni film, a onda je Branko Kovačić (legendarni Šjor Bepo Pegula iz Tijardovićeve operete "Mala Floramye") dramatizirao roman koji je na sceni Narodnoga kazališta Split 28. studenog 1957. premijerno uprizorio Mirko Perković. Konačno, na vlastiti libreto operu "Bakonja" skladao je Silvije Bombardelli, čija se praizvedba odigrala 8. travnja 1988. u HNK Split, pod dirigentskom palicom Oskara Danona i u režiji Ljubiše Ristića.

Značajno je djelo ostavio iza sebe Simo Matavulj za dalmatinsku kulturu. A ako bi ga čistokrvni neofiti i delikatni transfuziološki antibarbarusi i kanili amputirati iz hrvatske književnosti i Hrvatske općenito, prvo bi trebali odgovoriti na upit što će učiniti s Vladanom Desnicom ili Arsenom Dedićem, na primjer, da spomenem samo neke, jednog velikog pisca i jednog velikog pjesnika srpskoga podrijetla. Neuredan je to oblik primitivizma u ovo vrijeme!

Ma, kad je u pitanju išta srpsko u nas danas, tada ona besmrtna ustaška guja propinje svoju glavu uzgor kao kobra ter palucajući svojim rašljastim jezikom i štrcajući otrov iz zubâ sikće nešto što ima dodatno zatrovati dobrosusjedsku suradnju ili oderati neku već gotovo zaraslu krastu na koži međuljudskih odnosa. Tako su i sad skočile dežurne lokalne noćobdije iz svoje mentalne hibernacije, nabacivši se na ime Sime Matavulja hračkom blata tobožnjeg mu velikosrpstva. Kad bi to čak i bilo tako, dovoljno je prisjetiti se šibenske pobjegulje i tužnog lirika bez talenta Vinka Nikolića, koji je, kao i oni oko njega, u svojim grandomanskim ustaškim fantazijama o "hrvatskom svijetu" Hrvatsku sasvim konkretno vidio – do Zemuna... Rezultat? Skor velikofašističke huljadi: jedan – jedan.