Umjetnička žica univerzalni je ključ što s lepršavom lakoćom otvara najrazličitija vrata zaprta ili zakračunata kojekakvim ključanicama i katancima. Kao što oni metalni češljići lupežima služe za relativno nesmetano otključavanje cilindričnih brava, umjetnička žica poput romandele na starinskim masivnim otočkim vratima od konobe omogućuje kiparu da usput bude i piscem, ili dadne pjesniku šansu pri ostvarenju u zanimanju kompozitora. Umjetnička žica, ukratko, lako može postati umjetnička žlica koja uspijeva zahvatiti široko polje i od svega onoga akumuliranoga oblikovati koherentnu jedinicu sačinjenu od sasvim heterogenih elemenata. Isto je i kad peškaduri s ribarice bace mrežu u more pa, ovisno o selektivnosti mrežnog oka, ona u se skupi svu raznovrsnost morskih plodova u jedinstvo ulova.
Vidjeli smo, tako, kako kipar Ivan Meštrović zna napisati i odličnu pripovijetku, a Luko Paljetak kako je vješt slikar, čak i skladatelj, te da kompozitor Ivo Parać može biti i odličan sonetist. Teoretičari književnosti ili kritičari ostvare se i kao dobri pripovjedači, poput Igora Mandića, Mani Gotovac ili Velimira Viskovića, a nije rijetkost ni da vrhunski glumac ili glumica iskažu potvrdu svojega spisateljskog dara, poput Fabijana Šovagovića i Rade Šerbedžije ili Bekima Fehmiua i Arijane Čulina, ili, recimo – Mire Furlan. Da, Mira Furlan potvrdila se kao vješta pripovjedačica u obimnom svesku "Voli me više od svega na svijetu", autobiografskoj knjizi koju je dovršila neposredno prije smrti, na engleskom. U prijevodu Ive Karabaić na više od 600 stranica objavila ju je zaprešićka Fraktura, donoseći ekstenzivnu ispovijest glumice koja se dotaknula svih segmenata svojega kratkog, ali neobično sadržajnog života.
Literarni dar Furlanove čudit će samo slabije upućene promatrače naše javne scene, uzevši u obzir da je u jednoj etapi stvaralaštva bila i višegodišnja kolumnistica tjednika Feral Tribune, čiji su napisi kasnije postali knjigom "Totalna rasprodaja" (Beograd, 2010.), te da je i autorica drame "Dok nas smrt ne razdvoji", koju je inscenirao na praizvedbi njezin dojakošnji partner s filmskog seta Predrag Miki Manojlović. Dogodilo se to u produkciji Radionice Integracije, 25. travnja 2013. u Beogradu.
No, Mira Furlan svakako je i jedna od najvećih glumačkih artistica što ih je Hrvatska ikada dala – pa i po kriteriju jugoslavenskoga dosega, uzmemo li u obzir vrijeme njezine formacije i afirmacije. Studeni siječanj prilika je za prisjetiti se njezine nesretne smrti kad je u Los Angelesu, u kojem je živjela, 20. dana prvog mjeseca 2021. godine nenadano preminula od posljedica zaraze virusom Zapadnog Nila. Pa je red podsjetiti čitateljstvo na ovu veliku umjetnicu koja je debelom linijom označila jedno važno glumačko javljanje s ovih prostora.
Još prije diplome na Akademiji za dramske umjetnosti u Zagrebu, kao studentica, debitirala je u mjuziklu "Maturalac", a nekako istodobno i Fadil Hadžić dat će joj mjesta u svojem filmu "Novinar" (1979.). U njemu igra ulogu daktilografkinje u redakciji i započinje suradnju s Radom Šerbedžijom, s kojim će kasnije često dijeliti kadar. Gotovo u istom momentu stiže joj poziv od Joakima Žaka Marušića, koji taman slaže cast za seriju "Velo misto" po scenariju Miljenka Smoje. Odigravši ulogu čangrizave zanovijetalice i musave šalturice Kate, kao nehotična i "umjetna" negativka osvojit će pritom svekoliko gledateljstvo i otvoriti time sebi put ka neslućenoj popularnosti. Svojim konstantnim žuganjima i prigovaranjima bit će u dramaturgiji serije važnim kvascem naspram humorizmu smotanog Pegule (Mladen Barbarić) i veltmanke Violete (Zdravka Krstulović), mirnog i staloženog Duje (Mustafa Nadarević) te sličnog joj po karakteru nervčika Meštra (Boris Dvornik), dok će krhkost njezinog lika i inzistiranje na poštenju što joj ga je u odgoj namrla njezina samohrana majka vazda na se privlačiti simpatije publike. Iz njezinih gotovo antologijskih disputa sa svojim isprva dečkom pa potom i mužem Tončem (Milan Štrljić), nastat će i jedna od najslavnijih replika serije, kad on, nakon neuspjeha pri "akciji" doma u sobi, porazno lamentira: "U koju san ja kašetu brokava upa!"
Prvo javljanje na filmu Furlanovoj je omogućio Antun Vrdoljak, pozvavši je u "Kiklopa" što ga je sam bio scenaristički dramatizirao prema remekdjelu Ranka Marinkovića. Uloga Enke već na incipitu karijere priskrbit će joj Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu u Puli
Gotovo tri decenije nakon toga, mušičava Kate provirit će i iz zanovijetalice Sonje u filmu "Turneja" Gorana Markovića (2008.). Tu će Mira jakošću svoje karizme i forcom dramske darovitosti emancipirati sve svoje glumačke adute, u čemu je neće sputati ni činjenica da ne igra glavnu rolu, jer je glavna rola u ovom filmu namijenjena zboru solista. Oživljena Kate iz "Velog mista" poslužit će ovdje Miri Furlan za izgraditi lik kojim će ujedno pomalo i demonstrirati svu bol i ojađenost što ih je iskustvom vlastite kože proživjela, kako znamo, u tom dugom međuvremenu. Bio je to jedan od zadnjih filmova u kojima je jedan kultni redatelj okupio ekipu legendi jugoslavenskoga glumišta: Dragan Nikolić, Voja Brajović, Bogdan Diklić, Slavko Štimac, Josif Tatić, Svetozar Cvetković, Emir Hadžihafizbegović, Sergej Trifunović… A i muziku je skladao kanonski već filmski kompozitor – Zoran Simjanović.
Mi danas, poglavito na hrvatskoj sceni, imamo inflaciju vrlo popularnih glumaca i glumica s ostvarenošću tobože zavidnih karijera; jerbo, istaknutošću i pretežitošću trajanja na televizijskim ekranima svi znamo za njih, svakodnevno iskaču iz reklama, dobro zarađuju, ali malo tko od njih može otrpjeti usporedbu s glumačkom vještinom igre i estetskom razinom izvedbe Mire Furlan. Deseci akademskih epizodista i epizodistkinja sezonski izlaze iz obrazovnih institucija za proizvodnju glume, ali nema nam među njima baš često vidjeti pravu sutrašnju Antigonu ili Medeju, Gloriju ili Barunicu Castelli, Desdemonu ili Juliju, Othela ili Hamleta, Leonea ili Pometa… Sutra, tijekom svojega umjetničkog puta, Mira će odjenuti neke od njihovih kostima, zavući će se u dušu starogrčkog, renesansnog ili suvremenog dramatičara, ostavivši za sobom poput zmijske košuljice ili Salominog vela: recept kako se ima igrati koja od tih rola.
Prvo javljanje na filmu Furlanovoj je omogućio Antun Vrdoljak, pozvavši je u "Kiklopa" (1982.) što ga je sam bio scenaristički dramatizirao prema romanesknom remekdjelu Ranka Marinkovića. Uloga Enke već na incipitu karijere priskrbit će joj Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu u Puli, kao i epitet seks-simbola u Jugoslaviji. U njezinom će se ribošu potom naći vrlo šarolik repertoar karakterâ, a Jaglika iz crnogorskog filma "Lepota poroka" (1986.) Živka Nikolića donijet će joj i Zlatnu arenu za glavnu rolu.
Rajko Grlić dao joj je dvije vrlo eksponirane uloge u filmovima "U raljama života" (1984.) i "Za sreću je potrebno troje" (1985.), prema prozama Dubravke Ugrešić, a Emir Kusturica angažirat će ju u svojem kapolavoru "Otac na službenom putu" (1985.). Briljirala je i u odličnom ostvaraju "Braća po materi" (1988.) Zdravka Šotre te filmu "Gluvi barut" (1990.), koji je bio zadnji u jugoslavenskoj kinematografiji, pa još i partizanski, što ga je prema Branku Ćopiću bio snimio bosanskohercegovački režiser Bahrudin Čengić.
Nastavljajući ovo slovo, iako nije ovdje puko htijenje navođenje "telefonskog imenika" sa svim naslovima u kojima je Mira Furlan nastupila, ipak, kao zadovoljštinu za taksonomiju kurikuluma vrijedi navesti i serije "Nepokoreni grad", "Smogovci", "Bolji život" te "Putovanje u Vučjak" redatelja Eduarda Galića prema komadu "Vučjak" Miroslava Krleže. A projekti u kojima je pobrala i dio planetarne zlatne prašine iz holivudske niše jesu franšize "Babylon 5" i "Izgubljeni"…
Premda je, eto i eno, poznajemo i prepoznajemo ponajviše s televizijskog ekrana ili s filmskog platna, Mira Furlan, ipak, esencijalno i elementarno najpripadajuća je teatarskoj pozornici. Ona ju je na koncu i koštala najviše osobnoga stresa i životne muke
Premda je, eto i eno, poznajemo i prepoznajemo ponajviše s televizijskog ekrana ili s filmskog platna, Mira Furlan, ipak, esencijalno i elementarno najpripadajuća je teatarskoj pozornici. Ona ju je na koncu i koštala najviše osobnoga stresa i životne muke. Sama Mira potvrđivala je višekratno kako joj je najdraža uloga bila ona Glorije iz istoimenoga kapolavora Ranka Marinkovića, na samom početku karijere, što ju je bila ostvarila na Boškovićevoj poljani u okviru Dubrovačkih ljetnih igara 1980. godine pod redateljskom paskom Georgija Para. Meritorni teatarski prosuditelj Dalibor Foretić nije štedio komplimenata… Ostat će kanonskom i njezina Petrunjela iz "Dunda Maroja" Marina Držića, s Mustafom Nadarevićem kao Pometom u matičnom svojem HNK-u Zagreb (1981.).
Točno deset godina kasnije briljirat će u komadu starogrčkoga maga zanata, pradramatičara Euripida, gdje će pri redateljskoj menzuri čudnovatoga Paola Magellija čudesno oživjeti majstorovu Helenu. Progredirajući u gotovo pravilnom dekadskom rastu, ter se potvrđujući u dugom interregnumu kao visprena glumica u svim žanrovskim i stilskim agregatnim stanjima, 2002. godine na Malom Brijunu potvrdit će vlastitu pripadnost intimnoj blizini tumačiteljstva Euripidovih heroina, uskrisivši njegovu Medeju na posve impozantan artistički način. U javnosti su isplivala traumatična glumičina iskustva iz ovoga projekta, ali… ostala je izvedba što će se pamtiti u kolektivnoj memoriji kao egzemplar koji ima biti svjetionikom nasljedovateljima s cjelovito ponuđenom paradigmom kako se ima pristupiti studiju, razradbi i izvedbi dotičnog lika.
S obzirom na to da je moj plajvaz umočen u tintu Splita, u njegovu kobaltnu modrost Jadrana – kako je boju mora bio vidio Miroslav Krleža – refleks teatrološke obligacije pažnju mi usmjerava na naznačenu premijeru tragedije "Helena", održanu u Oceanografskom institutu na špicu Marjana 27. srpnja 1990. kao središnje dramsko djelo tadašnjeg Splitskog ljeta. Vrlo je signifikantan i fakt kako je ovo bila zadnja premijera pod intendantifikatom Ivice Restovića; čovjeka, koji je netom minulu dekadu poza sobom učinio u umjetničkom i programskom smislu pamtljivom za pokoljenja. Nikada prije i poslije njega neće se u splitskom Teatru postići standardi djelovanja i umjetnikovanja podudarnima s onima u deceniji 1980-ih godina, za uprave rečenoga Bračanina.
Ova splitska predstava bila je samo jednu trudnoću vremena udaljena od Krvavog Uskrsa na Plitvicama i početka nesretnoga rata. U ta je doba Mira Furlan živjela i djelovala na dvije adrese: u Zagrebu i Beogradu. Udana za srpskog redatelja Gorana Gajića dio je vremena provodila u Srbiji, dio u Hrvatskoj, a u međuvremenu je nastupala u Bosni i Hercegovini i drugdje po tadašnjoj državi na relacijama od kazališta preko gledališča do pozorišta. No, raspadom zajedničke države došlo je do proplamsaja nacionalizama kojima je mržnja postala poganskim pogonskim gorivom. Pa Mira, koja nije htjela pokidati životne i kulturne veze s dojutrošnjim kolegama i prijateljima, trenutno se preobrazila u idealnu metu u koju će hulje sladostrasno bacati svoje noževe.
Uslijedila je nezapamćena medijska hajka u kojoj su sudjelovale i neke hijene iz Mirine branše. Nakotilo se bilo tih moralnih horizontala predvođenih "velikim meštrom sviju hulja" – nomina sunt odiosa! – i ostalima što su se smucali oko redakcije tadašnjega vrlo utjecajnog tjednika Globus. Javna medijska kiretaža i gnjusno razvlačenje Mirinih crijeva po novinskim stranicama spada u najsramnije epizode žurnalizma u (ne samo neovisnoj) Republici Hrvatskoj, a pokazat će se da će to biti tek uvod u posvemašnji poraz struke, kad će isti taj "Globusov investigativni tim" u prosincu 1992. godine objaviti pamflet "Vještice iz Rija", u kojem će se s očnjacima naoštrenim na mesu i kostima Mire Furlan domaće ugledne ništarije poput čagljeva zabiti u utrobe petero spisateljica: Jelene Lovrić, Rade Iveković, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić.
Mira je doista prošla teški martirij, ni kriva ni dužna. A na kraju je smogla snage pokazati kako u svemu kroz što čeljade prolazi za života – ima neke ljepote… Njezin libar "Voli me više od svega na svijetu" mogao bi poslužiti kao obavezna literatura za svaku civilizacijsku ambiciju i, navlaš, pri svakom govorenju o pacifizmu i jednakosti među ljudima.
U Dalmaciji riječ "višćica" nema uvijek vještičjih osobina i negativnih konotacija; dapače, pridijevaju joj se svojstva hrabrosti i nepopustljivosti, ustrajnosti i požrtvovnosti. Pa, parafrazirajući onu sintagmu ništarijskog "investigativnog tima", Miru Furlan mirno s puno ubavosti mogu okrstiti poetskim prišvarkom – višćica iz raja!
