Na pročelju pravoslavnog hrama Svetog Save u bečkom trećem ‘becirku’ (okrugu) otkrivena je 18. novembra spomen-ploča posvećena Savi Mrkalju, začetniku srpske filologije rodom sa Korduna. Rođen 1783. godine u Sjeničaku, Mrkalj je svojim lingvističkim radom u Beču sve do smrti 1833. godine bio preteča Vuku Stefanoviću Karadžiću, pa ne čudi što je postavljanje obilježja bilo inicirano na međunarodnom slavističkom simpoziju koji je, njemu u čast, još 2010. godine organizirao Odsjek za slavistiku bečkog Univerziteta.

Ideju su realizirali Gordana Ilić Marković i Dušan Ivanić, slavisti i profesori sveučilišta u Beču i Beogradu, a financijski su je podržali Srpsko književno društvo, SANU, Ministarstvo kulture Republike Srbije te bečki ogranak SKD-a Prosvjeta. Umjetničko rješenje spomen-ploče djelo je pariške slikarice Ljubice Mrkalj, koja je jedini živi Savin potomak, a izradio ju je beogradski kipar Ljubiša Mančić u Umjetničkoj ljevaonici Kuzmanović.

Okupljene na postavljanju spomen-ploče pozdravio je predsjednik Prosvjetina bečkog ogranka Srđan Mijalković, podsjetivši na najvažnije Mrkaljevo djelo ‘Salo debelog jera libo azbukoprotres’, koje je objavljeno 1810. godine u Budimu i u kojem se autor zalaže za reformu srpskog jezika i pravopisa po načelu ‘Piši kao što govoriš’, koje će nedugo potom postati temeljem Karadžićeva rada na standardizaciji srpskog jezika.

O tome je govorio i prof. Miloš Okuka, navodeći da je Vuk opredjeljenost za Mrkaljevo rješenje iskazao i u svojoj ‘Pismenici’ iz 1814. godine riječima da ‘ne može druge azbuke upotrijebiti nego Mrkaljevu, jerbo za serpski jezik lakša i čistija ne može biti od ove’. Prisutnima se obratio i sveštenik Krstan Knežević, zamjenik vladike austrijsko-švicarskog Andreja, koji je istaknuo da je Mrkalj bio i monah te da je posve logično da mu spomen-ploča bude na pravoslavnom hramu grada u kojem je umro.

Svečanost u čast Save Mrkalja nastavljena je u Ambasadi Republike Srbije u Beču. Tom prilikom, Srbi izbjegli iz Hrvatske u Busije kod Batajnice, ambasadoru Peri Jankoviću prenijeli su svoj prijedlog srpskom Ministarstvu prosvjete i nauke te gradonačelniku Beograda da se osnovna škola planirana u Busijama, nazove upravo po tom jezikoslovcu. Zasad jedina škola nazvana po njemu bila je ona u rodnome Sjeničaku, no kako nje više nema, bilo bi uputno imenovati neku drugu.

To će svakako podržati i brojni Kordunaši širom svijeta, koji i od gornjokarlovačkog vladike Gerasima namjeravaju zatražiti dopuštenje da se spomen-ploča poput bečke postavi i na nedavno obnovljenu crkvu u Sjeničaku, ali i manastir u Banatu u kojem je Mrkalj za života boravio.