Stanje dominantnog ekonomsko-političkog uma u Hrvatskoj, onog koji se najviše ističe u javnosti pored ovlaštenoga vladina, donekle se transformiralo u proteklom razdoblju epidemije. Ono je već za prvog lockdowna doživjelo izvjesnu mijenu. Tad nužno samo teorijsku, dabome, a nagnuvši se k principima djelomične, mada osjetne regulacije tržišta. Uloga je države pritom jačala sama po sebi, zahvaljujući vanrednoj situaciji, dok su se privatni biznisi spašavali javnobudžetskim novcem. U istom se prostoru dalo očitati rast opće solidarnosti, kao i širenje socijalne osjetljivosti, te zaokret prema domaćoj proizvodnji.
No prije negoli je barem manji dio od toga zaživio u praksi, popraćen radničkim kooperativama i progresivnijim porezima i boljim javnim politikama, ipak nam je stiglo nešto opuštenije ljeto, i s njime prihodi na kakve se tzv. realni sektor ovdje naviknuo. A onda je uslijedio novi lockdown. I glupo je bilo očekivati ponavljanje istih naznaka katarze, a do značajnijeg obrata svakako nije došlo. Sasvim logično, počeli su se tad javljati veći znakovi otpora promjeni, sve glasniji pozivi na utvrđivanje starih položaja, zahtjevi da se povlaštenima ipak osigura još pomoći da bi pozicije i nakon krize ostale iste.
Navedeno stanje uma pretrpjelo je ozbiljno iskušenje, ali zasad ne bitno više od toga. I tek će se u narednim godinama vidjeti je li ova kriza ostavila dubljeg traga, ili će se hrvatska vlada uporno oslanjati na EU-pomoć i vječnu okladu na turizam, pa kako god ispalo. Privatni poslodavci već su pokazali da ne žele ništa novo u tom pogledu, nedavno kroz HUP gromko reagiravši na preporuku MMF-a da se dio radne snage u turizmu prekvalificira u zelenu ekonomiju.
A zatim nam je ovih dana jedan naizgled bezazlen događaj ponudio odličnu ilustraciju tih odnosa, povodom otvorenja dućana Crotaste u centru Zagreba, rafova popunjenih proizvodima hrvatskih OPG-ova, njih oko 200. Svrha mu je promocija domaće hrane, ciljana publika su inozemni turisti ili dobrohotni namjernici iz provincije, plus uvažena metropolska elita. I sve to je zvučalo baš svima prihvatljivo, sve dok se nije malo bolje pročulo da mu je vlasnik – država.
Hajka se zahuktala sa zadrškom od par dana nakon prvih vijesti o otvaranju dućana, i više se nisu mnogo postavljala pitanja o njegovu smislu u kontekstu turističke ponude glavnoga grada i političkog zagovora organski proizvedene hrane, ili bilo kakve druge uobičajene, a općeprihvaćene namjene. Ne, sve je odmah postavljeno na davno nametnuti strateški plan na kojem s jedne strane ordinira država, a s druge je sušta ekonomija u koju se politika ima što manje pačati, odnosno dužna je kontrolirati provedbu one nekontrole koju joj zadaje krupni kapital, slobodno tržište, privatni interes. Iliti naprosto ona ekonomija koju akteri potonjih kategorija rado nazivaju i – prirodnom. Plemeniti horizonti domovinskog prosperiteta, oličeni luksuznim dućanom za plodove seljačke muke, ekspresno su gurnuti ustranu kao nimalo presudni, štoviše kao potrošeni dekor. Spomenuti utjecajni subjekti dobro znaju da nema mjesta takvim trivijalnostima kad valja spašavati samu glavnu igru, zgrtanje profita u njegovim najširim tokovima.
Prirodno su onda i mediji na taj dućan nasrnuli poput maskiranih antifa-izgrednika iz najluđih trumpovskih kleveta. Portal je Index na nj poslao najmanje troje autora, što kućnih, što gostujućih; nijedan nije čitateljima otkrio gdje je to i kako demokratski ili javnoznanstveno odlučeno da je tržišna ekonomija nedodirljiva, nego ju preferiraju kao dogmu, samorazumljiv rezon, činjenicu koja je povrh svega, rekosmo, prirodna. Usput se vole narugati Venezueli i Sjevernoj Koreji, ali prešućuju burne protekcionizme (sjevero)zapadnih sila u protekloj deceniji, kamoli nivo njihovih ekonomsko-političkih javnih rasprava.
Jedan novinar Indexa svejedno otvoreno zapomaže kako iznimno "Hrvatska, očito, nikako da zaplovi vodama slobodnog tržišta". Drugi kolega s portala Telegram, također specijaliziran za ekonomske teme, iznosi primjere katastrofalnog državnog bavljenja ekonomijom, a da nije riječ o fiskalnoj politici: Imunološki zavod, brodogradnja tj. Uljanik, domaća poljoprivreda. Pa, valjda nikad nije čuo za robnu proizvodnju u javnom zdravstvu raznih najrazvijenijih zemalja kapitalizma, i to kao prioritetnu u sigurnosnom pogledu. I dok spominje uspješnu talijansku i (južno)korejsku brodogradnju naspram hrvatske, te Uljanika kao izdvojenog primjera ovdašnjeg jada, bit će da nema pojma koliko je država prisutna vlasnički ili subvencijski u brodogradnji tih dviju zemalja, a ni da je baš Uljanik bio prvi hrvatski – privatizirani škver. A zajedničko je tim novinarima uvjerenje da su državi lopovluk i neznanje imanentni, nipošto da političari na vlasti operiraju tako upravo zbog obezvređivanja resursa i njihove rasprodaje.
Mišljenje u prilog državnoj ulozi u ekonomiji, odnosno dijelu ekonomije u kojem je razvijeno i tržište, iskazao je jedino Drago Munjiza, izvršni direktor moslavačko-podravskog trgovačkog lanca Lonia. On u otvaranju zagrebačkog dućana ne očitava nelojalnu konkurenciju, nego državnu poruku "trgovačkim lancima da u svoju ponudu uključe što više hrvatskih proizvoda", te naglašava da to ne smatra lošim potezom, ali očito iz rakursa koja podrazumijeva i opći interes.
Tek u toj usamljenoj izjavi nazire se moguća ekonomska šira funkcija države. Ona koja amortizira razuzdanost tržišta zasnovanog na poticanim napetostima između pošto-poto isprovocirane potražnje i jednako ultimativno obarane cijene rada ili državnog oporezivanja kapitala. Država se u ekonomiji mora služiti monetarnom politikom, recimo, dok bankovnu može provoditi samo kroz jake svoje financijske institucije. No davno je Hrvatska odustala od aktivnog monetarno-političkog pristupa, a skupo sanirane banke je privatizirala jeftino, pa joj krovna uporišta ekonomske politike određuje globalni financijski kapital.
Da je taj dio priče ikako drukčije postavljen, a ne baš tako, ne bi rijetki preostali domaći robni proizvođači trpjeli efekt tzv. monetarnih škara, u Hrvatskoj dugi niz godina posebno izražen. Ne bi Podravka morala uvoziti dio potrebne joj mrkve, nego bi je proizvodila u Hrvatskoj. Ovako pak mora, natjerana nerealnim tečajem kune u odnosu na euro, kao i svi oni domaći proizvođači koji glavne svoje troškove ostvaruju u Hrvatskoj, a veliki dio prihoda u inozemstvu.
Zato pobornici slobodnog tržišta i dalje neometano reklamiraju svoju ideologiju kao općepoželjnu. Ovom prigodom čine to npr. Hrvoje Bujas iz Glasa poduzetnika, Marijana Puljak iz stranke Centar, i menadžer Slobodan Školnik iz trgovačkog lanca Emmezeta. Silina kojom su se ostrvili na državni dućan jest njihovo pravo, ali nama je bolje da se osvrnemo na rezultate svega što su nas teorijski ekonoliberali i praktični sjecikese savjetovali prethodnih godina i decenija na strateškoj ekonomsko-političkoj ravni, i dokle nas je doveo zagovor privatnog interesa kao javnog, uza sve te orijentacije na turizam i usluge itd.
Pitanje je dakle jesu li time pomogli tek svojim dionicama i dividendama, ili su branili društvene prioritete: ekološke, socijalne, kulturne, etičke, robno-kvalitativne. Ukratko, sve one za koje nerijetko tvrde da će ih slobodno tržište prirodno i svima na korist dovesti u red, bez toksičnoga većeg političkog upliva iz smjera iole demokratski biranih vlasti. I kad sebi odgovorimo na nj, neka nas ne omete ni eventualna loša sudbina Crotastea na tržištu. Jer naviknuti smo na državno sabotiranje iznutra, zapuštanjem i klijentelizmom, a upućeni na vjerovanje da je i tu posrijedi takoreći prirodno stanje stvari.
