Antonija Petričušić izvanredna je profesorica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu. Članica je Savjetodavnog odbora, tijela stručnjakinja i stručnjaka koje nadgledaju primjenu Okvirne konvencije Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina. Članica je Savjeta za ljudska prava pučke pravobraniteljice te Akademskog vijeća Europskog regionalnog poslijediplomskog studija demokracije i ljudskih prava. Uz sve navedeno, uspjela je naći vremena odgovoriti na par pitanja vezano uz prava nacionalnih manjina koja se tiču obrazovanja, a sve u sklopu međunarodno znanstveno-stručnog skupa na temu "Interkulturalnost i obrazovanje na manjinskim jezicima i pismima" koji će se održati 23. i 24. 5. u Zagrebu. Saznajte koji su dugoročno najbitniji problemi.
Što biste izdvojili kao najveće izazove u organizaciji obrazovanja na manjinskim jezicima i pismima? Kakva je situacija u drugim europskim zemljama i na koga bi se Hrvatska trebala ugledati?
U Hrvatskoj mi se kao dugoročno najbitniji problem čini nedostatak podrške ekonomskom i socijalnom razvoju sredina u kojima žive djeca pripadnici manjina, što dovodi do odseljavanja i time i pada broja učenica i učenika u nastavi na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Ne bude li djece koja su zainteresirana pohađati ovakvu nastavu, nestat će i nastave koja je vrlo bitna za opstojnost zajednica nacionalnih manjina. Naime, uz osiguravanje obrazovanja na manjinskim jezicima u školama, cilj obrazovanja koje se provodi na manjinskim jezicima je očuvanje i razvoj jezika i kulture manjinskih zajednica.
Drugi važan problem tiče se Roma kao nacionalne manjine. Razredi koje pohađaju mahom ili samo Romi povećali su se pa 40% sve romske djece koja su državljani Hrvatske u dobi od 6-15 godina pohađa razrede u kojima su svi ili većina njihovih kolega iz njihove etničke skupine. Broj takvih razreda povećava se zato što žive u područjima rezidencijalne segregacije, ali i zato što roditelji koji ne pripadaju romskoj manjini svoju djecu iz tih škola ispisuju. To znači da integracije romske djece nema.
Iako brojni obrazovni sustavi europskih zemalja imaju škole u kojima se svi ili većina školskih predmeta predaju na regionalnom ili manjinskom jeziku, Hrvatska se ne treba ni u koga ugledati, nego dodatno jačati naš postojeći model i raditi na demokratizaciji i otvorenosti općeg, dominantnog obrazovanja. Primjerice, u Sloveniji postoje škole koje izvode nastavu na talijanskom i dvojezične škole u kojima se podučava na slovenskom i mađarskom jeziku. U Crnoj Gori ima škola u kojima se podučava na albanskom jeziku. U Njemačkoj postoje škole za Dance i Lužičke Srbe. U Ujedinjenom Kraljevstvu obrazovanje na regionalnim ili manjinskim jezicima osigurano je u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj. U Finskoj na jeziku Sámi etničke skupine. U svim tim državama, ako i kod nas, opravdanje ovog manjinskog prava je u činjenici da usvajanje jezika zajednice osnažuje i omogućava djeci da se povežu sa životom zajednica u kojima se nalaze i razumiju načine na koje je njihova svakodnevnica oblikovana kroz jezik.
Kakve su preporuke Savjetodavnog odbora za praćenje provedbe Okvirne konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina u pogledu ostvarivanja prava pripadnika manjina na obrazovanje na svome jeziku i pismu?
Prilikom posjeta Savjetodavnog odbora Hrvatskoj 2020.godine, temeljem kojeg je i pisano Mišljenje iz petog ciklusa nadgledanja provedbe Okvirne konvencije, nekoliko sugovornika iz reda nacionalnih manjina ukazalo je na kašnjenje u nabavci udžbenika i nastavnog materijala na jezicima nacionalnih manjina, o čemu je u Mišljenju Vlada "podsjećena". I Savjetodavni odbor je potaknuo Vladu da promiče inkluzivno i kvalitetno obrazovanje te je podsjetio da se redovito revidira nastavne planove i programe i udžbenike iz predmeta kao što su povijest i književnost, a kako bi se osiguralo da se u njima odražava raznolikost kulturnih i jezičnih utjecaja te da se promiče tolerancija i međukulturna komunikacija.
Savjetodavni odbor potiče vlasti da poduzmu sve potrebne mjere za povećanje redovnog pohađanja predškolskih ustanova romske djece u dobi od tri godine, dodatnu obuku o romskim jezičnim varijantama nastavnica i nastavnika, dodatne romske asistente u nastavi, kao i podizanje svijesti među romskim roditeljima o važnosti uključivanja njihove djece u obrazovanje.
Hrvatske bi se vlasti također trebale odlučnije boriti protiv etničke segregacije Roma i nastojati osigurati pohađanje škole za svu romsku djecu tijekom obveznog obrazovanja. Savjetodavni odbor predlaže da se, kako bi se smanjio broj izostanaka iz škole i rano napuštanje školovanja među romskom djecom, provede dubinska studija o uzrocima ovih problema. Takvo istraživanje, preporučuju, trebalo bi provesti uz uključivanje pripadnica i pripadnika romske nacionalne manjine, kao i sve nadležna javna tijela.
Kakva je budućnost obrazovanja o manjinama i je li naše društvo svjesno i dovoljno osviješteno o jezičnoj i kulturnoj raznolikosti u Republici Hrvatskoj?
Različitost se ne doživljava kao bogatstvo, ono što povezuje ljude, nego ono što nas razdvaja i udaljava jedne od drugih. Savjetodavni odbor uputilo je kritiku vlastima jer državno Izvješće o provedbi Okvirne konvencije nije pružilo nikakve informacije o mogućnostima i smjerovima izgradnje interkulturnog obrazovanja. Savjetodavni odbor poziva nadležne da razvijaju i provode interkulturalno obrazovanje u svim školama i za sve učenike o doprinosu nacionalnih manjina hrvatskom društvu, njihovoj povijesti i kulturi, kao dio nastavnih sadržaja povijesti, glazbe i građanskog odgoja. Savjetodavni odbor drži da je potrebno uložiti više napora kako bi se osiguralo da se elementi kulture nacionalnih manjina, uključujući njihovu povijest i doprinos društvu u cjelini, u prošlosti i sadašnjosti, promiču, uvode u nastavne planove i programe i podučavaju svim učenicima svih školama, bez obzira na postojeći školski model, te u suradnji s nacionalnim manjinama.
Koji je, po Vašem mišljenju, značaj ovakvih znanstveno-stručnih skupova koji se bave izazovima u obrazovanju na manjinskim jezicima i pismima, kao i izazovima s kojima se susreću nastavnice i nastavnici koji ga provode, ali koji i kritički promišlja sve aspekte hrvatske obrazovne politike unutar koje egzistira i dio namijenjen obrazovanju pripadnica i pripadnika nacionalnih manjina?
Stručne rasprave imaju smisla i opravdanja samo ako će se preliti u političke odluke te unaprijediti obrazovnu realnost. Kako bi se doista oživotvorivala interkulturalnost, ne kao prazna floskula, nego kao oblik aktivnog prožimanja, suradnje i suživota, manjinske jezike treba ponuditi na učenje svima koji žive u gradu ili općini u kojoj ima manjinskog stanovništva, a njihov je jezik priznat kao drugi službeni jezik. Primjerice, moglo bi se manjinski jezik kao izborni predmet ponuditi svoj djecu u osnovnim i srednjim školama u onim gradovima i općinama u kojima je ravnopravna službena upotreba jezika i pisma nacionalne manjine. Nadam se da će se jedan od zaključaka konferencije biti da treba dodatno investirati u one škole koje pružaju nastavu na manjinskim jezicima, da bi one i na taj način privlačile učenice i učenike. Potom, da je potrebno osuvremenjivati ne samo opći, već i manjinski kurikul. Već živimo u digitalnom dobu, a naša će djeca još intenzivnije u njemu sudjelovati. Manjinske škole također moraju tu činjenicu realnosti uzimati u obzir, tehnološki se transformirati, osmišljavati obrazovne modele koji će privlačiti i djecu iz manjinskih i većinske zajednice jer su inkluzivne, imaju kvalitetan radni prostor, udžbenike i metode poučavanja. Identitet treba poimati kao protočan i hibridan koncept, osvještavajući da nije nešto što pripada povijesti (ili nekoj prerađenoj ideji povijesti u obliku neke krute ideje ´tradicije´), nego dinamici trenutka u kojem djeca odrastaju. Samo progresivniji i otvoreniji pristup obrazovanju, utemeljen na suvremenim pedagoškim metodama i znanstvenim spoznajama te uronjen u razumijevanje društvenih odnosa u kojima se provodi, može podržati uključenje djece i mladih te razvoj obrazovanja na manjinskim jezicima i pismima.
