Partizanski borac Gligorije Savić - Glišo, rođen 1929. godine, ne prestaje davati svoj doprinos borbi protiv fašizma, ovog puta napisavši knjigu ‘Begovača’. Prikazao je ovom kronikom, na temelju faktografskih podataka, prvu partizansku zimu u bazi na Psunju i borbu koju su partizani vodili protiv nadmoćnijeg neprijatelja kako bi obranili svoj narod koji se nalazio u zbjegu pred ustašama. Također, knjiga donosi i ljudske priče ilegalaca, intelektualaca, radnika i partizana koji su, našavši se u gotovo bezizlaznim situacijama, pokazali svoju moralnu veličinu. ‘Begovača’ je ujedno i priča o Narodno-oslobodilačkoj borbi uopće, jer ono što se na njoj dešavalo dio je zajedničke, jedinstvene antifašističke borbe svih naroda Jugoslavije.
Knjiga nosi naziv jednog od visova planine Psunj u zapadnoj Slavoniji na kojem se od januara do marta 1942. godine nalazila partizanska baza. Iako je sličnih baza bilo u svim krajevima koji su tada činili jedinstveno ustaničko područje Slavonije, Begovača nije bila obična četna baza. Na njoj je oformljena prva partizanska štamparija u Slavoniji u kojoj su se, između ostalog, štampale i prve partizanske novine ‘Slavonski partizan’. Po dolasku u Begovaču liječnika Grujice Žarkovića, partizanskog nadimka doktor Štef, udareni su tamo i temelji saniteta NOV Slavonije pod čijim su okriljem uskoro počele nicati druge partizanske bolnice na Psunju i Papuku, u kojima su liječeni i borci i civili, a uz njih bolnice su nastajala i groblja, koja su održavana i nakon Drugog svjetskog rata.
Povijesna bitka, koja je glavni motiv nastanka ove knjige, odigrala se krajem marta 1942. godine kada se na Begovači nalazio zbjeg civila. Ova partizanska baza pružila je u tri mjeseca postojanja utočište za više od 400 starijih muškaraca, žena i djece koji su iz svojih sela pobjegli pred ustašama. Kad je Gradiški ustaški zdrug od 24. do 27. marta poveo snažnu ofanzivu, sa više od 2000 vojnika, želeći uništiti partizane na Psunju i Papuku, prva na udaru našla se Begovača. Bilo je to veliko iskušenje za Psunjsku četu na Begovači, koja je brojala samo stotinu boraca, čiji se jedan vod od 30 boraca nalazio na novouspostavljenoj bazi na Omanovcu.
- Promatrano iz današnje perspektive, partizani su se mogli prebaciti na drugi teritorij. No ostali su uz svoj narod braneći ga. Svjesni odgovornosti, komandir Dušan Marijan i komesar Pero Car u tome se ni časa nisu kolebali te su preplašenim ljudima iz zbjega obećali da ih neće ostaviti te da će ih Psunjska četa braniti do kraja. Održali su svoju riječ. Tokom bitke za Begovaču, 26. marta, koja je trajala osam sati, poginuo je komandir s trojicom suboraca, a komesar je bio teško ranjen, dok su civili u grupama uspjeli napustiti bazu u Begovači te se prebaciti na slobodni teritorij Psunja. Ni temperature nisu pogodovale narodu, te zime spuštale su se i do 30 ispod ništice, a snježni pokrivač bio je viši od metra. Iako je u prvi mah brojčano jači neprijatelj uspio potisnuti Psunjsku četu s Begovače, nije ju uništio. Nakon povlačenja sa Begovače, Psunjska četa zaustavila se na padinama u mjestu Gradina, gdje su je ponovno napale ustaše. Tada je s petero suboraca poginula Nada Dragosavljević, prva partizanka Slavonije. No ta je borba označila preokret, nakon dvosatne borbe partizani su natjerali ustaše u bijeg i zadali im teške gubitke. Psunjska se četa nakon toga brzo oporavila, prešla u protunapad i potpuno protjerala ustaše, te početkom maja 1942. godine ponovno oslobodila Psunj - rekao je Savić koji je još kao dječak od 13 godina, u proljeće 1943. godine, iz rodne Bujavice, sela kod Pakraca, otišao u partizane gdje su mu već bili brat Arso i sestra Ljubica, dok je najstariji brat Jovan u partizanima poginuo 1942. godine. Glišo Savić je u sastavu 18. slavonske brigade, a potom i 16. slavonske omladinske brigade ‘Joža Vlahović’, ratovao na području Slavonije, Zagorja, Kalnika, Žumberka i Banije.
‘Begovača’, knjiga izdana prošle godine, tek je jedna u nizu koje je Glišo napisao istražujući zavičajnu povijest. No svoj doprinos novijoj povijesti pakračkog kraja i zapadne Slavonije, dao je cijelim svojim ciklusom knjiga: ‘Petar Prodanović, učitelj iz Bujavice’ (1980), ‘Peta strana svijeta (1984), ‘Maratonac sa Psunja’ (2006), Prošlost koja se ponavlja’ (2007), Valja nam preko rijeke’ (2010).
Istraživanjem se Glišo bavio čitavog života uz svoj redovni posao; bio je predsjednik Skupštine općina Pakrac, zastupnik u Saboru SR Hrvatske, te delegat iz Hrvatske u Skupštini SFR Jugoslavije, a osmogodišnji mandat suca Ustavnog suda obnašao je do odlaska u penziju 1991. godine. Samo pisanje i istraživanje povijesti krenulo je iz ljubavi koju mu je prenio učitelj Petar Prodanović koji mu je, osim što ga je naučio čitati i pisati, usadio i moralne vrijednosti, pa mu se Glišo prvom knjigom želio odužiti, ne želeći da se zaboravi uspomena na tog plemenitog čovjeka. Prodanović je bio jedan od organizatora partizanskom ustanka u pakračkom kraju, a ubijen je u ljeto 1942. godine u Jasenovcu.
Istinska drama koja se odvijala u proljeće 1942. godine, kada je Psunjska četa branila zbjeg civila, koji su se utaborili na platou veličine nogometnog igrališta, bila je Gliši motiv za pisanje knjige, kao što je kiparu Vanji Radaušu bila inspiracija za spomenik koji je podignut 1953. godine na Begovači. Iako je cijelo to spomen područje u proteklih dvadesetak godina u nekoliko navrata devastirano, i dalje ga uporno obnavlja pakračko udruženje antifašista.
- Prvi dio knjige ‘Begovača’ faktografski prati razvoj Psunjske čete, dok su u drugom dijelu u prvom planu ljudi koji su ispoljili veliku hrabrost, požrtvovanost, nesebičnost i ljudskost u ratnim godinama. Tako se u knjizi isprepliću fikcija, kroz romansirane zgode ljudi iz naroda, dok osnovu knjige čini faktografija na temelju povijesne građe čije je sakupljanje u 1980-im godinama inicirao Historijski institut Slavonije u Slavonskom Brodu. Nažalost, među živima nema više niti jednog borca s Begovače, zbog toga sam preuzeo ulogu da napišem ovu knjigu za sadašnje generacije - navodi Savić.
Psunjska četa osnovana je 22. decembra 1941. godine te je zajedno s papučkom i moslavačkom četom, već 20. marta 1942. godine, zbog sve većeg priljeva boraca, prerasla u bataljon u sastavu Prvog slavonskog narodnooslobodilačkog odreda. Iz Psunjske čete sedmorica boraca postali su narodni heroji: Vicko Antić, Mirko Kljajić, Pero Car, Marko Končar, Darko Puač, Milan Stanivuković i Čedo Grbić.
Rame uz rame na Begovači su zajedno ginuli Srbi i Hrvati, braneći ugrožene civile i ne pitajući ih za narodnost. Kako Glišo navodi, možda je za današnje vrijeme to i najvažnija poruka knjige: ‘Zajedno smo uvijek jači! Ne dajte da vas itko dijeli!’
- Danas se o našem oslobodilačkom ratu i partizanima pišu razne besmislice. Očajnički se pokušava revidirati povijest, a javnosti se uporno serviraju neistine u želji da se opravdaju Pavelić i ustaše. No cijeli svijet zna da je NDH bila ustaška tvorevina, produžena ruka Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije, koje su bile okupatori. Želi se danas i proturiti antifašizam bez komunista i bez Tita, a to zvuči kao kad bi živom ljudskom organizmu otkinuli glavu i iščupali srce. Povijesna je istina da su Narodnooslobodilačku borbu pokrenuli, njome rukovodili i u njoj ginuli - komunisti. Josip Broz Tito je jedini vrhovni komandant, među vojskama antifašističke koalicije, koji je komandovao jedinicama krećući se zajedno sa svojim borcima u prvoj borbenoj liniji, i pritom bio ranjen - zaključuje Glišo Savić.
