Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i donedavni hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i Milorad Dodik, šef SNSD-a i Republike Srpske te novoizabrani srpski član Predsjedništva BiH, sastali su u nedjelju u Banjoj Luci.
‘U Banjoj Luci smo dogovorili što žurniju uspostavu programske koalicije koja će posvećeno raditi na provedbi reformi na putu ka EU, imati jasan i usuglašen pristup u rješavanju problema izmjena izbornog zakona, koji je na proteklim izborima još jednom pokazao sve svoje slabosti’, objavio je Čović na Twitteru. Dodik je izjavio da će s Čovićem intenzivno raditi na promjeni izbornih pravila kako bi se omogućilo da Bošnjaci, Srbi i Hrvati glasaju isključivo za političke predstavnike svoga naroda. Koalicija o kojoj govore Čović i Dodik odnosi se na državnu razinu vlasti, to jest na Zastupnički dom državnog parlamenta, koji broji 42 poslanika i iz kojeg proizlazi izvršna vlast: SNSD ima šest zastupnika, HDZ pet, SDA devet, SDP pet, Demokratska fronta tri… Dodik i Čović mogli bi formirati vlast sa Strankom demokratske akcije i još dvije srpske ruke bliske Dodiku, ali pitanje je kako će se postaviti najveća bošnjačka partija nakon Čović-Dodikovih optužbi da je organizirala da Bošnjaci, uz Šefika Džaferovića iz SDA, u Predsjedništvo BiH – umjesto Čovića – izaberu i hrvatskog člana Željka Komšića, šefa Demokratske fronte.
Milorad Dodik može, ali Željko Komšić ne može gdje Hrvati čine većinu, jer je Dodik danas glasnogovornik i dobročinitelj službene hrvatske politike u BiH, partner na ‘europskom putu’
SDA bi mogla pokušati da sastavi parlamentarnu većinu sa SDP-om, DF-om i s još dvije-tri manje stranke, ali zasad je prepreka tome čvrsti stav rečenih dviju partija da neće koalirati sa SDA. Dodiku se žuri da se uspostavi državna vlast, jer je sad došao red da prvi čovjek Vijeća ministara BiH bude Srbin, to jest netko tko će biti Dodikova marioneta, no usprkos toj žurbi i dogovoru s Čovićem moglo bi se zbiti da i konstituiranje državne vlasti zapne i otegne se poput formiranja vlade na razini bošnjačko-hrvatske Federacije BiH i na nivou federalnih kantona ili županija, gdje se frustrirani HDZ zasad odlučio za opstrukciju koalicijskih dogovora.
Banjalučka najava koalicije, uključujući i pikanteriju da je Čović Dodiku na poklon donio knjigu svojih izabranih govora, prava je slika hrvatske politike u Bosni i Hercegovini u proteklih dvadeset i sedam godina, to je očekivan rezultat dvadeset sedmogodišnje združene politike Zagreba i Mostara, politike obilježene zazorom spram postojanja stabilne i iznutra integriranije Bosne i Hercegovine: ništa drugo nije se ni moglo zbiti doli i formalno srpsko-hrvatsko političko savezništvo protiv približavanja bosanskohercegovačkih naroda i protiv brojčano nadmoćnijih Bošnjaka, unutar čije političke elite i dalje ne postoji suglasnost oko toga treba li se bosanskohercegovačka državnost bazirati na konceptu konstitutivnosti triju nacija ili na tzv. građanskom principu u kojem etnička pripadnost nije presudni element političkog predstavništva.
Željko Komšić, tek izabrani član Predsjedništva BiH ispred konstitutivnog hrvatskog naroda, oštri je zagovornik građanskog modela, premda mu je ovo treći put unatrag dvanaest godina da politički upotrebljava činjenicu svoje nacionalne pripadnosti za plasman u tročlano državno Predsjedništvo. Iz te kontradikcije, koja je politički legitimna i zakonski čista, izviru mnoge nelogičnosti Komšićeve pozicije, kao i dvojbe o karakteru njegove političke uloge, uz to što protiv Komšića uvjerljivo govore rezultati njegovog osmogodišnjeg boravka u Predsjedništvu: niti je u tih osam jalovih godina (2006. – 2014.) Bosna postala ‘građanskija’ i manje etnički podijeljena, što i ne može biti mimo radikalne revizije Dejtonskog sporazuma, niti je hrvatsko biračko tijelo u znatnijoj mjeri prigrlilo Komšićeva šarlatanski jednostavna rješenja za vrlo kompleksna pitanja, toliko kompleksna da se prije četvrt stoljeća oko njih vodio rat s više od stotinu hiljada mrtvih, rat koji je završio onako kako je završio, niti se Komšić potrudio da pokuša razumjeti politička gledišta ‘svojih’ birača. On je pronašao jedinstvenu formulu uspjeha: antagoniziraj ‘svoje’ biračko tijelo da bi stekao simpatije glasača koji formalno, dakle etnički, nisu ‘tvoji’, u okolnostima kontinuirane međunacionalne napetosti i etniciteta kao osnovnog polazišta za sudjelovanje u političkom životu. Njemu ne treba više od toga, a njegovi prvi istupi pokazuju da ni u iduće četiri godine ne treba očekivati ozbiljnije iskorake.
Ali ovo nije tekst o Komšiću nego o hrvatskoj politici koja je i treći put dovela do Komšića, i do političkog ćorsokaka u kojem se Dodik nameće za jedinu nadu i najvećeg hrvatskog zaštitnika pred razgoropađenim Bošnjacima, koji bi – iz Dodik-Čovićeve perspektive, ali i ne samo iz te perspektive – da pod krinkom građanske države uvedu bošnjačku političku dominaciju i iskorijene bosansko srpstvo i hrvatstvo kao autentične komponente političkog i kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine.
Prošlogodišnja osuđujuća presuda šestorici čelnika Herceg-Bosne bila je prava prilika za zaokret, no taj je događaj iskorišten za višednevnu nacionalnu histeriju i naricanje
Jedan od bolesnijih aspekata politike Zagreba i Mostara jest to što nikome od hrvatskih domoljuba i suverenista, branitelja i stradalnika, keleminaca i penava, hasanbegovića i bujaneca, nimalo ne smeta Čovićevo političko bratimljenje, sad sasvim ogoljeno i razobličeno, s Miloradom Dodikom, čovjekom koji Ratka Mladića smatra narodnim herojem, koji se otvoreno izruguje sa srebreničkim genocidom, koji iz godine u godinu uvećava broj žrtava ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac samo da bi uvećavao mržnju i na toj mržnji politički profitirao, koji već godinama na tjednoj bazi primitivno i bahato vrijeđa povijesnu istinu i ponižava ratne žrtve…
Dok se u Hrvatskoj izmišlja velikosrbe i beogradsku petu kolonu, dok se ozloglašava Milorada Pupovca i konstruira smrtna opasnost od nacionalne manjine svedene na tri ili četiri posto u ukupnom stanovništvu, Dodik je zaštićen od napada, ne proglašava ga se personom non grata, protiv njega se ne prosvjeduje, niti se problematiziraju njegove veze s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Dodik može, ali Željko Komšić ne može u gradove i gradiće u kojima Hrvati čine većinu, jer je Dodik danas glasnogovornik i dobročinitelj službene hrvatske politike u BiH, partner na ‘europskom putu’ koji je, naravno, Čovićeva propagandna floskula.
Hrvatski premijer Andrej Plenković, kao i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, u potpunosti su stali iza Čovića i politike bosanskohercegovačkog HDZ-a. Em su se sastali s njime odmah poslije izbornog poraza, em je Plenković slučaj Čovićevog izbornog neuspjeha digao na razinu briselske sjednice Europskog vijeća, tijela koje čine vodeći ljudi 27 zemalja EU-a, em je poručio da je koncept nemiješanja u unutrašnja pitanja druge države nadživljen još u 19. stoljeću. Plenković je među EU-kolegama naišao na veće ili manje razumijevanje za kuknjavu o diskriminiranosti Hrvata u BiH, ali razumijevanje je u diplomatskom žargonu drugo ime za odsustvo ikakve akcije.
Iz vizure hrvatskog premijera, opterećenog unutrašnjim hrvanjem s radikalnom desnicom, kojoj je njegovanje tekovina Tuđman-Šuškove politike prema BiH jedna od nedodirljivih svetinja, lakše je i bezopasnije nastaviti utabanom stazom, bez obzira na to što se radi o stazi prema propasti, nego pokušati utjecati da se konačno odustane od inzistiranja na daljnjoj razgradnji Bosne i Hercegovine, da se zaustavi traženje partnera za destrukciju ili za održavanje katastrofalnog statusa quo te da se odbaci iracionalni antimuslimanski naboj kao trajno obilježje poslijeratne hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Prošlogodišnja osuđujuća presuda Haškog suda šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne bila je prava prilika za zaokret ili za razmišljanje o zaokretu, no taj je događaj iskorišten za višednevnu nacionalnu histeriju i za naricanje nad Hrvatima kao žrtvama međunarodnih zavjera i nepravde koja vapi do neba. Umjesto suočavanja i autorefleksije, proizvedena je službena afirmacija svega najgoreg i najmalignijeg u hrvatskom odnosu prema Bosni i Hercegovini, jer je Plenkoviću i vladajućoj političkoj i intelektualnoj eliti tako bilo bezbolnije.
Ono što ultimativno žele Čović, HDZ BiH i Hrvatski narodni sabor, a što nekritički podupire i vlast u Zagrebu, jest to da se u izbornom zakonodavstvu precizno kreira ‘hrvatsko izborno područje’ unutar sadašnje jedne izborne jedinice koja obuhvaća Federaciju BiH: to područje bilo bi sastavljeno od općina u kojima Hrvati čine dvotrećinsku većinu i bilo bi garancija da će Hrvati izabrati hrvatske političke predstavnike u državnim institucijama.
To formalno ne bi bio treći, hrvatski, entitet u BiH, ali ne bi bilo ni daleko od toga, pa je razumljivo da je takva zamisao neprihvatljiva bošnjačkoj politici, koja je – bez obzira na maglovitu situaciju u pogledu konstitutivnosti naroda – jedinstvena u protivljenju novoj etapi rastakanja zemlje etničko-teritorijalnim intervencijama u izborni zakon. Bošnjaci u tome imaju podršku najvećeg dijela međunarodne politike i Plenković to ne može promijeniti. Nitko neće pristati na to da se politička ravnopravnost postiže ograđivanjem etničkog poligona koji jednoj kliki treba garantirati da će dovijeka ili dovoljno dugo biti na vlasti. Hrvati do pune političke ravnopravnosti i kakvog-takvog prosperiteta mogu doći samo iskrenim okretanjem Bosni i Hercegovini kao svojoj zemlji, okretanjem dijalogu i partnerstvu s Bošnjacima i trudom da se napravi funkcionalna država koja će nešto pružiti svojim građanima. Hrvatska politika mora se okrenuti gradnji umjesto dosadašnjeg razgrađivanja Bosne i Hercegovine, ako joj je zaista stalo do tamošnjih Hrvata, a ne do privatnih interesa skupine tvrdoglavih i pohlepnih ljudi kojima je obesmišljavanje Bosne i Hercegovine – u savezu s Dodikom i sa zapjenjenim hrvatstvom na usnama – jedini smisao političkog postojanja.
