U sklopu projekta ‘Ženski antifašistički Zagreb’ Centra za ženske studije u Gliptoteci HAZU-a početkom prosinca bila je postavljena istoimena izložba o ženskoj antifašističkoj sceni prije i tijekom Drugoga svjetskog rata u Zagrebu; autorice izložbe su dizajnerica Barbara Blasin i povjesničarka i muzeologinja Ana Lovreković. Prije dvije godine Barbara Blasin i Igor Marković osmislili su projekt ‘Ženski antifašistički Zagreb’, na temelju iskustva rada na ‘Ženskom vodiču kroz Zagreb’, smatrajući kako je nužno obraditi to razdoblje ženske povijesti s obzirom na masovnu uključenost žena u antifašističku borbu na području Jugoslavije i njihovo izjednačavanje pred zakonom. Izložba ‘Ženski antifašistički Zagreb’, organizirana u suradnji s Antifašističkom ligom, pregled je predratne i ratne borbe žena Zagreba, s naglaskom na one koje su u velikom broju bile uključene u NOB.
- Htjele smo prikazati društvenu i političku dinamiku toga vremena, ali se i usmjeriti prema događajima koji su obilježili tadašnju žensku i antifašističku borbu. Zato se na kronološki pristup nadovezuju biografije sudionica NOB-a, praćene pričama o organizacijama u kojima su djelovale. Takvim se konceptom često vraćamo u predraće, obilježeno angažiranom scenom i intenzivnim organiziranjem žena. Izložba pokazuje kontinuitet njihova djelovanja, od predratne suradnje u borbi za svoja prava i protiv fašizma do nastavka ilegalnog rada u okupiranom Zagrebu, u okviru AFŽ-a ili partizanske borbe na terenu - kaže Ana Lovreković.
Skupovi, diverzije…
Tridesetih godina prošloga stoljeća u Zagrebu je formirana snažna antifašistička platforma različitih ženskih organizacija, čije su članice tijekom rata osnovale i Antifašističku frontu žena i Narodnu pomoć?
Blasin: U razdoblju između dva rata organizacije i savezi žena i na međunarodnoj i na domaćoj sceni aktivno se zalažu za pacifizam i razoružanje te među prvima upozoravaju na opasnosti nadolazećeg fašizma. Zagrebačka podružnica organizacije Ženski pokret, koja je djelovala u sklopu Alijanse ženskih pokreta Jugoslavije, tih godina organizira niz predavanja i skupova protiv fašizma; njezina Studentska sekcija, osnovana 1934., ubrzo mijenja ime u Omladinsku sekciju, kako bi se stvorila široka baza i u rad uključile žene svih društvenih slojeva i stupnjeva obrazovanja. S obzirom na to da su nakon Šestojanuarske diktature i ubojstva kralja Aleksandra najavljeni izbori 1935., Ženski pokret u Zagrebu organizira veliki skup, zahtijevajući uvođenje općeg prava glasa za žene, na kojem su govorile predstavnice radnica, službenica, studentica, intelektualki… Te je godine još jedan od masovnijih ženskih skupova prekinula policija, zbog čega je dio sudionica otišao demonstrirati pred tadašnji njemački konzulat porazbijavši pritom prozore zgrade, pa su neke od njih privedene. Taj čin možemo shvatiti kao direktnu akciju, nakon koje su brojne članice Ženskog pokreta bile pod policijskom prismotrom, što je 1937. rezultiralo gašenjem Omladinske sekcije u Zagrebu, čiji se velik dio članstva pridružuje Društvu za prosvjetu žene. U radu Omladinske sekcije isticale su se Magda Bošković, Lucija Borjan Jurin, Herta Has, Vanda Novosel, Mila Hercog i mnoge druge.
Lovreković: Prva predsjednica Društva za prosvjetu žene bila je Olga Milčinović, s čijeg je telefona 1941. pokrenuta eksplozija u Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici. Ta organizacija postaje posebno aktivna po gašenju Omladinske sekcije Ženskog pokreta, čije joj mnoge članice prilaze, a aktivnošću se ističu Vanda Novosel, Deša Devčić, Ema Cekurić i Alma Komparić. Predsjednica Društva prije njegovog gašenja 1941. bila je Slava Ogrizović.
Kakvo je bilo političko organiziranje kroz sindikate i rad u časopisima?
Blasin: U Komunističkoj partiji Jugoslavije bilo je sredinom dvadesetih manje od dva posto žena, pa se stoga pri pokrajinskim komitetima uspostavljaju komisije za rad sa ženama. U sklopu tih komisija dvije studentice medicine, Zlata Miler i Jelena Nikolić, odlaze u zagrebačke tvornice i organiziraju radnice u sindikalnoj borbi. Zlata Miler u DTR-u susreće mladu Anku Butorac i pomaže joj organizirati žensku sekciju unutar tvorničkog sindikata, nakon čega se i potonja uključuje u KPJ. Po osnivanju KPH-a 1937. Anka predvodi komisiju Partije za rad sa ženama. Komisija je bila vrlo utjecajna i u stalnoj komunikaciji s uredništvom časopisa ‘Ženski svijet’, koji u Zagrebu počinje izlaziti 1939. godine. Mnoge žene koje su bile urednice i novinarke prijeratnih časopisa nastavljaju svoj rad i u ratu, u različitim glasilima Antifašističke fronte žena.
KPH, AFŽ i NOB
Nakon proglašenja NDH zabranjene su sve ženske organizacije osim Ženske loze ustaškog pokreta, pa su se bivše članice zagrebačkih organizacija okupile s idejom stvaranja ženske antifašističke fronte?
Lovreković: Inicijativni odbor AFŽ-a za Hrvatsku činile su u Zagrebu u jesen 1941. i Vanda Novosel, Slava Ogrizović, Olga Žerdik-Kreačić i Ružica Turković, no ubrzo su uhapšene u modnom salonu Štefice Šantić Matijašić, jedne od članica, u kojem su se okupljale. Prema svjedočanstvu Slave Ogrizović, Vanda Novosel je drugaricama s osmijehom pričala kako policija nije bila svjesna da je uhapsila članice Društva za prosvjetu žene, uz to i organizatorice AFŽ-a Hrvatske. Okružnica Centralnoga komiteta KPH, u kojoj se navodi potreba za osnivanjem antifašističke fronte u koju će biti uključene sve žene, bez obzira na nacionalnu, vjersku i političku pripadnost, datira od 6. prosinca 1941., kada u Zagrebu već djeluje odbor koji po gradskim četvrtima organizira žene da sudjeluju u NOB-u. A kada je godinu kasnije, na Prvoj zemaljskoj konferenciji u Bosanskom Petrovcu, i službeno osnovan AFŽ Jugoslavije, u njegov izvršni i glavni odbor ušle su i članice Inicijativnog odbora Zagreb.
Jeste li tijekom rada na izložbi pronašle kakve poveznice tadašnjega s današnjim vremenom?
Lovreković: Izložba govori o onodobnom kontekstu i društvenim prilikama kroz žensku borbu, a neke elemente susrećemo i danas u vidu jačanja fašizma, zatiranja radničkih i pokušaje ograničavanja ženskih prava. Važno je istaknuti suradnju i povezano djelovanje predratnih ženskih organizacija i solidarnost, posebno izraženu u Narodnoj pomoći, u kojoj izuzetan broj antifašistkinja i antifašista daje svoj prilog otporu fašizmu prikupljanjem hrane, lijekova, novca i ostalog za borce Španjolskoga građanskog rata internirane u francuske logore i njihove obitelji te pomažući partizanima.
Blasin: Žene tog vremena djelovale su u represivnoj profašističkoj državi u kojoj se za dijeljenje letaka dobivala dvogodišnja robija. Mi takvih iskustava nemamo, no primjeri tadašnje suradnje mogu nam i danas biti poučni, pa i od velike koristi.
