Alisu Halilović upoznala sam kada sam prije nekoliko mjeseci radila reportažu iz III. Struga iza broja 40. To je naselje petnaestak minuta autom udaljeno od centra Zagreba u smjeru istoka, u kojem su u neljudskim uvjetima živjele romske obitelji – omeđeni gomilom smeća kojim su se motali štakori tako da su roditelji noću morali dežurati da im ne ulaze u kućerke i grizu djecu. Nije bilo struje, kanalizacije ni vodovoda. Više nema ni naselja. Od proljeća su se pomicali termini deložacije prema odluci zagrebačkog Općinskog građanskog suda, a na zahtjev Ine čije je zemljište, no nije se znalo gdje će sa stanovnicima. Prošlog tjedna Grad Zagreb odlučio je jedan manji dio preseliti u hostel Arenu, a veći u Prihvatilište za beskućnike u Velikoj Kosnici. Ina je već počela rušiti naselje. Nakon niza desetljeća, to je kraj III. Struga iza broja 40, najužasnijeg mjesta za život u Zagrebu. No nije kraj i za bivše stanovnike – sedam obitelji je ostalo do kraja – koji su dobili tek privremeni smještaj, a izgubili jedini krov nad glavom na koji su mogli računati. Alisa, njezini roditelji i njezina djeca rođeni su na Strugama, no uspjela je odande otići i nada se da će i drugi sa Struga dobiti šansu kao i ona. Umjesto predstavnika romske manjine, udruga ili javnih službi, razgovarali smo s Alisom o tome što znači živjeti na mjestu kao što su Struge i kakva se promjena dogodi, pogotovo u životima djece kada imaju sigurno mjesto na kojem mogu u miru spavati, okupati se i učiti.

Rođeni ste 1986. godine. Koliko dugo slušate obećanja o preseljenju sa Struga?

Cijeli život to slušam, otkako znam za sebe, a sjećam se priča o preseljenu sa Struga i od moje bake. Moj se tata 1958. rodio na Strugama, gdje su ih preselili iz Ivanje Reke i naselili ih u te napuštene, ruševne konjušnice. To nije ni tada bilo za život, tako su mi pričali. Kroz godine su razni dolazili tamo i svašta obećavali. Jadranka Kosor je došla u čizmama jer je tamo bilo jako blatnjavo i navukla je majicu preko nosa jer joj je smrdjelo. Razumijem da nije naučila na život na kakav smo mi, nažalost, naučili, ali sam joj rekla da to nije lijepo i da nas ne mora baš tako ponižavati. Onda je spustila majicu i obećala je da će riješiti našu situaciju. Dolazili su i socijalni radnici i govorili bi nam da budemo strpljivi, da će se to riješiti. Znam slučaj da je socijalna radnica rekla ženi da se ne smije vratiti s djecom na Struge nakon što je morala napustiti sigurnu kuću zbog obiteljskog nasilja. Rekla joj je da to nisu uvjeti za život djece i da će joj ih oduzeti ako se vrati na Struge. Uputila ju je da unajmi stan, a od čega da ga unajmi s petero djece i bez posla? Jedino je Milan Bandić nešto i napravio. Obećao je da će asfaltirati put, i to se napravilo. Obećao je i kontejner s tuševima i umivaonicima. To smo dobili, kao i kontejner koji je služio kao učionica za djecu. Dotada smo imali samo javnu pumpu, a prije toga ni to, već smo s kanistrom odlazili po vodu kod susjeda. Onda su nam i struju priključili. Poslije više nije bilo struje, a kontejneri su izgorjeli. Tamo se ilegalno odlagao otpad pa bi stanovnici povremeno palili smeće kako bi ga se riješili pa je znalo doći do požara.

Kada smo razgovarali prvi put rekli ste mi da su Struge geto u koji su stavili Rome?

Ljudi kažu: "Ah, to su Romi, oni su navikli tako živjeti, neće im ništa biti." Nismo mi otporni na smeće, djeca nam se razbolijevaju. Nitko nije vodio računa o tome kako tamo živi narod, a mislim da ne bi tako bilo da tamo nisu živjeli Romi. To je sirotinja, nema veze koje su boje kože.

Trideset godina ste živjeli na Strugama. Kako je vama bilo?

Katastrofa. Bez vode i struje. Kada sam ušla u brak, imali smo samo baraku veličine četiri kvadrata za nas troje. Noću smo se smrzavali. Onda smo s vremenom sazidali još jednu prostoriju i napravili kupaonicu i dnevnu sobu. Ali bez obzira na naš trud, uvjeti su bili grozni. Djeca su mi često bila kod doktora. Kći mi je stalno kašljala, a onda mi se sin s deset mjeseci ozbiljno razbolio. Imao je tešku upalu pluća, a onda i zatajenje srca, no to se, srećom, dogodilo u bolnici pa su ga uspjeli spasiti. Rečeno nam je da se razbolio od uvjeta u kojima smo živjeli. Onda sam skupila svu dokumentaciju i pet godina smo čekali da 2019. godine dobijemo u najam gradski stan u Petruševcu. Dobili smo ga zbog invaliditeta djeteta. Užasno je da se dijete moralo razboljeti da bismo se mi makli od tamo. Da se nije razbolio, mi bismo ostali tamo i sada bili deložirani.

Na dan useljenja neki stanovnici Novog Petruševca blokirali su zgradu u koju su se trebale useliti socijalno ugrožene romske obitelji. Kako vam je danas tamo?

To je bilo užasno. Blokirali su nam ulaz, nismo znali hoćemo li se moći useliti ili ćemo se morati vratiti na Struge, djeca su se prestrašila i plakala. Onda ih je policija rastjerala, neke i privela. Trebala mi je godina dana da se opustim i priviknem. Sada je dobro i jako sam sretna. Iz geta sam došla u dvore kao iz bajke. Struge i Petruševec, to je nebo i zemlja. Imamo dvije sobe, dnevni boravak, kuhinju, kupaonicu. I struju, što je najvažnije. I jako sam zadovoljna sa suradnjom s osnovnom školom Žitnjak. Moram pohvaliti učiteljice. Jedna mi je kći završila šesti razred s peticom, a druga osmi s četvorkom. Puno bolje uče nego na Strugama. Čim dođu iz škole, napišu zadaću, nema više da nema struje ili da je hladno. Znam čuti: "Ah, ovaj mali nema školu, nije imao dobre roditelje". Nije istina. Kako će se dijete baviti zadaćom ako nema struje? Moja djeca su znala učiti pod svijećom, dok im vosak pada na knjige. Svakom je djetetu potrebna škola, bez toga nema zanata ni kruha.

Jesu vam djeca išla u produženi boravak u školi?

Ne, iako bi im to puno značilo i pitali su me pri upisu hoće li ići na produženi, ali to košta, a ja ne mogu platiti 350 kuna mjesečno za svako dijete. Tamo bi dobili pomoć u učenju koju im ja ne mogu dati jer nisam išla u školu.

U romskoj populaciji je još uvijek visoka nepismenost, pogotovo među ženama. Gotovo je jedna četvrtina nepismenih Romkinja u dobi od 30 do 55 godina. Kako se vama dogodilo da ne idete u školu i kako je to prošlo mimo radara socijalnih službi?

Tata mi je umro kada sam bila mala i zapravo me odgajala baka, a ona nije imala mogućnosti školovati ni mene ni stariju sestru. Tada su se kupovale knjige i sve što je bilo potrebno za školu, a mi nismo imali novca. A socijalne službe nisu kontrolirale idemo li u školu. Jako je pohvalno što Grad Zagreb danas omogućava besplatne školske knjige. Puno kasnije, kada sam već imala troje djece, preko burze sam tražila da idem u školu i završila sam dva razreda na Pučkom otvorenom učilištu, ali sam odustala kada mi se sin razbolio. Pisanje mi ide teže, a čitati sam najviše učila gledajući Santa Barbaru, Esmeraldu, Beverly Hills i druge serije. Položila sam i vozački ispit. Razmišljam da se vratim u Pučko otvoreno učilište.

Kako u svakodnevnom životu vidite poboljšanja s promjenom stanovanja?

Vidim po djeci da su sretnija, zdravija, bolji su u školi. Sin koji je bio bolestan puno je bolje, više ne pije lijekove, ali mu je ostala srčana mana. Djeca se druže, posjećuju ih prijatelji i oni idu kod njih, imaju park i igralište, moji dečki igraju nogomet. Nitko ih ne ponižava, ne vrijeđa ih, kao što je znalo biti tamo u školi. Na Strugama nikoga nisu mogli ni pozvati kući.

Možete li trajno ostati u Petruševcu?

Dobili smo stan na pet godina, kao na probni rok. Redovito plaćamo račune i nadam se da ćemo moći ostati i nakon tih pet godina. Mada imam veliku želju da imamo svoju kućicu, nedostaje mi vrt da štogod posadim, a i mir jer je u zgradi uvijek bučno.