Zašto ćete se kandidirati za predsjednika zagrebačkog SDP-a?
SDP Zagreb ima u svojim redovima iznimne kadrove i infrastrukturu za koje bi bila izuzetna šteta da ne budu dio zajedničke borbe za demokratski socijalizam. Ipak, uslijed smo kontinuiranog desetljetnog trenda u kojem socijaldemokracija polako ali sigurno gubi snagu. PASOK, grčka socijaldemokratska stranka koja je nekad samostalno osvajala izbore, sada pluta na oko 6 posto podrške i pritom nikako ne doprinosi lijevim ciljevima (niti nekad na vlasti, niti sada van nje). To je prvi i najbolji primjer onoga što se događa svugdje u svijetu, a već ima i politološki termin "pasokifikacija".
Da se izvuče iz te začarane spirale, SDP bi mogao ponuditi novu paradigmu političkog rada. Paradigmu koja će privući i nagraditi stvarni rad u smjeru izgradnje lijevih ideja (terenski rad na problemima ljevice, suradnja s vanstranačkim lijevim akterima), a odbaciti nestvarni politički rad (koji se manifestira ili kao izgradnja političkog životopisa punog funkcija i bez srži, ili, možda još gore, izgradnja političke baze kroz unutarstranačke kombinacije, sastanke, šalabahtere, kave i slično). Mislim da je borba za pomicanje SDP-a ulijevo i odmicanje od neoliberalizma krucijalna, i da će odabiri članova SDP-a u idućim godinama biti odlučujući faktor u tome hoće li SDP nastaviti u smjeru PASOK-a ili ponuditi alternativu tom već previše puta viđenom scenariju. Sada je možda i najbolji trenutak za ponovno promišljanje toga što socijaldemokracija treba biti - situacija je dovoljno zabrinjavajuća da se trgnemo iz sna, a opet ne toliko loša da ne možemo učiniti ništa po tom pitanju.
Navodite da će u fokusu vašeg programa biti radništvo.
Pozicija radnika je slabija nego ikad. Sindikalna gustoća u privatnom sektoru nam je među najnižim u EU, a prednjačimo u prekarnom radu i ugovorima na određeno. Istovremeno, malo tko se u politici bavi radničkom borbom. Stranke danas teren političke borbe vide u televizijskim sučeljavanjima, kaslićima u koje se stavljaju predizborni leci ili štandovima za skupljanje podrške. Mislim da je jedan od problema stranaka danas što su postale samo elektoralne platforme. Skupljaju političke bodove i čekaju izborne rezultate, međusobno se boreći za ograničeni dio kolača i za prevlast, pa ponekad čak i s drugim strankama istog političkog predznaka. Shvaćanje politike na ovaj suženi način teško vodi u dugoročniju suradnju i prave dalekosežne saveze. No, uzevši povijest i ciljeve socijaldemokracije, naš "domaći teren" bi trebala biti radnička borba. Bilo da radnici traže pravni savjet, ili, ako je situacija već eskalirala - podršku u štrajku - SDP bi morao biti tamo.
Jedan od preduvjeta za stvaranje ovakvog novog "radničkog" SDP-a jest da stranačka tijela polako otvorimo. U naše postojeće strukture (Gradski odbor, Predsjedništvo) trebamo kooptirati i pripadnike najborbenijih sindikata i aktivista, i dati im pravo glasa u tim tijelima. Ovo će pomoći ne samo da same sjednice budu puno manje fokusirane na kadrovske sukobe, a više na rješavanje stvarnih problema na terenu. Osim ovih konkretnih problema, mislim da je važno potaknuti i veće rasprave. U prošlosti je ljevica izborila osmosatno radno vrijeme, javno financiranje obrazovanja i zdravstva, a dok je još u 19. stoljeću bila u opoziciji uspjela je natjerati vlasti da uspostave kakav-takav mirovinski sustav. Volio bih da ljevica zauzme stav oko toga što je njen radikalni zahtjev 21. stoljeća, i da zajedno sa ostatkom aktera lijevo od centra (progresivnih aktivista, lijevih feminističkih organizacija, borbenih sindikata, stranačkih partnera) krenemo u izgradnju pravednije alternative postojećem društvenom uređenju.
Kako ste kroz dosadašnji rad bavili radničkim pravima?
Sindikalizam je u Hrvatskoj na lošem glasu, ali ja sam imao sreće da sam se jako rano susreo s vrlo borbenim sindikatima u Hrvatskoj i vidio kakve su stvarne uspjehe donijeli radnicima Još kao student napisao sam program za izračunavanje formule za rast plaća koju je Novi sindikat onda uspješno koristio kao alat u kolektivnom pregovaranju. Sada s njima radimo na kolektivnom ugovoru za našu firmu, i to prvom za hrvatski gaming sektor. Sudjelovao sam i na raznim akcijama međunarodne kampanje Clean Clothes Campaign, a sada pomažem u projektu jačanja socijalnog dijaloga "Zadovoljan radnik – uspješan poslodavac" te u kampanji SSSH usmjerenoj na educiranje mladih o svojim radničkim pravima "Rad po mjeri čovjeka".
Mislim da ljudi nisu osvijestili koliko je važno imati borbene sindikate kako bismo imali pravedno i solidarno društvo. Nije slučajno u Švedskoj 82 posto radnika u sindikatima. Naravno, nije Švedska neka utopija, niti su svi sindikati cvijeće, naravno da treba kontinuirano poticati borbenost i demokratičnost sindikata, ali treba i educirati mlade o uspjesima sindikalizma. Znakovito je da djeca u školi slušaju toliko o poduzetništvu, a niti jedan sat se ne posvećuje sindikalnom organiziranju i kolektivnoj akciji. U tom smislu važno je objašnjavati ljudima da se sindikati ne bore samo za veće plaće nego i za mnogo važniji društveni cilj - pravo na suodlučivanje o važnim odlukama na radnom mjestu, dakle za društvo kojim ne upravljaju ekonomske elite nego demokratsko društvo.
Mjesni odbor je izglasao vaš prijedlog da na zagrebačkom Ilirskom trgu bude postavljena bista Karla Marxa?
Prijedlog je bio da bista bude na Ilirskom trgu kod kapelice. Prethodno Vijeće gradske četvrti je to i uvrstilo u program malih komunalnih akcija za 2021. godinu ali doduše bez alociranog budžeta, no u međuvremenu su bili izbori pa bi novoizabrano vijeće to trebalo ipak budžetirati. Radi se o zanemarivom iznosu, vjerojatno najjeftinija od svih malih komunalnih akcija, tako da uštede tu nikako ne mogu biti izlika. Jedini razlog zašto bi to netko sada stopirao je ako smatra da je to ideološki neprihvatljivo. No to je tek besmisleno.
Jasno je da se danas mora pričati o Marxovim idejama, o sukobu rada i kapitala, o vlasništvu nad sredstvima proizvodnje i slično. Mnoge od tih diskusija su potpuno nestale u današnjoj političkoj areni. To je stvarno šteta jer bez njih ostajemo prilično slijepi na ideološke zamke koje nam podmeće moderni kapitalizam. Primjerice, dio prekarijata sebe ne smatra radnicima nego poduzetnicima u nastajanju, freelancerima koji možda ne mogu priuštiti kredit za stan ali će kad tad dobiti na poduzetničkom lotu. Jedna bista sigurno ne čini proljeće, ali sigurno će potaknuti mlade da malo promisle o tome postoji li alternativa trenutnom društvenom uređenju i kako bismo do nje uopće mogli doći.
