Nema više breza koje su obrubljivale dječje igralište na Voltinom, u hladu držale mural na kojem je nacrtan nasmijan Ivica Lako Laki iz "Noćne more" i sjenile balkone nekolicine preostalih stanara derutnog Končarevog hotela Sahare. Svuda po kvartu nastradali su jaseni, javori, kesteni. Dalje prema Črnomercu, duž Prilaza Baruna Filipovića pale su platane, a rođaci im i rođakinje polegli su na tlo i na Zrinjevcu.
Osim po tlu, stabla su tijekom nedavne zagrebačke oluje padala po ljudima, autima, krovovima. Tijekom nevremena u glavnom gradu poginula su dva čovjeka, 50-godišnjak koji je pješačio Ulicom svetog Mateja, 48-godišnjak koji je vozio auto na Slavonskoj aveniji. Obojica su poginula uslijed pada stabala. Stradala su stabla i sve oko njih i drugdje u zemlji gdje je opako derala oluja, diljem Istre i Slavonije. U Cerničkoj Šagovini, nedaleko od Nove Gradiške, poginuo je 40-godišnji muškarac, na čiji se kombi srušilo, pogađate – stablo.
Više od tisuću stabala iščupano je u dvadeset minuta olujnog vjetra u Zagrebu, a najmanje još toliko je oštećeno. Šteta se još zbraja i sanira, pa je gradonačelnik Tomislav Tomašević apelirao na građane da ne idu na groblja i u parkove zbog opasnosti od pada grana. Dobar dio polomljenih i odvaljenih stabala u međuvremenu je maknut s prometnica i drugih površina. U kompostane su ih odvozili radnici i radnice Zrinjevca i vatrogasnih službi, ali i sami građani. Glavno mjesto za odvoz postala je kompostana u Markuševcu, koja je prošle sedmice prekrštena u "groblje stabala".
Izdaleka se moglo vidjeti kako ondje leže javori, platane, topole, breze – učestali i rijetki drveni stanari i stanarke Zagreba. Diljem Zagreba, prema evidenciji Zrinjevca, raste više od 220 sorti i više od 160 tisuća stabala. Štete je bilo i u gradskom Botaničkom vrtu, ali temeljita inspekcija pokazala je da nije velika. Polomljeno je dosta manjih grana pojedinih stabala, a lomovi velikih grana uočeni su na dvadesetak stabla. Jedina u potpunosti stradala stabla su smreke koje su se zbog svoje vitkosti (prevelike visine u odnosu na promjer debla) prelomile na dva dijela i kakijevac koji je već prije bio orezivan zbog loma. Najstarija i najveća stabla u vrtu (hrast lužnjak, bukve i platane) nisu oštećena, a nije došlo ni do jedne izvale stabla.
Spasonosan efekt hlađenja
Iz Botaničkog vrta ističu da je svako oštećenje stabla tužan događaj, ali napominju da su zeleni stanovnici uz Mihanovićevu ulicu mogli proći puno gore. Ovakav ishod djelomično pripisuju sreći, ali i ispravnom održavanju stabala, za koja se brine privatna firma. "Konstantna provjera zdravstvenog stanja, dijagnostika, liječenje, zalijevanje i orezivanje, te uopće holistički pristup njezi vrtnih stabala zasigurno su zaslužni da u oluji ove snage nije bilo izvaljenih primjeraka i većeg broja lomova, posebice na veteranskim stablima među kojima su neka zaista stogodišnjaci", navodi se u izvješću Botaničkog vrta.
Osvrću se i na porast ekstremnih vremenskih događaja zadnjih petnaestak godina, od smjene suša i poplava do uraganskih vjetrova i udara gromova. "Tome se moramo prilagoditi, ali sigurno ne smanjenjem broja stabala u gradovima, već povećanjem kvalitete njege, a time i broja sigurnih stabala, koja su neizostavni regulator mikroklimatskih uvjeta", zaključuje se u izvješću.
Koliko su stabla važna posebno osjećamo tijekom ljetnih vrućina u gradovima, kada svakome tko hoda asfaltom postane spasonosno jasan njihov efekt hlađenja. Prema studiji Instituta za globalno zdravlje u Barceloni (ISGlobal), temeljenoj na podacima prikupljenima u 93 europska grada, procjenjuje se kako bi se jedna trećina preuranjenih smrtnih slučajeva povezanih s ekstremnim vrućinama tijekom ljetnih mjeseci mogla izbjeći kada bi se drvećem prekrilo 30 posto urbanog prostora. Time bi se napravio i pomak od stalnog i štetnog posezanja za klima-uređajima. Osim što troše električnu energiju u znatnoj količini, korištenje klima-uređaja dovodi do zagrijavanja na otvorenom kako bi se ohladio zatvoreni prostor, pa zrak vani postaje još neugodniji.
Stabla su važna i zato što njihovo lišće može filtrirati sitne lebdeće čestice, jedan od najopasnijih oblika onečišćenja zraka, nastao izgaranjem biomase i fosilnih goriva. Pritom su i staništa mnogih malih gradskih životinja, a utječu i na smanjenje snage i brzine vjetrova u gradovima.
Medvednica sve više gola
Što je stablo zrelije, u pravilu je od njega veća korist za okolinu. Problem je što se u gradovima velika zrela stabla pred kraj života često zamjenjuju manjim vrstama, kojima je sve teže da zdravo i kvalitetno rastu u urbanoj okolini. I stabla osjećaju breme gradske svakodnevice, od zagađenja zraka i povišenih temperatura do orezivanja radi zaštite električnih ili telefonskih vodova (ali i zbog čisto dekorativnih praksi). Otegotna je okolnost i to što je tlo u gradu nepovoljno, u većini slučajeva izuzetno iscrpljeno – u gornjim slojevima dolazi do akumulacije teških metala, naročito olova i kadmija koji izazivaju stres koji rezultira nekrozama lišća i skraćivanjem vegetacijskog perioda stabala.
Zastanemo li malo s takvim mislima, možemo uvidjeti da stabla u Botaničkom vrtu žive kao probrana zagrebačka elita, da su privilegirani jedan posto drveća. Za malo drugačija svjedočanstva svakodnevice dovoljno je okrenuti pogled prema Medvednici, planine čiji su obronci zadnjih godina sve poznatiji po obaranjima stabala.
Da je Krleža živ, možda bi opet zakrležio: "Po Medvednici, kakti maček, vleče se čarni, čarni oblaček." No dobro, probajmo i bez krležijanske njurgavosti oćutjeti katastrofu. Zadnjih desetak godina na Medvednici su sve jači vjetrovi, od 2013. godine lomilo ju je više oluja, a one koje ranije možda ne bi napravile veliku štetu sada zbog narušenog sklopa šume za sobom pustoše gadno. I manji vjetar ruši stabla bez puno problema. U maju 2019. olujni je vjetar tako srušio 30 tisuća stabala. Iz Hrvatskih šuma tada su kazali da će trebati barem 30 godina da se Medvednica vrati u prijašnje stanje, i to ako joj se posreći da ne bude novih razornih oluja. A nije važno samo da ne bude novih oluja, nego i da se o Medvednici stalno i adekvatno brine.
To baš ne ide po planu u trenutnoj strukturi vlasništva – 42 posto šume na Medvednici u državnom je vlasništvu, dok je ostalih 58 posto privatno. I taj bi se privatni dio vlasništva ondje stalno morao nadgledati, sve radove prijavljivati savjetodavnoj službi koja provodi isti postupak kao i Hrvatske šume – od obilježavanja stabala koja se smiju sjeći do izvođenja radova koji moraju biti licencirani. Propisi su propisi, pridržavanje je druga stvar, pa tako godinama svjedočimo nekontroliranoj sječi na Medvednici, uništavanju gorskih puteva, zakrčivanju vodenih tokova, odronima. Lom po lom i Medvednica je sve više gola, a s goleti vjetar vreba na grad.
Ovoga puta stradala stabla brojimo "samo" u tisućama. Grad je ponegdje tiši za šuštanja njihovih krošnji, i to je otprilike to što s time u vezi čujemo.
