"Komšinice, zašto ne posiječete ovo drvo u dvorištu?" "A zašto bih ga posjekla?" "Pa zato što to nije muslimansko drvo." Tako je nekako, prenosim riječi prijatelja iz Bihaća, izgledao kratki razgovor između njegove majke i jednog od najbližih im susjeda u njihovoj mahali (kvartu) prije nekog vremena. Radi(lo) se o impozantnom, visokom i više decenija starom drvetu bora. Obojica smo bili zaprepašteni onim što mu je majka ispričala, pa sam se tragom te šokantne anegdote upustio u kratko lokalno "istraživanje" ne bih li dokučio izvorište simptoma za ovakvu društvenu patologiju.
Saznadoh tako ubrzo da je cijela jedna prelijepa linija borova posječena tokom zadnjih nekoliko godina na jednom tamošnjem starom mezarju (groblju), nedaleko od samog središta grada. Iako ih povezuje isti motiv, za razliku od spomenutog ćudorednog komšije koji "samo" poslušno slijedi vrijednosno-ideološka obilježja duha vremena i "orwellijanski" je revan, u ovom drugom slučaju očito je na djelu institucionalna politika lokalne Islamske zajednice koja upravlja mezarjem. U njihovim ideološkim narativima, bor je karakteristika kršćanskih vjera i kultura, zaštitni simbol božićnih blagdana, te kao takav ne pripada muslimanskoj religiji i tradiciji. Zagriženiji ideolozi bošnjaštva i islamizma posegnut će i za kvazipovijesnom argumentacijom, ustvrditi da se "bor umiješao među Bošnjake" zahvaljujući omraženom jugoslavenskom komunizmu, nametanjem i širenjem ateističkih vrijednosti među bosanskim muslimanima. Ali iza plašta ideološke retorike krije se i svojevrsna lukrativna, materijalnim interesima premrežena kalkulacija. Jer se pod krinkom sječe "nepoćudnog" drveća – onog koje "ne pripada vjeri, tradiciji i kulturi" dominantnog lokalnog stanovništva, a to su u ogromnoj većini muslimani-Bošnjaci – krči slobodan prostor i po posebnoj, višestruko višoj tarifi naplaćuju grobna mjesta za one koji žele biti pokopani na starom groblju, među "izabranima" u svojevrsnoj "aleji velikana", a ne na novijem, masovnom pučkom groblju na rubu grada. Iako štuju Allaha, novac im je barem jednako mio. No sve je to i još jedan u nizu odraza – iako doveden do komično karikaturalnih, ali i tragično grotesknih razina – strahovitih poremećaja u tkivu bosanskohercegovačkog društva koje nezaustavljivo nazaduje evo već puna tri desetljeća.
Nakon što su se plemenske etnije skalpelskom preciznošću podijelile do zadnjeg pojedinca i pojedinke, na red je došla flora i fauna. Potrebno je cjelokupan biotop obilježiti nacionalnim i etnokonfesionalnim markerima pripadnosti. Jasno odijeliti kojoj nacionalnoj grupi pripada ova životinja, a kojoj ona biljka. Parafrazirajući čuvenu Freudovu izreku, moglo bi se reći da je "narcizam malih razlika" nadopunjen "patologijom iskonstruiranih nebuloza".
