Nakon što su nekoliko puta posjetili migrante koji borave u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine noseći im humanitarnu pomoć, Danis Tanović i Damir Šagolj o svemu onome što su vidjeli odlučili su snimiti film. Tako je ovaj dvojac redatelja i fotoreportera, koji u svojim vitrinama ima i Oscara i Pulitzera, napravio dokumentarac Kad smo mi bili oni u kojem su, kako kažu, željeli prikazali nehumanost i brutalnost života ljudi “u pokretu” koji preko Balkanske rute pokušavaju doći do neke od bogatijih zemalja Europske unije. I ne samo to, Tanovića i Šagolja zanimalo je i drugo pitanje: gdje su nestali empatija i solidarnost građana BiH koji su se svojevremeno, i to u velikom broju, i sami našli u poziciji izbjeglica.
Kad smo mi bili oni prvi je dio zamišljene trilogije o položaju nesretnih ljudi koji preko Bosne traže spas: prvi dio bavi se onima koji borave u BiH čekajući da se nekako prebace dalje na zapad, drugi dio posvećen je migrantima koji ipak namjeravaju ostati u BiH, a treći onima koji su otišli. Kako kažu autori, drugi dio je već snimljen i čeka na montažu.
Kad smo mi bili oni prikazan je u četvrtak na devetom izdanju Festivala alternative i ljevice koji se od srijede do subote održava u Šibeniku, što je ujedno bila i njegova premijera u Hrvatskoj, s obzirom da je prethodno prikazan samo na Sarajevo Film Festivalu.
Uz film, Šagolj se šibenskoj publici predstavio i kroz izložbu fotografija "On the Move" postavljenu u Studio galeriji Sv. Krševana, gdje su, uz njega, fotografije izložili i Sandra Vitaljić, Igor Čoko i Goran Boričić.
Razgovarajući s moderatoricom Natašom Govedaricom, autori su upozorili da podizanje žičanih prepreka i kamera koje detektiraju otkucaje srca s ciljem sprečavanja prolazaka migranata preko granice nikako nije rješenje za problem migranata.
– Nisam siguran da smo na dobrom putu. Dizanje ograda u svijetu koji sve više nalikuje na globalno selo nije logično. Rezultat može biti samo ono što smo snimili u filmu – kazao je Šagolj
Tanović je rekao da sistem koji čini društvo u Bosni i Hercegovini ne postoji, s obzirom da se doslovno svaka općina bori na svoj način kad su u pitanju migranti.
– Mislim da se taj problem može riješiti isključivo na globalnom nivou i to tako da se tim ljudima omogući da žive u svojim zemljama. Kako to postići svakako je kompleksno pitanje, ali ono što znamo i što je činjenica jest da njihov dolazak neće stati. Treba podsjetiti da je Njemačka u ratu primila 350.000 izbjeglica iz BiH. Ti bi ljudi možda danas bili mrtvi da se nisu spasili. Činjenica je da nitko od njih nije krenuo na taj put jer je želio. Svi mi volimo svoje kuće i svoj zavičaj. Dugo godina živio sam u inostranstvu da bi se vratio tu, jer osjećam da ovdje pripadam. I ti ljudi bježe od rata i od bijede. Dečko s kojim smo započeli film na putu je osam godina. Osam godina nije vidio nikoga od svoje obitelji. I njega je nevolja natjerala na to. Sada se može očekivati novi val Afganistanaca. Nekoliko ih imamo u filmu. Normalno je da ljudi žele pobjeći od smrti. Zatvaranje očiju neće pomoći. Ono što nas je ponukalo da radimo na ovome je činjenica i da smo mi bili izbjeglice i da smo to olako zaboravili. Znam da ne mogu svi da pomognu, ali nemojte barem odmagati – istaknuo je Tanović.
Šagolj je podsjetio da je veliki dio karijere fotoreportera proveo u zemljama gdje se krije uzrok migrantskog vala.
- Dosta njih odlazi da spasi živu glavu, ali uvijek postoji ta neka mala stvar, neka mala kap koja prelije čašu i natjera ih da odu. Mi moramo tim ljudima ponuditi rješenje, jer oni su natjerani na putovanje. Posjedujemo i tehnologiju i reusrse koji nam omogućuju da nam svima bude dobro. To je najjednostavnija matematika da svi živimo u miru. Zašto to ne radimo, e to je pitanje. Ne radi se o tome da moramo dati pola luksuza koji sada imamo, nego bi bilo dovoljno s vrha podijeliti malo i drugoj strani – naglasio je Šagolj, dodavši da je zapadni dio BiH u socijalizmu bio bogatiji dio zemlje te da se i danas na svakom ćošku nalaze prazne razvaljene hale u kojima nema tko raditi, a pored je 30.000 onih koji bi možda mogli nešto raditi.
Govoreći o ideji filma, rekao je da nisu željeli snimiti dogmatski film koji bi doslovno govorio publici što i kako treba napraviti. Umjesto toga, željeli su da sama publika dođe do zaključka. Bilo nam je važno da kao umjetnici dignemo svoj glas protiv tog užasa, jer je to i naša dužnost, kazao je Tanović, na što se nadovezao Šagolj ispričavši da su se odlučili snimiti film jer on ipak traje duže nego što to uspijeva novinski tekst, ma koliko bio bogat podacima i šokantnim pričama poput onoga koji je on napisao za Jutarnji list prije godinu i pol u kojem je jedan od aktera i mladić kojeg je hrvatska policija dva puta žigosala.
