Netko podinformiran lako bi mogao pomisliti da Sveučilištu u Rijeci nije dobro. Prije nepunih mjesec dana ta ustanova sklopila je Sporazum o suradnji sa zagrebačkim privatnim veleučilištem "Edward Bernays" radi zajedničke provedbe "različitih obrazovnih" ili "znanstveno-istraživačkih programa" ili pak "mikrokvalifikacija", jačanja "nastavničkih i stručnih kapaciteta znanstvenika", kao i publiciranja "stručnih i znanstvenih radova", organiziranja "znanstvenih, stručnih i edukativnih aktivnosti i skupova", itd. Jedva desetak dana kasnije, u renesansnoj palači Moise na Cresu servirali su prve plodove te konačno ozvaničene kolaboracije.
Konzumenti su tom prigodom bili doktorandi Sveučilišta u Rijeci – ili, riječima navedenog sporazuma, "u daljem tekstu UNIRI" – a sve je aranžirano kao radionica s nazivom "Naučimo uspješno komunicirati znanost". Polaznici su naredna dva creska dana, s izuzetkom jednog uvodnog izlaganja, tako imali mogućnost čuti niz predavača s "Bernaysa" i zacijelo je sve proteklo u krajnje poticajnom ozračju. "Doktorandi su učili što to znači diseminirati, a što komunicirati znanost, zašto je važno planirati komunikaciju te kako i uz koje alate uspješno predstaviti svoj znanstveni projekt", objavljeno je na e-stranici potonje institucije, pod naslovom "Edukacija o znanstvenoj komunikaciji".
Na djelu je protržišna ideologija transformacije svih ekonomskih i društvenih vrijednosti – javnog dobra iznad svega – u robni oblik i odnos. Sveučilištu također nedostaje financijskih sredstava, upućeno je na zaradu s tržišta, po cijenu opstanka
I sve u redu, ali ni o kakvoj "znanstvenoj komunikaciji" ovdje nije niti može biti riječ, prije svega zato što to visokoparno imenovano "komuniciranje znanosti" ipak nije znanost. Ono je tek stručak reklamno-tehničkih vještina za tržišno podatnije zastupanje same znanstvene i akademsko-nastavne djelatnosti. No što tu onda dobiva UNIRI, i zašto ulaže svoj legitimitet u takvo partnerstvo? Za rasplitanje te enigme morat ćemo se nakratko osvrnuti na opću pojavu ugovorne suradnje javnih i privatnih učilišta visokoškolskog i višeškolskog ranga. Moglo bi se i šire od toga, da uđemo npr. u pitanje javno-privatnog partnerstva generalno, u svim sektorima.
No, da ne rasipamo pažnju, zadržat ćemo se u ovom fahu čija praksa ionako već nudi obilje indikativnih momenata krivog srastanja. Privatne ustanove svoj interes u tome nalaze još i prije ma kakvih programskih sporazuma, od činjenice da je u pravilu sav njihov kadar s visokoškolskim nastavničkim zvanjima tamo uposlen – honorarno. Sveučilišni profesori redovni i izvanredni, docenti i ostali, naravno, tezgare u visokom postotku i po javnim adresama. No sasvim je drugi set problema na stvari to kad imaju posla na privatnima s manje-više neskrivenom ambicijom rasta do statusa sveučilišta.
Ovdje neizbježno prizivamo usporedbu s kadrovskom situacijom u hrvatskom zdravstvu gdje korisnici usluga javnih bolnica nerijetko ne mogu sresti potrebnog liječnika dok ga ne potraže na njegovu fušu u nekoj privatnoj klinici. Korak dalje s "komuniciranjem znanosti", to se često dijagnosticira kao rak-rana javnog zdravstva, ali rekosmo da ćemo se držati visokog i višeg školstva. Kadar tu čini samo jednu od nužnih komponenti napredovanja institucije, nipošto jedinu. Veleučilišta i druga viša učilišta potrebuju suradnje s visokim akademskim kućama radi verifikacije svog institucionalnog puta. Tako nastaju novi studijski programi, privatna sveučilišta, te zemlja ili bar tržište znanja.
Rektorica riječkog sveučilišta Snježana Prijić Samaržija (Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)
Trži se dakle formalno-statusnim vrijednostima, pa otud i niz novih takvih ustanova u akademskoj ponudi Hrvatske. Spomenimo najprije jednu koja je kroz višegodišnju trgovinu osnivačkom dopusnicom po modelu "ključ u ruke" rezultirala utemeljenjem javnog Sveučilišta Sjever u Koprivnici i Varaždinu. Realiziran je time prvenstveno čitav skup udruženih privatnih interesa, a još se većim gomilanjem sličnih ciljeva može smatrati obiman napor raznih crkvenih, rimokatoličkih studija u njihovu dugome maršu kroz javne visokoškolske institucije. Čuven se slučaj takvog pokušaja zbio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a još čuveniji – i uspješan – bio je onaj na Hrvatskim studijima.
Za to vrijeme, manje ideološki vidljiva privatna veleučilišta strpljivo su "komunicirala znanost" i suradnjom s javnim sveučilištima prikupljala žuđene akademske vjerodajnice, donekle nalik studentima u lovu na ECTS-bodove. Rođena su ubrzo sveučilišta Vern i Libertas, pomoću kooperative s javnim starijim i jačim ustanovama od Zadra i Dubrovnika do Pule i Koprivnice, da četiri najveće ne spominjemo. Vern ilustrira dobitnu paradigmu; o tom primjeru smo pisali ovdje prije ravno sedam godina. Zatrebalo im je, naime, službeno dvogodišnje mentoriranje sveučilišta, bilo kojeg, jer drukčije nikako zakonski ne bi stekli uvjete za stjecanje tog istog ranga.
Ne treba za takav zakonski okvir s podvrgavanjem javnog školstva interesu profitne konkurencije kriviti primarno Vern, iako je zakonodavac navođen lobističkim smjernicama privatnog sektora. No i povrh toga, na djelu je protržišna ideologija transformacije svih ekonomskih i društvenih vrijednosti – javnog dobra iznad svega – u robni oblik i odnos. Sveučilištu također nedostaje financijskih sredstava, upućeno je na zaradu s tržišta, po cijenu opstanka. Štoviše, to s reformom nakon globalnog Bolonjskog sporazuma postaje uvjet za osnovno im javno financiranje. Ostaje nebranjenom i razina individualnog karijernog i egzistencijalnog snalaženja akademskog kadra.
Zagrebačko se veleučilište komunikacijskog i srodnih usmjerenja moglo prozvati i "Joseph Goebbels", samo da taj još efikasniji otac PR-a nije stjecajem okolnosti već neko vrijeme smješten izvan zakona. Bernays je pošteđen, bio je na pobjedničkoj strani
Tako dolazimo do stanja u kojem dekan "Bernaysa" Damir Jugo, član Rektorskog zbora RH, premda još uvijek ne posjeduje pravo odlučivanja, u perspektivi izrasta u značajan faktor pri distribuciji pripadajućeg utjecaja na ukupni sektor. I nemojmo smetnuti s uma da taj savjetnik bivšeg potpredsjednika Vlade RH Tomislava Karamarka dandanas ima nezanemarive veze u višim krugovima HDZ-a. Takav potencijal sigurno nije promaknuo Snježani Prijić Samaržiji, rektorici UNIRI-ja. Fotografirala se nedavno i s Marinom Miletićem iz Mosta, pa ne treba sumnjati ni u obuhvatnije joj sposobnosti u "komuniciranju znanosti".
Ipak, nije to u Rijeci započelo s rektorskim mandatom Prijić Samaržije, npr. ono s Vernom. Tad je bila na jednom od mjesta prorektorice, a slučaj je prerastao u prilično neugodnu aferu i bez njezine presudne uloge, baš kao što se identičan proces s drugim ustanovama odvijao širom Hrvatske. No svejedno napose Rijeka tj. UNIRI njeguje tu specifičnu uznositu gestu moderne poslovnosti iliti propoduzetničku atmosferu naspram tobože zastarjelih univerzitetskih i općedruštvenih vrednota i praksi. Onih koje potječu još iz 19. stoljeća i Humboldta, recimo, kao što međugeneracijska solidarnost u mirovinskom osiguranju potječe od Bismarcka. A s takvog rezona uvijek nam se na nos tura istočni grijeh socijalističkog mentaliteta.
Rijeka se po tome drži kao nekog tipa avangarda, razmjerno i ponosna, što poprima osobine karikaturalne iskompleksiranosti. Jednu popularnu edukaciju za polaznike svojega Filozofskog fakulteta nazvali su tako, ni manje ni više: "Filozofiraj kao poduzetnik". Program "FFRI i poduzetništvo" traje već dvije godine, nudeći "znanja o tome kako svijet funkcionira", kazano riječima dekana Aleksandra Mijatovića u jednom izdanju HTV-ove emisije "Dobro jutro, Hrvatska". Osim toga, nastoji se poučiti studente kako da znanje s fakulteta bolje "prezentiraju i formuliraju kao poslovnu ideju". U konačnici, sugerira se da njihova znanost bez poslovnog zaleđa i nije nešto posebno.
Na sve to morao se prije ili kasnije – bilo bi čudo da nije – nalijepiti "Edward Bernays" koji je upravo formatiran za takve pothvate. I to počev od toga da nosi ime glasovitog američkog primijenjeno-znanstvenog poduzetnika, nećaka Sigmunda Freuda čije je spoznaje o nesvjesnim komponentama i mehanizmima ljudskog uma iskoristio za manipuliranje najširim masama radi stjecanja profita i političke kontrole. Bernaysu tepaju da je rodonačelnik odnosa s javnošću, ali je zavrijedio i nadimak "otac spina"; brojni su eufemizmi za njegov lik i nedjelo.
Božo Skoko, nastavnička perjanica "Edwarda Bernaysa" (Foto: Boris Šćitar/PIXSELL)
Možda najdalje u provedbi svojih teorija otišao je Edward Bernays kad je za račun kolonijalne tvtke United Fruit Company upravljao propagandnim i psihološko-ratnim segmentom vojnog udara na netom demokratiziranu Gvatemalu 50-ih godina prošlog stoljeća. Sjedinjene Američke Države su, zahvaljujući u prvom redu njemu, tad uspješno instalirale državno vodstvo s kojim će ta obližnja zemlja grcati u diktaturi i građanskom ratu narednih nekoliko desetljeća. Uz stotine tisuća ljudskih žrtava, jasno, ali i milijarde dolara korporativne zarade. Ukratko, ako je Freud imao namjeru da svojim znanjem liječi, Bernays ga je preuzeo da bi ljude svrhovito – razboljevao.
S obzirom na takve notorne fakte, zagrebačko se veleučilište komunikacijskog i srodnih usmjerenja moglo prozvati i "Joseph Goebbels", samo da taj još efikasniji otac PR-a nije stjecajem okolnosti već neko vrijeme smješten izvan zakona. Bernays je pošteđen, bio je na pobjedničkoj strani, ponio razne zasluge po liberalnija uporišta kapitala. Dapače, može se reći da njegovo vrijeme tek hvata maha kroz nove medijske tehnologije. Ako i nije filozofirao kao poduzetnik, bar psihologizirao jest, a to su očito znali prepoznati i u Zagrebu i u Rijeci. Još samo da rata ne bude, moglo bi se reći prije negoli se zaigraju na tragu svog idola i nadahnuća.
Zalog takvoj bojazni može biti faktična strateška podrška UNIRI-ja "Bernaysu", ali već i popis najpoznatijih imena u zbornici tog veleučilišta budi oprez. Pored spomenutog Damira Juge, tu su npr. Božo Skoko, Siniša Kovačić, Pero Maldini, Damir Novotny. Bernays bi se imao razloga dičiti "Bernaysom" ne manje negoli se oni diče njim. Nemamo prostora u ovom navratu podsjećati na sva dostignuća pobrojanih akademskih i pridruženih vedeta, ali u domaćem su kontekstu oni ipak posve dovoljno znani. Vratimo se za kraj na UNIRI i njegove motive za šurovanje s takvim institucionalnim partnerom.
Rijeku treba razumjeti, naprosto se želi progurati tamo gdje se najbolje obrće kapital. UNIRI se u tome osjeća dobro, možda pomalo odiše grozničavošću nadobudnog entuzijasta, ali sva mu konjunktura ide na ruku. Ono što putem otpada, međutim, jest znanost i njezina neovisnost, sveučilišna autonomnost u odnosu na tržište, a to nije izmišljeno u Rijeci. No tako malo otpora dotičnome rigidnom diktatu na UNIRI-ju, za razliku od prilika viđenih na puno većem zagrebačkom sveučilištu, moglo bi po tu ustanovu biti kobno. Dok nauče garnirati znanstveni sadržaj kako bi ga lakše aplicirali na tržištu, ostat će bez same te vlastite supstancije, a onda će PR biti sve, i sve će biti PR.
Tamošnja rektorica ima se osnove nadati da će joj orijentacija koju danas predvodi vratiti izdašnim beneficijama i statusom. Ona pritom nije od profila Damira Borasa, svjetonazorskog konzervativca koji je Sveučilište u Zagrebu nastojao pomaknuti bliže feudalističkim relacijama. S druge strane, njegova je ideološka pozicija bila očiglednija, iritantnija, vulgarnija. Njezina – riječka, da ne bismo apsolutno personalizirali – se izdaje velikim dijelom pod apolitičnu, čisto poslovnu, naprednu i prirodnu. Taj dio "komuniciranja znanosti" je naoko bezlični kapital već obavio, sad preostaju zadaci izvođača i podizvođača radova na ovom izdvojenom terenu.
