Svjedočenje jednog ustaškog krvnika iz nekadašnjeg logora Slana na Pagu, kada je, priznajući zlodjela, spomenuo da se morao napiti kako bi počinio svoj prvi zločin, možda bi moglo objasniti kako se danas, 81 godinu poslije na tom istom lokalitetu, našao komad vrlo stare boce s dotrajalom etiketom. Iz literature nam je, generalno, poznat podatak o bjesomučnom opijanju egzekutora u svim ratnom pokoljima. Prije detaljne obrade se ne može sa sigurnošću tvrditi da ostatak boce datira iz vremena kada je ovdje bilo zatočeno i pobijeno više hiljada Srba, Židova i nepodobnih Hrvata, premda postoje prilično jasne indikacije. Ipak, imaginacija i asociranje su nezaustavljivi procesi na mjestu velikog stradanja koje gotovo da nitko više ne spominje. Zato pronađeni artefakti s mjesta zločina potencijalno mogu ukazati na nešto što je ostalo neispričano i nepoznato. Prvi ustaški logor smrti na području Nezavisne države Hrvatske, otvoren u junu 1941., a zatvoren u augustu iste godine, bio je dio šireg logorskog kompleksa Jadovno - Slana - Metajna.
Predmeti koji su ostali iza zatočenih logoraša i njihovih čuvara ustaša nikad dosad nisu bili propisno pohranjeni i dokumentirani. Ne samo to, ne postoji ni popis broja žrtava i zatvorenika koji su preživjeli ovaj logor. Cijelo logorsko područje službeno se vodi kao memorijalna kulturno-povijesna cjelina, ali lokacija nije posebno zaštićena. Sve što danas o tome znamo, za života je istražio i napisao Pažanin Ante Zemljar u knjizi "Haron i sudbine".
Teren na kojem je bio ustaški logor je iznimno težak za duži boravak, a kamoli za rad, prije svega zato što uopće nema vegetacije, sjene i zaklona
Razlog našeg dolaska u pašku uvalu jest arheološko istraživanje koje je ovdje obavljao peteročlani istraživački tim. Rui Gomes Coelho, Iva Stojević, Valerija Gligora, Sara Simões i Marin Emić proveli su tjedan dana na ovom terenu tražeći strukture logora koje su spominjane u literaturi i tragove da je logor postojao. Uigran tim sudjelovao je u uspješnom interdisciplinarnom istraživanju "Drežnica: Tragovi i sjećanja", a metodologiju rada s prethodnog projekta primijenili su i na ovom lokalitetu.
Kako navode iz Odjela za kulturu Srpskog narodnog vijeća, inicijatora istraživanja, ideja o arheološkom kampu nastala je temeljem iskustva iz Drežnice, ali i temeljem izložbe "Slana - radikalni krajobraz" Davora Konjikušića, Nike Petković i Gorana Andlara. Priprema materijala i obilazak istraživanja za izložbu trajali su četiri godine i inicijalno su uključivali fotografsko i umjetničko istraživanje. Vremenom je, objašnjavaju sudionici, na to dodana disciplina pejzažne arhitekture pomoću koje se došlo do približnih projekcija o lokacijama baraka i o svakodnevici logoraša.
S istraživačima smo proveli gotovo četiri sata. Ovaj teren je iznimno težak za duži boravak, a kamoli za rad, prije svega zato što uopće nema vegetacije, sjene i zaklona. Izloženost suncu i južini koja je toga dana harala ovim područjem, samo su pojačavali dojam surovosti. Čak ni velike količine vode i hrane, šeširi, adekvatna obuća i krema sa zaštitnim faktorom, u ovim uvjetima čovjeka ne mogu sasvim zaštititi. Dugo zapostavljeni podaci o monstruoznim zločinima na Slani, fizičkim prisustvom na ovom mjestu izbijali su na površinu. Dok smo pokušavali naći najmanje neudoban položaj na oštrom kamenju, nismo se mogli otarasiti misli o logorašima. Kao što je preživjeli zatočenik Oto Radan izrekao Anti Zemljaru: "Kako se braniti od sunca, gdje se skloniti? Za čitava mog boravka na Slani nisam znao što je to sjena."
Istraživanje je emocionalno iscrpljujuće - Rui Gomes Coelho
Osnovni alat koji su istraživači koristili na Slani je detektor metala. Prema riječima Ive Stojević, pronađeni artefakti u židovskom i srpskom dijelu logora nadmašili su njihova očekivanja. Detektor se često oglašavao. Nakon alarma, istraživači bi određeno mjesto razgrtali rukama i tu bi redovito otkrivali neki materijalni dokaz. Osim bodljikave žice koja se može pronaći na svakom koraku, arheolozi su pronašli i metalnu dugmad, kovanice na kojima su ugravirane godine prije osnivanja logora, zakovice za cipele, manje i veće čavle, ali i ispaljene čahure.
Sve što su pronašli bit će smješteno i obrađeno u Javnoj ustanovi Spomen područje Jasenovac. Korištenjem fotografija snimljenim dronom, bit će napravljen trodimenzionalni model područja. Taj model će poslužiti kao podloga za iscrtavanje karte koja prikazuje trenutno stanje lokaliteta te će biti dio njihove službene dokumentacije, što je prvi korak za zaštitu lokaliteta. Kako nam objašnjava Rui Gomes Coelho, pronađeni predmeti su skromni, ali puno govore.
- Nalazimo artefakte kojima bi, na primjer, mogli dokumentirati ili evocirati trenutke jednog ubojstva. Ako imamo čahuru koju je ispalio ustaški stražar, a mi smo pronašli neke od njih, to nam govori da je to bio trenutak kada je netko ciljao u osobu i možda je ubio. To je vrlo moćno saznanje, a to je i snaga suvremene arheologije, arheologije nedavne prošlosti. Ona nas povezuje s događajima koji su prešućeni ili prekriveni. Predmeti su tu da nam ispričaju specifične trenutke koji ilustriraju vrlo tragične priče kao što je ova ovdje - objašnjava Rui. Dodaje da je teško steći pravu sliku o ovom mjestu posredno, izdaleka. Zato je za njega "vrlo izazovno provoditi ovdje vrijeme, imajući na umu činjenicu da se stoji na mjestu gdje su ubijeni ljudi".
- Ovo nas emocionalno iscrpljuje. Puno vremena provodimo ovdje, a kad se vratimo u smještaj, sve to nekako moramo procesuirati. Ponekad se to ne može riječima izraziti i to je stvarno zastrašujuće. Ali došli smo ovdje s misijom, sa znanjem da radimo nešto s većom svrhom - govori Rui.
Detektor metala se često oglašavao – Iva Stojević
Za vrijeme našeg boravka u Slani sreli smo solidan broj šetača i trkača koji ovaj prostor koriste za rekreaciju i zabavu. Neki od njih bi se zaustavljali i pitali istraživače da li im detektor u rukama služi za pronalaženje zlata. Većina posjetitelja nema ideju da je ovdje bio ustaški logor, no poneki ipak jesu upućeni, govore nam arheolozi. Paška turistička zajednica Slanu predstavlja kao uzbudljivu turističku destinaciju za sve ljude željne avanturizma. Utrka "Life on Mars" ovdje godinama nudi sveobuhvatnu ponudu ekstremnog pješačenja i planinarenja. Posjetitelji danas koriste stazu koju su izgradili zatvorenici. Ona u to vrijeme nije služila nikome i ničemu, nije vodila nigdje, osim u iscrpljivanje i smrt.
Na licu mjesta saznajemo i da je jedna utabana staza, napravljena sistemom suhozida, koja se nalazi u kotlini usred nekadašnjeg srpskog dijela logora, zapravo izgrađena tek nedavno za potrebe šetnje. Osim toga, na stijenama u uvali postavljena je i feratta, odnosno metalni klinovi koji osiguravaju put preko mora.
Ništa od navedenog ne bi smjelo biti tu. Prema riječima Anete Vladimirov, voditeljice Odjela za kulturu SNV-a, Slana je vizualni setup za turističku atrakciju, što bi bilo kao da organizirate piknik u Auschwitzu.
- Ljudi koji se ovdje zabavljaju ne znaju gdje se zabavljaju. Trajnim obilježavanjem ovog prostora treba paziti na izgled prostora, treba se integrirati u njega, treba imati na umu slučajne prolaznike i putnike namjernike. Institucije razumiju da je ovo mjesto važno. Osim tog razumijevanja, koje je na zakonodavnoj razini, same smjernice koje su također obavezne po zakonu, a tiču se zaštite lokacija na kojima se ne mogu provoditi određene aktivnosti, ovdje nisu poštovane - govori Aneta.
Spomen ploča žrtvama Slane postavljana je u nekoliko navrata. Prvi put 1975., drugi put 2010., treći i zadnji put 2013 godine. U poslijeratnom periodu ostala bi na stijenama svega nekoliko dana dok ne bi bila uništena. Vladimirov smatra da je sramotno da samo predstavnici naroda žrtava inzistiraju na vraćanju ploče. Sudbina uništenih ploča oslikava većinski odnos lokalne zajednice spram stratišta.
Jedino obilježje koje je opstalo je pravoslavni križ. Postavili su ga članovi Udruženja Jadovno 1941., no pokraj njega nema nikakvog objašnjenja. Bez ikakvih ograda može se zaključiti da križ opstaje na Slanoj samo zbog bogobojaznosti religiozne zajednice. No zato se pred jednim komadom mramora, koji kratko i jasno sažima najbitnije događaje, svatko može junačiti. Srpsko narodno vijeće voljno je da arheolozima financira i omogući daljnji rad. Za nešto kompleksnija istraživanja bit će potrebne različite dozvole, ali i dopuštenje vlasnika zemljišta da se šire područje logora dublje istraži.
